Licemjerne odluke

Počela korizma. Kao da je Nova godina bila jučer. Mnogi su već zaboravili što su odlučili činiti ili ne činiti u ovoj godini.
Autor: Mario Raguž četvrtak, 23. veljače 2012. u 00:00

Počela korizma. Kao da je Nova godina bila jučer. Mnogi su već zaboravili što su odlučili činiti ili ne činiti u ovoj godini. Točnije, odustali su od svojih novogodišnjih odluka. Obećanje su dali prijateljima ili bližnjima. Takvo obećanje se može prekršiti bez većih posljedica. Malo je teže umiriti savjest ukoliko je čovjek sam sebi čvrsto dao riječ. Mnogi još imaju grizodušje, ali imaju i priliku opet donijeti odluke. Ovoga je puta to ozbiljnije jer se dogovara s Bogom. Naime, ako želiš podnijeti žrtvu iz vjerskih razloga onda je to i obećanje Bogu. A s Bogom se nije preporučljivo šaliti. Bolje je ne obećavati.

Onaj koga peče savjest ima korizmu za zauzdavanje sebe. Ako to izdrži lakše će nastaviti dalje. Reći će sebi kako je uspio. A onda će možda donijeti neke nove odluke ili se vratiti na staro. Nekima je korizma samo zafrkancija. Odrekne se nečega više zbog društva nego zbog sebe. 

Vjera čovjeku mjera

Neki se busaju u prsa da nisu vjernici i onda pozivaju na post za neke bezvezne stvari. Smiješno mi je bilo čitati prije koju godinu kada je jedan poznati pjevač pozivao na post za neku ekološku tematiku. Nemam ja problema s ekologijom nego mi je zanimljivo gledati kako se pokušava glumiti vjera. Pokušava se od kopije napraviti original. I dok mnogi rade različite kopije u vjerskim pitanjima sa još više žara vole kupiti original kada se radi o cipelama, torbi, odjeći ili tehnici. Iako nisam stručnjak za prehranu mogu reći kako je naša vjera po mjeri čovjeka. Osim vjerskih razloga dobro je biti vjernik i iz zdravstvenih razloga. Novine su prepune napisa o dijetama raznih vrsta. Te UN-ova te mesna te dijeta vodom, voćna dijeta i ne znam kakva sve još ima dijeta. Svako malo se mogu pročitati tekstovi o djevojčicama koje su čitajući takve novine odlazile na dijete koje su ih dotjerale do pred smrt. Vjerujući ne uvijek korisnim dijetama malo po malo postaju hodajući kosturi. U vjeri je sve to lijepo posloženo. Pogotovo je to dobro u ovim našim krajevima. Preporučljivo je postiti jednom tjedno. To je za držanje mjere u životu. Onda kada dođe zima jedemo malo više. Potom dolazi ljepše vrijeme i valja malo istopiti zalihe i eto tu Korizme da se popravi kilaža i smanji masnoća. Možda se ovo ne može primijeniti u Australiji ili Južnoj Americi, ali isto dobro dođe za reguliranje težine i postojanost u odlučnosti.

Nisam zaboravio najvažnije. Korizmena poruka je prvenstveno vjerska i odricanje treba služiti za vjersku izgradnju. Post i žrtva pridonose vjerskom rastu. Čovjek pokazuje kako je bliži Bogu. Svoju žrtvu prinosi Bogu. Davno sam čuo od jednog svećenika kako nema nikakve koristi od posta ako činimo zlo ljudima oko sebe. A i Isus reče kako grijeh ne ide u usta nego iz usta. I to mnogi koriste ukrivo. Rečeni svećenik mi reče kako je najbolje raditi na onome što čovjeka najviše sablažnjava. Jedne sam se godine natjerao napisati tri seminarska rada kao korizmenu pokoru. To mi je bilo teže nego postiti pola godine. Sreći nije bilo kraja kada sam na veliku subotu uspio napisati zadnji redak. Od tada za svaku korizmu tražim nešto što me kod mene najviše nervira i na tome radim.

Tko su licemjeri?

Mnogi će vjerniku prigovoriti kako je glupo postiti ili vršiti pokoru. Reći će kako je čovjek slobodan i ako je u redu može činiti što hoće, posebice ako druge ne ugrožava. Mnogi vjernicima prigovaraju kako su licemjerni jer kažu da su vjernici, a čine loše stvari. Ima tu puno istine i to treba biti poticaj vjernicima da budu bolji. Vjernicima licemjerstvo na nos najviše nabijaju oni koji kažu da su ateisti ili agnostici. Meni se čini kako se licemjernije proglasiti ateistom. Najprije želim reći kako ima dobrih ljudi svih vjera kao što su i mnogi ateisti i agnostici dobri ljudi. Ali ako uzmemo prosječnoga čovjeka koji je zbog svoje prosječnosti sklon padovima onda stvari stoje ovako. Prosječan vjernik kaže da je vjernik, ali često padne na životnome putu. Zna i on da je učinio nešto loše, ali onda se zbog vjere u Boga moli, ispovijeda i traži oprost. Kada ga vidi neki bezvjerac ili neki drugi zlonamjernikonda mu kaže kako je licemjeran. Jer on vjernik, a griješi. Zna vjernik da griješi pa ako je imalo vjernik onda se trudi biti bolji. A prosječan ateist? On kaže kako ne vjeruje u Boga. Lako je reći: „Ne vjerujem u Boga!“. Onda možeš u miru griješiti. Kada padneš onda kažeš. „Ja nisam vjernik. Pogriješio sam, ali nisam licemjeran kao vjernik, ja se ne busam u prsa da sam vjernik pa kada griješim nije strašno kao kod licemjernog vjernika.“ Baš dobra fora. Možeš griješiti bez grizodušja jer nisi vjernik. Kao prosječan čovjek sklon greškama kako je to i prosječan vjernik nemaš pravila kojih se moraš držati. Meni je to veće licemjerstvo. Ponavljam kako me netko ne bi krivo shvatio, poznam dobrih ljudi vjernika i dobrih ljudi atesta i agnostika. Padaju mi na pamet riječi Svetog Oca kako je pošteni agnostik bolji od mlakog vjernika. Zato sam i ja donio korizmene odluke. Trudit ću se, svjestan svojih slabosti, u korizmi….. pa …. znamo Bog i ja.