Godina hitnog čišćenja

Naš Bog nije izmišljen, nego stvaran. Ali tko će povjerovati u Njega ako mi, živi kršćani, ne postanemo putokaz koji vodi do Boga?
Autor: Tanja Popec nedjelja, 09. rujna 2012. u 00:00

Sve su brojnije teme propovijedi ili izlaganja s najavom Godine vjere koja počinje 11. listopada. Sveti Otac Benedikt XVI. više puta objasnio je da zbog krize vjere koja se osjeća u Crkvi želi potaknuti posebnu godinu koja bi vjernike vratila iskustvu živoga Boga i tog Boga donijela svijetu upravo po ljudima. Već je postalo uobičajeno da je za krizu vjere kriva sekularizacija, sveopći materijalizam, individualizam i slične prateće pojave. No, osim kod Pape, rijetko se čuje iskren govor i o odgovornosti crkvenih ljudi za krizu vjere. Ukratko rečeno, kako mi se sve češće postavlja pitanje što će biti u Crkvi za Godinu vjere, čini mi se da je najprije potrebna hrabrost za istinsko čišćenje iznutra, da bi se kao konačni cilj dogodio susret sa živim Bogom koji će nas stvarno promijeniti.

Što je potrebno čistiti?
Jedno osobito dobro pogođeno predavanje uz nadolazeću Godinu vjere izrekao je 5. rujna u Zadru, na 36. Katehetskom danu mons. dr. Petar Palić, generalni vikar Dubrovačke biskupije. Realan pristup, bez skrivanja poteškoća koje su oslabile Crkvu iznutra, dijagnoza koja je odličan preduvjet da se u Godini vjere nešto zaista može promijeniti ako su nam polazišta jasna. Kada se iz crkvenih redova čuje rečenica: „Crkva je upala u krizu komunikacije prenošenja poruke i svog identiteta, i potreban joj je novi iskorak“, onda je to zaista znak iskrene želje za čišćenjem taloga koji se godinama slagao te tako prekrio pravu istinu o otajstvu koje je Crkva pozvana donijeti svijetu. Po njegovom mišljenju, vjera se ne prenosi automatski, a za sveprisutni vjerski indiferentizam, „zaslužne“ su i konkretne odgovorne službe. Nisu odgovorni neki „treći“, već svi: „svećenici su postali nejasni i nedorečeni, redovnice i redovnici nesvrstani, laici nesnalažljivi, a svi zajedno umorni.“

Treba priznati, ali što?
I zaista, nejasnoća i nedorečenost posljedica su površnog bavljenja Isusom Kristom i njegovom porukom, jer da nije tako, da se životom uranja u dubinu Njegove poruke, zasigurno bi se izronilo Njezino blago. Nesvrstanost, pak, dolazi od zamjene prioriteta. Ondje gdje je ja i moj red/zajednica/družba na prvome mjestu, a sve ostalo na drugome, i gdje će sve biti prožeto samo mojim utemeljiteljem ili mojim autoritetom, naravno da se događa nesvrstanost bez mogućnosti ujedinjenja. Nesnalažljivost je, pak, posljedica lošega (ili čak nikakvog) vodstva ili nedostatnog odgoja i formacije. Budući da nesnalažljivost mons. Palić veže uz laike, izdvajam još jednu njegovu tvrdnju: „Crkva u Hrvatskoj 22 godine kasni u odgoju laika.“ Iako Dokument o laicima koji je ove godine objavila HBK zaslužuje posebnu kolumnu i dublji pristup, sada ću samo spomenuti apsolutno slaganje s ovom Palićevom tvrdnjom. Nije dovoljno imati laike na papiru, niti o njima pisati dokumente. Potrebno je i voditi ih kroz službu koja nije tek običan posao s radnim vremenom, već poslanje. A poslanike netko šalje i prati ih (ili bi to trebao), ne načelno, već konkretno. Kada je to sve samo na papiru, onda i s ekrana možemo gledati kako su laici izgubljeni u vlastitom vjerskom identitetu, te je, primjerice, umjesto zalaganja za Kristov interes u prvom planu ublažavanje, na prvi pogled, umjetno stvorenih napetosti između države i Crkve. Mons. Palić u svojoj otvorenosti bio je i bolno iskren s obzirom na istaknute položaje pojedinih vjernika: „I onda kad smo mislili i smatrali da na određenoj funkciji imamo 'svoga' čovjeka, doživjeli smo duboko razočaranje.“ Ovu misao proširujem ne samo na društvene krugove u kojima je teško intervenirati s obzirom na „postavljanje naših ljudi“ na određena mjesta, već i na laike u crkvenim službama. Na njihov izbor odgovorni u Crkvi mogu izravno utjecati. Što je s onima koji ne donose rezultate? Koliko je godina potrebno da se skupi hrabrosti za iskrenost po Palićevom modelu? Sve je dobro dok se ne traži novac, dok se „ne talasa“, kako to neki kažu. Naravno da u tom konceptu nije dobro niti se isticati, jer uz previše zauzetosti javlja se pitanje zašto drugi tako ne rade? Zato je najbolje da sve ide stihijski i prašina ravnodušnosti prekriva nemar. Ne možemo svijetu govoriti o novoj evangelizaciji ako ne napravimo najprije dobru reviziju vlastitih redova. Svojom pasivnošću miniramo Kristov teren, a to nam se zasigurno neće uračunati u pravednost.

Ne samo kritika, već idemo u akciju!
Nije ova kolumna negativan sud ni o kome, već samo vapaj (iz crkvenih redova) za istinskim čišćenjem kako bismo svijetu mogli dati žar za Bogom kojega istinski traži. Mons. Palić kaže: „Nova evangelizacija znači pomoći zrnju, vjeri koja je već zasađena u osobi, ali koju su sputale zemaljske brige i nevolje, osloboditi od korova da ponovno proklija i donese rod. Nova evangelizacija ne znači prekid s postojećim i negativan sud o dosadašnjem. Ona je nova u svom žaru, načinu i izričajima. Znači govor o Bogu jezikom koji je sposoban dirnuti srca suvremenih ljudi.“ Taj jezik je život koji se živi i promatra, najprije u vlastitom ogledalu po Kristovim mjerama odgovornosti i ljubavi, a onda i na licima drugih kojima smo poslani biti svjedoci Radosti. Vlast koja se deklarira kao ateistička zapravo nam čini uslugu i potiče nas da se „probudimo.“ Malo smo se previše opustili za vrijeme Crkvi tzv. sklone vlasti. Usput budi rečeno, izvana je bila sklona, a „iza kulisa“? Stvarno stanje  iz dana u dan dolazi u javnost.

Mala kateheza za premijera
Da nam je aktualna vlast sjajna prilika za djelovanje, čitamo i iz njihovih redova. Uz poticaj koji je sjajno prepoznala građanska udruga „Vigilare“ pod nazivom „Pranje zubića ili pranje mozga?“ kada je u pitanju obrana dostojanstva roditelja i vjeronauka, i sam aktualni premijer otkriva da mu je Bog, kojega javno ne priznaje, itekako potreban. Upravo mu se ovih dana „omaklo“ citiranje Biblije kada je želio izreći gotovo prisegu da neće zaboraviti Slavoniju. Naime, na sjednici Vlade RH 6. rujna rekao je: „Ima jedan psalam u Bibliji o Židovima u Egiptu, odnosno u Babilonu koji kaže: 'Ako te zaboravim, Jeruzaleme, neka mi se osuši desna ruka'. Slično se može reći za Slavoniju, u malo drugačijem kontekstu - neka mi se osuši desna ruka, to je jezik kojim moram govoriti kojeg jedino razumiju, ako zaboravimo Slavoniju. Nećemo je zaboraviti.“ Premijer je koristio 5. redak Psalma 137. Valja znati da je to tzv. prognanikova pjesma koja nas vraća u vrijeme kada je Izabrani narod bio u Babilonskom sužanjstvu i kada je čeznuo za svojom slobodom i domovinom. No, zna li predsjednik Vlade RH da su biblijske riječi istinite? Bogu kojega u ovom slučaju neizravno spominje moguće je učiniti da se nekome ruka zaista osuši ako krivo prisegne. Narodu je moguće „prodati“ priču o tome da neće zaboraviti Slavoniju, ali samo Bog poznaje ljudsko srce, pa prema tome što u njemu vidi, i djeluje. Bilo bi zaista „nezgodno“ da se ove riječi koje je sam izgovorio okrenu protiv našega premijera, jer u tom slučaju – ode ruka, odnosno više ruku, ako je premijer govorio u ime cijele Vlade. A možda je i to način da shvati da Bog zaista postoji? Nema govora da ikome želim takvu školu, samo podsjećam da je Bogu sve moguće da čovjeka privuče k sebi. No, lakše je vjerovati nego probati, rekao bi narod! Zato je bolje ne dirati u Boga!

I Duh Sveti – tek usputna napomena?
A i spomen Duha Svetoga opet je na tragu zadirkivanja. Premijerova nedavna izjava na izvanrednom sastanku Grupe socijalista unutar Odbora regije EU na temu progresivnog plana industrijske obnove, kada je govoreći o krizi, rekao da „nećemo izaći iz tog stanja po Duhu Svetom, kako se to kaže u hrvatskom kolokvijalnom jeziku, nego isključivo vlastitim naporima, inteligencijom, idejama i teškim radom“, nikako se ne može shvatiti kao šala. Kako je moguće da premijer zna da nas neće spasiti djelovanje Duha Svetoga kad o tom djelovanju ništa ne zna? I dok mu još možemo oprostiti vjersko neznanje, ipak se moramo zapitati zašto smo ostali ravnodušni na takvu „igru“ s našim Bogom, jer Duh Sveti je za nas jednako Bog i kao Isus Krist i kao Otac? Moram priznati da mi nije svejedno gledati teologe koji kažu kako ovim izjavama ne treba davati preveliku pozornost. Možda premijer i nije imao zlu namjeru (ne želim to prosuđivati), ali spomen Duha Svetoga mi vjernici dužni smo zaštititi od kolokvijalne upotrebe i narodnog jezika (poštapalice). Naš Bog zaslužuje malo više poštovanja, zar ne?

Nije kriv što ne zna?
Zašto premijer misli da je spomen Duha Svetoga dio narodnog jezika? Je li možda odgovornost na nama koji znamo kako djeluje Duh Sveti, ali se ne oslanjamo previše na Njega niti ga tražimo da prati naše ljudske snage? Kad bi gospodin Milanović sa suradnicima susretao istinski Duhom vođene ljude Crkve (i zaređene i laike), možda bi ipak s poštovanjem govorio o trećoj božanskoj osobi, ne zato što bi nešto znao o tome, već što bi vidio da u Njegovom djelovanju nešto ima kad su ljudi pod njegovim vodstvom drugačiji? Ali sve dok i vjernici u javnosti banaliziraju ovakvu premijerovu igru s Duhom Svetim, on neće shvatiti što govori. No, u tom je slučaju veća odgovornost na nama. Spomen Duha Svetoga na način kako to čini premijer Milanović ne može biti „govor iz naroda“ (u smislu poštapalice), jer taj je narod većinski kršćanski, a za kršćane je Duh Sveti Bog. A djelovanje Duha se osjeća, ono nije osoba, već posljedica Ljubavi, kao što je i toplina posljedica djelovanja sunca. Ni toplina se ne vidi, ali se osjeća. Svoje slušače u Zadru mons. Petar Palić podsjetio je na jednu zgodu glumca Anthonija Quinna. Njega je biskup jednom pitao kako može tako uživljeno glumiti i zašto glumce ljudi prihvaćaju? Quinn je odgovorio: „Mi o izmišljenim stvarima govorimo kao da su istinite, a vi, naprotiv, o istinitima kao da su izmišljene.“ Naš Bog nije izmišljen, nego stvaran. Ali tko će povjerovati u Njega ako mi, živi kršćani, ne postanemo putokaz koji vodi do Boga?