Papina poruka između redaka

Što je Godina vjere? Koje nedostatke djelovanja Crkve Sveti Otac time neizravno otkriva?
Autor: Tanja Popec utorak, 09. listopada 2012. u 00:00

Za Katoličku Crkvu ovoga tjedna počinje Godina vjere (11.10.2012. – 24.11.2013.). Odgovor na pitanje što je Godina vjere i zašto ju je papa Benedikt XVI. odlučio proglasiti može se iščitati iz njegovog pisma „Vrata vjere – Porta fidei“ u kojem postavlja zahtjevne zadatke za vjernike, kako u osobnom životu, tako i u crkvenom zajedništvu. Drugim riječima, to je Godina u kojoj je Crkva pozvana napraviti veliki „servis“ svih svojih udova, svoga identiteta, poslanja i cilja. Da i cilja, jer ponekad je potreban veći napor kako bi se stvarno vidjelo da Crkva zaista vodi do Krista. Ako je osjetio potrebu „da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom“, onda nam je uputio blagu opomenu da smo se malo opustili, postali mlaki i nezainteresirani, druge su nam struje odvuke pažnju. Nije tajna da se na licima vjernika sve manje vidi radost i zanos koji bi, na temelju vlastitoga iskustva, trebali biti poruka svijetu – da vjerujemo u živoga Boga, Isusa Krista, koji je i danas prisutan među nama. To što Sveti Otac koristi sliku iz Mt 5,13-16, „ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno“, dovoljno govori da smo izgubili okus kršćana, a on se gubi kad se od Krista udaljimo.

Što je Papu zabrinulo?

Godina vjere veže se uz 50. obljetnicu početka Drugoga vatikanskog sabora i 20. obljetnicu od objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve. No, Benedikt XVI. nije papa jubilejskih slavlja, već „ponizan radnik na njivi Gospodnjoj“, radnik koji traži saveznike za svoje poslanje koje vodi do lica Kristova. Zahtjevan prema sebi, zahtjevan je i prema nama. Ali ne bez razloga. Mlakost nas neće spasiti niti dovesti do radosti, no ako u nešto uložimo istinski trud, onda će i radost biti puno veća. Iako je početak Godine vjere smjestio u jubilejsko ozražje velikih crkvenih događaja, Sveti Otac nije propustio ukazati na razloge zabrinutosti, dijagnozu današnje kršćanske duše. Zasigurno s bolom u srcu gleda kako se ravnodušnost uvukla u crkvene redove – hijerarhijske i laičke. „Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedništvu života“, piše Papa. Ujedno upozorava i na zahtjevnost vremena u kojem živimo: „Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz prominjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića.“ Plivati u takvom svijetu mogu samo oni jaki. Benedikt XVI. od početka svoga pontifikata, od svoje prve propovijedi kao Petrov nasljednik, želi „da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4,14).

Što Papa traži?

„Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli, te razmišljati o samom činu vjere, zadaća je koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini“, stoji u Papinom pismu. Za to nam daje i upute. Dva su naglaska kako uspješno ostvariti ovu zadaću: „srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera.“ Polazeći od činjenice da je vjera milosni dar, odgovor na Božji poziv, Sveti Otac potiče najprije na osobni rast u komunikaciji s Božjom Riječi. Potrebno je čuti je, otvoriti joj svoje srce, dopustiti joj da djeluje u našem životu i nakon toga svjedočiti o tom djelovanju i, nošem tim iskustvom, djelovati u svijetu. Biti zahvaćen snagom i ljepotom vjere toliko je intenzivno iskustvo da ono ne može biti zatvoreno pred svijetom, već želi „viknuti“ svijetu da postoji Bog koji je živ i među nama prisutan, Bog koji spašava, oslobađa, daje nadu i obećava vječni život. I ne zaboravimo, takav Bog samo je kršćanska povlastica. Niti jedna religija na svijetu, osim kršćanstva, nema Boga koji je postao čovjekom, Boga koji spašava. Kako tu vijest ne podijeliti sa svijetom? No, nije lako s tim Bogom prijateljevati, jer On je Bog koji svoja obećanja ispunjava preko križa. Naš Bog nije Bog mlakosti i površnosti, bez mirisa i okusa života. Papa kaže: „Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja.“ Iako ima onih koji kažu da nemaju dar vjere, „ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu.“ Benedikt XVI. to traženje smatra istinskim „uvodom“ u vjeru, jer „vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu.“

Kako „napisati“ ovu zadaću?

Školskim rječnikom rečeno, nema prepisivanja. Svatko od nas Božji je original. I kao takav „čuje“ glas Milosti u svome srcu. Hoće li otvoriti njegova vrata? Pitanje je slobodnog izbora. Zato je vjera potpuno slobodni pristanak na sadržaj koji Riječ donosi. No, da bismo pristali uz sadržaj Evanđelja, potrebno ga je poznavati. Zbog toga nas Papa potiče na čitanje Katekizma Katoličke Crkve u kojem su objašnjene temeljne istine naše vjere. Neki će ga čitati sami, nekima je potrebna pomoć zajednice da bi lakše razumijeli. No, sigurno je da Papa naglašava potrebu preispitivanja kateheze odraslih koja je, budimo iskreni, najvećim dijelom tek želja na papiru. Čisti teološki govor, međutim, neće nas dovesti do osobnoga susreta s Kristom. Tumačenje traži svjedočanstvo, a prenošenje toga iskustva određene komunikacijske vještine. Nije uzalud papa Pavao VI. (koji je 1967. pokrenuo prvu Godinu vjere) rekao da „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje vjere... ili ako sluša učitelje, sluša ih zato jer su svjedoci.“ Govoriti o Bogu i Crkvi nije služba bez osobnoga uključivanja, jer u tom slučaju poruka postaje nijema. I onaj tko govori o vjeri, i onaj koji vjeruje, moraju prolaziti isti put: „Samo vjerujući vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života, čovjeku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.“

Crkvo, pogledaj se!

Godina vjere, slikovito to možemo reći, kao da je Crkva u ogledalu, a Crkva – to smo svi mi krštenici. Odraz u ogledalu ne može pobjeći od stvarnosti. Sveti Otac to zna i zato kaže da će tijekom ove Godine biti „od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijeha. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.“ Na Drugom vatikanskom saboru prije 50 godina Crkva je progovorila o sebi, kao i o svojem poslanju u svijetu. Nakon pola stoljeća vrijeme je da se ponovno vrati sebi, da sebi progovori o svojim korijenima kako bi, obnovljena, bila učinkovita u svijetu – ne zbog sebe, već zbog Krista.

A, što je s teolozima?

To što Papa naglašava da je potrebno ponovno otkriti „sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli“ posebna je zadaća za teologe (mislim ovdje na znanstvenike, katehete, propovjednike jednako uključujući zaređene službenike i vjernike laike u tom poslanju), jer nisu svi tako dobro poučeni u vjeri da sami nađu put do sadržaja Vjerovanja. Ako ih prepustimo da se snalaze na nekim drugim stranama, jedva će ih dočekati lažni proroci u „ovčjem odijelu.“ Čija li će to tada biti odgovornost? Ako se dogodilo da vjernici ne poznaju istine svoje vjere, pitam se jesmo li im sakrili, da ne kažem „ukrali“, ljepotu govora o Bogu? I dok teologiju svakako želimo zadržati na razini znanosti i razvijati kao znanstvenu granu, jesmo li zaboravili da ona ne želi ostati zatvorena u uskom krugu ljudi? Teologija nije svrha sama sebi, ona nije elitistička znanost. Ona je prvotno govor o Bogu. A taj je govor nerazdvojno povezan s vjerom koja je prije svega milost, a ne objekt znanstvenog mjerenja. „Kršćanska slika Boga i prema tome slika čovjeka nisu apstraktna teologija ili filozofija. Bog je uzeo stvarno lice, otkrio se u Isusu Kristu, jedinorođenom Sinu, objavitelju i živom svjedoku Njegove ljubavi“, piše u uvodniku knjige Benedikta XVI. „Radost vjere“ (ur. Giuliano Vigini). Svi smo mi saveznici u ovome poslanju. Jedni su izravni nositelji službi, a drugi njihovi suradnici. Ne zanemarimo činjenicu da u Crkvi postoje i lijepi modeli rada s odraslima kad je u pitanju tumačenje istina vjere. Ako nadiđemo traženje nedostataka i pogledamo plodove koje donosi takav rad, mogli bismo se poslužiti iskustvom onih koji imaju uspjeha upravo u rastu odraslih u vjeri, primjerice Neokatekumenski put ili Mali tečaj kršćanstva – Kursiljo.

Hoće li nas tko čuti?

Kongregacija za nauk vjere u Noti s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere navodi niz mogućnosti kako govoriti i svjedočiti o vjeri: od teoloških tribina, simpozija, novih prijevoda Katekizma, preko veće osjetljivosti za homilije, kateheze i govore Svetog Oca, do hodočašća i molitve na svim razinama. No, ako nema žara u srcima, nema ni velike koristi od navedenih inicijativa. Benedikt XVI. nije zamislio Godinu vjere kao projekt koji se mora odraditi, već želi da ona donese plod – dovede ljude do iskustva susreta s Kristom: „On, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla (usp. Lk 11,20), a Crkva, vidljiva zajednica Njegova milosrđa, ostaje u Njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.“ Teoretski je moguće biti kršten i pripadati Crkvi, a ne poznavati istine koje Ona vjeruje. Jedno je recitirati Vjerovanje, a drugo je umom, voljom i srcem pristati uz izgovorene članke vjere. Za ovo drugo potrebno je nadići vjeronaučni sadržaj i tražiti više, jer „poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojega je objavio Bog.“ Očito je da je zahtjevno rasti u vjeri. To je neprestano novo ulaganje. Ali Isus je i našem rastu u vjeri, svjedočenju i navještaju drugima pripremio put. U Iv 17,20 stoje zapisanje Njegove riječi: „Ne molim te samo za ove, već i za one koji će povjerovati na njihovu riječ.“ To znači da nam je Isus pripremio teren u srcima ljudi, kao da je postavio pretpostavke da naš navještaj urodi plodom, zapali srce. Ta rečenica ne govori o nekoj prošloj molitvi, nije pisana u formi prošloga vremena, već ona i danas traje. I ona je ohrabrenje za Godinu vjere. Da je tako djelovao i ranije, potvrđuje tekst u Dj 16,14 u kojem se za Lidiju kaže: „Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio.“ No, ova Isusova rečenica iz Iv 17,20 znači da je Isus molio i za nas, jer i mi smo povjerovali na riječ naših navjestitelja – i tako iz generacije u generaciju. Iskustvo vjere nije moguće prepisati, ono se mora proživjeti vjerujući. Onaj koji vjeruje u Isusa Krista, Njegova Oca i Duha Svetoga, ne može ostati jedan izolirani otok, već dio svijeta kojem Krist i danas želi doći nudeći radost i nadu spasenja. Godina vjere uči nas biti Njegovim saveznicima.