Tajna koja oslobađa

Neznanje suvremenika često je povlaštena prigoda za svjedočanstvo vjere. Tako je i nepoznavanje ispovjedne tajne izvrstan povod za nekoliko redaka o predivnom, oslobađajućem sakramentu Pomirenja.
Autor: Tanja Popec utorak, 13. studenog 2012. u 00:00

„Ako je Isus Krist zbog tebe otišao na križ da te spasi, tko sam ja da te osuđujem? Ja za tebe nisam učinio nikakvu žrtvu da bih ti bio sudac. Isus Krist te ljubi i spašava, a ja sam samo Njegov službenik.“

Neznanje suvremenika često je povlaštena prigoda za svjedočanstvo vjere. Tako je i nepoznavanje ispovjedne tajne izvrstan povod za nekoliko redaka o predivnom, oslobađajućem sakramentu Pomirenja. Papa Benedikt XVI. u Godini vjere želi nas potaknuti na osobni susret s Bogom, a on se na najintimniji način događa upravo u znaku milosti opraštanja grijeha. U Ispovijedi je čovjek sam pred svojim Gospodinom na čije milosrđe uvelike računa, kao i na milost da se ne vraća više na stare putove grijeha i lutanja. Osobni susret koji se događa daleko od očiju javnosti istodobno oslobađa, liječi, podiže i usmjerava. A upravo je to način kako Bog djeluje.

Popularna Ispovjedna tajna

Ispovjedna tajna u našoj je javnosti iznenada postala popularna, vezano uz raspravu o Novom kaznenom zakonu koji bi trebao vrijediti od početka 2013. godine. Pokušalo se ukinuti diskreciju, osim odvjetničke i liječničke, također i ispovjedne tajne. Kao konkretan povod, na zahtjev pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić, korištena je nakana da se „pojača kaznenopravna zaštita djece“ te bi zbog toga svećenici trebali prekršiti ispovjednu tajnu u slučaju kada čuju da je netko zlostavljao dijete. No, već u početku su stvari jasne. Policijskom području pripada kažnjavanje u zemaljskim okvirima, a Božjem sudu pripada sve ono što se izgovara u ispovjedaonici. Narav i sadržaj sakramenta Pomirenja ne podliježu državnim zakonima. I tu nema iznimaka. Povlašteni trenutak za tumačenje prepoznao je i iskoristio i dubrovački biskup mons. Mate Uzinić kada je svojim facebook prijateljima, a onda i široj javnosti, poslao tumačenje Ispovjedne tajne: „Ispovjedna tajna ne dopušta nikakav izuzetak, a što znači da sve ono što je svećenik čuo u ispovjedi ostaje trajno 'zapečaćeno' sakramentom i ni u kojem slučaju ne može biti temelj za prijavu.“ Biskup Uzinić pritom se poziva na pravnu osnovu prema kojoj država mora poštivati ovo pravilo sakramentalnog reda Crkve. Ustav RH u čl. 40 „jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“, dok je u članku 8, st. 2 Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske navedeno: „Ispovjedna tajna je u svakom slučaju nepovrediva.“ Biskup Uzinić pritom skreće pozornost i na nedavnu izjavu premijera Milanovića nakon susreta s Papom kako neće biti promjene spomenutih Ugovora, te dodaje da je kršenje ispovjedne tajne moguće u „totalitarnoj državi koja niječe vjerske slobode.“ Međutim, čitajući naš Ustav, mi nismo takva država. Zato uz spomenuti prijedlog o ukidanju ispovjedne tajne u određenim slučajevima i zaključuje: „Mislim da je ovdje riječ o očitom nepoznavanju crkvenih propisa i da će se uočiti pogreška prije izglasavanja u Saboru i stupanja na snagu ovakvog zakona. U protivnom će se Republika Hrvatska svrstati u države u kojima ne postoji vjerska sloboda, a katolički svećenici će u sličnim slučajevima koji su, istini za volju veoma rijetki, biti kažnjeno gonjeni bez mogućnosti da se brane jer, ponavljam, ono što je svećenik čuo u ispovijedi ostaje trajno 'zapečaćeno' sakramentom.“ Iako, na kraju ipak nema govora o dokidanju ispovjedne tajne novim Kaznenim zakonom, s obzirom na to da se netko pokušao „poigrati“ onime što je nama vjernicima sveto, ne smijemo postupiti kao da se ništa nije dogodilo. Zato iskoristimo ovu „popularnost“ ispovjedne tajne za jednu malu katehezu.

Što je Ispovijed?

Zasigurno se sjećate one školske definicije sakramenta. To je vidljivi znak nevidljive Božje milosti. Prema tome je i Ispovijed, jedan od sedam Svetih sakramenata, područje Božje ovlasti. Zašto? Grijeh koji čovjek učini, uvreda je Bogu, a onda i nanošenje štete zajednici kojoj osoba pripada, u ovom slučaju Crkve. To znači da je potrebno dvostruko „srediti račune“ – s ljudima kojima smo nanijeli štetu (njima se ispričati, dati zadovoljštinu, popraviti što je moguće) i s Bogom kojega smo povrijedili izravno ili u svome bližnjemu. No, nerijetko i neki manje poučeni vjernici imaju „poteškoća“ s razlogom zašto grijehe ispovijedati svećenicima? Kažu kako bi oni radije „izravno“ komunicirali s Bogom. Zašto svećenici ispovijedaju? Temelj ovoj praksi nalazimo u Svetom pismu prema kojem je jasno da jedino Isus Krist oprašta grijehe: „Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe“ (Mk 2,10). U evanđeljima vidimo da je Isus to i činio (Mk 2,5; Mt 9,2; Lk 5,20; 7,48). Svojim je učenicima povjerio da oni odrješuju od grijeha i da to čine u Njegovo ime: „Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom“ (2 Kor 5,20). Isus je izravno Petru rekao: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16,19). I Isusovi učenici pozivaju na kajanje i najavljuju opraštanje grijeha (Dj 3,19). Poslanje apostola, pak, nastavljaju biskupi, a oni tu ovlast prenose i na svećenike, što proizlazi iz Sakramenta Reda. Drugim riječima, sakramentalna se Ispovijed ne može dogoditi nigdje druge, jedino u Crkvi. I samo je službenik Crkve ovlašten u Božje ime dati odrješenje od grijeha. Svećenik je u ovom slučaju samo posrednik između Boga i ljudi, preciznije rečeno, između Crkve i ljudi, jer Crkva slavi otajstvo Pomirenja koje joj je Bog povjerio za spasenje ljudi. Katekizam Katoličke Crkve Ispovijed svrstava u tzv. Sakramente ozdravljanja te mu daje naziv „Sakrament pokore i pomirenja.“ Time izriče njegovu bit: kroz pokoru, koja znači zadovoljštinu za počinjeni grijeh, doći do pomirenja s Bogom: „Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spasavanja svojih članova“ (KKC, br. 1421).

Tajna koja ne zarobljava

Priznati grijeh, zamoliti za oproštenje, ili već čisto ljudski gledano ispričati se nekome, donosi određeno olakšanje. U Sakramentu Pomirenja, pak, sve te nutarnje tjeskobe izričemo samom Bogu koji je milosrdni Otac. Mnogi jednom od najljepših svetopisamskih prispodobi smatraju onu iz Lukinog evanđelja o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15,11-32), što je odlična asocijacija na ovaj sakrament. Zato slika milosrdnog Oca i stoji u formuli odrješenja: „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštanje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Crkva je oduvijek znala računati i sa psihološkim elementom ljudskoga bića, te je Ispovijed zaštitila od očiju javnosti. U početku su se grijesi ispovijedali javno, no od V. stoljeća razvila se praksa tajne ispovijedi. Nakana Crkve bila je zaštititi tu intimnu pročišćujuću nelagodu i oslobađanje koje se kroz priznanje grijeha događa, te je ta praksa ostala do danas. Kako bi ohrabrila vjernike, Crkva je zaštitila tu tajnu „sakramentalnim pečatom“, što je jasno navedeno i u Zakoniku kanonskoga prava: „Sakramentalni je pečat nepovrediv; stoga ispovjednik ne smije riječima ni na bilo koji način ni zbog bilo kojeg razloga nikako odati pokornika“ (kan. 983). Primjer za takvo svećeničko djelovanje Crkva nam je ponudila i u mnogim svetim svećenicima uvodeći njihovo štovanje, a jedan od njih, tzv. mučenik ispovjedne tajne bio je sv. Ivan Nepomuk (1340.-1393.).

Svećenikov „zaborav“

Vratimo se još malo ulozi svećenika u ispovijedi. Katekizam Katoličke Crkve jasno ističe da „ispovjednik nije gospodar, već službenik Božjega praštanja“, te u tom trenutku djeluje kao Dobri Pastir koji traži izgubljenu ovcu, dobri Samarijanac koji liječi rane ili je kao „pravedni sudac koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan“ (KKC, br. 1465). Ovaj je sakrament zaštićen Božjom milošću tako da na oproštenje koje Isus Krist daje nama po službeniku Crkve ne utječe ništa što taj svećenik nosi kao svoj vlastiti grijeh. Teološki rečeno, na valjanost sakramenta ne utječe svećenikova grešnost. Ovdje je bitna relacija: ja – Crkva/Bog, a ne svećenik - Bog ili ja – svećenik. I još nešto. Mnogi svećenici svjedoče da, po izlasku iz ispovjedaonice, više niti ne pamte što je tko govorio. Istina je da čuju potresne priče, duboke nedoumice, ponekad i grijehe sa zastrašujućim posljedicama. No, i oni računaju na Božju milost koja će ih osloboditi sjećanja na sadržaj naših ispovijedi, jer u protivnom, kako bi s tim živjeli? To je još jedna potvrda da je Ispovijed Božje, a ne samo ljudsko područje. Crkveno učiteljstvo, potičući nas na iskrenu ispovijed, kaže: „Ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje.“ Tako je i s Ispovijedi. Kako će Bog osloboditi dušu tereta grijeha ako njegovo priznanje ne prolazi preko naših usana? Ne zaboravimo pritom da i svećenik moli za milost kako bi bio pravi Božji službenik u ovoj tajni koja oslobađa, a ostaje samo Bogu poznata. Pogledamo li čisto ljudsko područje, moramo priznati da postoje tajne koje opterećuju, no Ispovjedna tajna za nas koji slavimo ovaj Sakrament, tajna je koja oslobađa, a upravo ta sloboda od grijeha Božja je najveća želja za svakoga čovjeka. Sveti Augustin nam pomaže shvatiti taj proces koji se događa u Ispovijedi: „Tko priznaje svoje grijehe i osuđuje ih, već djeluje s Bogom. Bog osuđuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osuđuješ, ujedinjuješ se s Bogom. Čovjek i grešnik su kao dvije stvari: čovjek je djelo Božje, a grešnik je djelo čovjekovo. Uništi što si ti učinio, da bi Bog spasio što je on učinio...“ Ovo kratko utvrđivanje gradiva o Ispovijedi obogatit ću i sjećanjem na sv. Leopolda Bogdana Mandića, kojega slavimo upravo kao sveca Pomirenja i ekumenizma (rođen 1866., Herceg Novi – umro 1942., Padova). Svakodnevno, deset i više sati, provodio je u svojoj ispovjedaonici u Padovi, a među njegovom je subraćom bilo i onih koji su s određenom zavisti gledali kako raste njegova popularnost. Naime, sveti Leopold bio je blagi ispovjednik, a on je takvima odgovarao da samo radi po primjeru Isusa Krista koji je za grešnike otišao na križ kako bi ih otkupio: „Još uvijek ne mogu slijediti njegov primjer do kraja jer on je za grješnike i umro na križu!“ U svetištu se posebno štuje njegova desna ruka koja je izložena vjernicima kao relikvija, uz svečev grob. Zašto desna ruka? Jer desnom rukom svećenik podjeljuje odrješenje u sakramentu Pomirenja, a sveti Leopold Bogdan Mandić to je činio punih 40 godina. Sjećam se odgovora jednog svećenika s kojim sam razgovarala o ovoj temi, sudi li on vjernicima na ispovijedi? Pozivajući se na sv. Leopolda Bogdana Mandića, rekao mi je: „Ako je Isus Krist zbog tebe otišao na križ da te spasi, tko sam ja da te osuđujem? Ja za tebe nisam učinio nikakvu žrtvu da bih ti bio sudac. Isus Krist te ljubi i spašava, a ja sam samo Njegov službenik.“ I ova rečenica tako sažeto govori ono najvažnije o tajni koja oslobađa. No, da me netko ne shvati krivo. Nije ovo sloboda od odgovornosti, već sloboda od grijeha, i to ne da bismo upadali u nove ili ponavljali stare, već da bismo živjeli blagoslov i milost najljepšeg Božjeg dara.