Rizična ponašanja obitelji u došašću

Najdraži dan u godini mnogih, a najviše djece, upravo je Božić. Tako nam barem kažu, a pritom misle na «dane» koji su u znaku Božića, bilo pripreme oko izrade jaslica i ukrašavanja jelke, pečenja kolača i keksa, odlazak na ispovijed...
Autor: Martina Šimunić ponedjeljak, 17. prosinca 2012. u 00:00

Jednostavna su pitanja koja djeci možemo postavljati nakon misnog slavlja, nakon molitve prije ručka ili molitve zahvale dok se otvaraju pokloni. «Tko je za vas djeco Isus?», «Što ste danas učinili za njega?»... «Što mislite da biste još mogli vi učiniti, a što mama  i tata?»...Iznenadit će vas odgovori. Bog će vam kroz njih govoriti o vama samima.

Najdraži dan u godini mnogih, a najviše djece, upravo je Božić. Tako nam barem kažu, a pritom misle na «dane» koji su u znaku Božića, bilo pripreme oko izrade jaslica i ukrašavanja jelke, pečenja kolača i keksa, odlazak na ispovijed, biranje poklona, odlaska na Polnoćku, pjevanje Božićnih pjesama, zajednički ručak i čestitanje rodbini s kojom se ne čujemo godinu dana ... Toliko su ti dani osobiti da se najveće kušnje kriju upravo u njima. Majke nikada nisu toliko nervozne i napete kao u predbožićno vrijeme. Jedva stižu povezati kraj s krajem. Sve mora biti savršeno. Kuća pospremljena do najmanje sitnice, kolači savršenog ukusa i izgleda jer vlada uvjerenja kako je blagdanski stol ogledalo savršene majke i domaćice. Očevi uskaču jer se ne usude u to vrijeme reći svojoj supruzi «ne» i čude se kako je moguće da svake godine jedno drugome obećaju manje stresa, a upravo u predbožićno vrijeme sve vrvi od napetosti i nervoze. To je razdoblje puno malih obiteljskih nesuglasica. Izazov za obitelj. Nikada se ne osjećamo međusobno toliko povezani i potrebni jedni drugih i nikada ne riskiramo povezanost svojom neurotičnom i frenetičnom potrebom za «božićnom atmosferom». I posao mnogih u predbožićno vrijeme usmjeren je na druženja i domjenke. Od silnih prekrasnih slastica, šarenih papira i kuglica čovjeku se zavrti u glavi.

U današnje vrijeme u obitelji postaje umjetnost otkriti i približiti se otajstvu malenog Isusa na slamici. Gotovo da možemo govoriti da su naša ponašanja u to doba na granici onog što zovemo «rizična ponašanja». Svatko se u obitelji tada može osjećati neshvaćeno. Djeca traže konstantnu pažnju, majka nastoji iz onog što ima na raspolaganju učiniti čudo, a otac preuzima «krivnju» što ne može svojoj obitelji omogućiti «savršen» Božić. Umjesto radosti u obitelj se na mala vrata uvlači malodušnost u obliku nekih rizičnih ponašanja kao što je ignoriranje želja drugih, povlačenje ili vikanje zasoljeno srdžbom na sebe i društvo u kojem živimo.

Što nam je činiti? U tome nam može pomoći govor Ivana Krstitelja  kada ga različiti ljudi traže na rijeci Jordan i postavljaju mu upravo to pitanje. Njegov je odgovor jednostavan, kako smo čuli u misnim čitanjima 3. nedjelje došašća. "Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako", kaže Krstitelj. Ne traži od čovjeka više nego li može dati. Ivan Kristitelj govori o pravednosti i pritom pretpostavlja da čovjeka vodi ljubav koja osluškuje bilo potrebitog i izlazi mu ususret. Bez puno pompe i objašnjavanja daje jasne smjernice koje su aktualne i danas. Carinicima kaže da ne uzimaju više od propisanog, a vojnicima da oprezno koriste svoju moć i nikome ne čine nasilja. Ivan govori o konkretnosti u našem ponašanju. Ono je znak svakome od nas djelujemo li u skaldu s Božjom voljom ili ne.

Naša ponašanja otkrivaju što mislimo i kako se osjećamo. Ako uz klasična ponašanja pripreme za slavlje Božića, ne uključimo i još neka druga, može nam se dogoditi da nas otajstvo Božića ostavi hladnima i da nam se dogode upravo gore navedeni rizici.

Tijekom studija upoznala sam svećenika podrijetlom iz Indije. Malen je postotak katolika u toj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu s obzirom na gustoću naseljenosti po kvadratnom metru. Taj svećenik ima još dva brata i svi su odabrali poziv služenja Bogu. Jedan je brat izabrao isusovački red, a najmlađi brat se pridružio franjevcima. Zanimljivo je bilo slušati njegovo iskustvo proslave Božića. Upravo mi je on pričao kako mu je oduvijek slika obitelji prva asocijacija na Božić. Naime, njegova su majka i otac tijekom svakog Božića organizirali igre «živih jaslica». Kaže da mu je najdraža bila ona kada bi se tri brata obukla u tri kralja i donosila darove malenom Isusu, a majka i otac bili bi Josip i Marija.

U obitelji uz «obvezatna» ponašanja koja se tiču organizcije i strukture treba uvesti i dodatna ponašanja, a to su molitva i razgovor između članova obitelji o onome što se događa u molitvi. Za malu djecu to je i igra, a za igru treba odvojiti vrijeme. Nemojte zaboraviti da i razgovor može biti igra. Roditelji ne bi smjeli mimoići razgovarati sa svojom djecom o iskustvu molitve. To može biti i u obliku igre kao u obitelji mojeg prijatelja iz Indije. Jednostavna su pitanja koja djeci možemo postavljati nakon misnog slavlja, nakon molitve prije ručka ili molitve zahvale dok se otvaraju pokloni. «Tko je za vas djeco Isus?», «Što ste danas učinili za njega?»... «Što mislite da biste još mogli vi učiniti, a što mama  i tata?»... Iznenadit će vas odgovori. Bog će vam kroz njih govoriti o vama samima. Možda poželite i uistinu nešto promijeniti u svome ponašanju? Možda poželite manje vikati i prepuštati se nervozi i nemiru? Na kraju će ionako svaka od «životno važnih» sitnica, kao što je pranje prozora i pečenje patke, poslani mailovi i facebook ispunjen najnovijim informacijama biti napravljena, a vi se nećete pitati «što mi je sve ono trebalo». Nećete si više obećavati: «Iduće ću godine drugačije. Iduće ću godine sve nadoknaditi...».