12. nedjelja kroz godinu; Pitanje je sad...

Pitanje je to koje se postavlja pred svakog kršćanina – tko je za tebe tvoj Bog? Ono se ne postavlja samo na školskom vjeronauku, niti jednom za svagda već čovjek rastući treba taj odgovor nadopunjavati, prilagođavati novim saznanjima i životnim iskustvima.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 21. lipnja 2013. u 00:00

Kraj je školske godine, vrijeme je ispitnog roka. Vrijeme je ispitivanja i davanja odgovora (ili barem pokušavanja, ne bi li se kako–tako prošlo ispit). Isus danas svojim učenicima, a time i svima nama, postavlja također jedno važno pitanje. Nalazi se u svim evanđeljima, kod Marka je točno na sredini evanđelja, a mi ga danas čujemo u Lukinoj redakciji: “A vi, što vi kažete tko sam ja” (v. Lk 9,20).

Zamislimo sebe pred kraj vrtića s 5-6 godina, pa na kraju osnovne, srednje škole, s 30 ili 50 godina – kakve smo sve odgovore na to pitanje mogli davati.

Pitanje je to koje se postavlja pred svakog kršćanina – tko je za tebe tvoj Bog? Ono se ne postavlja samo na školskom vjeronauku, niti jednom za svagda već čovjek rastući treba taj odgovor nadopunjavati, prilagođavati novim saznanjima i životnim iskustvima. Kako rastemo, učimo, razvijamo se, sazrijevamo i starimo tako bi se trebala razvijati u nama i naša vjera.

Na pitanje tko je moj Bog može se odgovoriti vrlo široko. Ta Bog obuhvaća sav svijet, i sve je njegovo, pa iz toga proizlazi da Bogu možemo dati puno značenja, puno sadržaja koji bi odgovarali spoznaji pojedinog čovjeka o Bogu. Takva spoznaja o Bogu dovoljna je za svakog onog kome Bog nije objavljen kao Krist, Raspeti Spasitelj. Ali onom tko je već čuo za Krista, tko je u njemu kršten, Isus ne postavlja neko neodređeno pitanje o Bogu, On veoma jasno pita: tko sam ja za tebe? Tu pada svatko tko odgovori s općenitim pojmovima kao što su: neki dobri anđeo, svjetlost, kozmička sila, samo ljubav (pada i onaj tko odgovori da je Isus samo pravednost), veliki čovjek, jedan od proroka i velikih duša svijeta…

Mnogi ljudi rastu u spoznaji svijeta, pozitivnih znanja, pozavršavaju visoke škole, no vjera im ostane na razini dvanaestogodišnjaka, ili manjoj. Odgovor koji imaju na to Isusovo pitanje ne može ih zadovoljiti, prenaivan je, a za drugi ne znaju. Ako ne počnu tražiti, pitati, učiti i moliti za odgovor ravan njihovu sadašnjem stanju dobi i naobrazbi, sve oko Isusa pa i On sam, učinit će im se smiješno i naivno. Kao mnogi, odbacit će vjersku praksu kao nešto primjereno djeci i starcima.  

Drugi će naprotiv na pitanje tko je Isus Krist, dati savršen teološki odgovor (ovdje smo osobito u opasnosti mi, “profesionalni” teolozi, bilo klerici bilo laici). Poput najboljeg pismoznanca definirat ćemo što se naučava o Isusu Kristu, ali lako ćemo zaboraviti na najvažniji dio pitanja: Tko sam ja za tebe?

Nemojmo misliti da je lak odgovor na ovo pitanje. Isus nas stavlja u kontekst svoga i našeg života. Isus ovo pitanje veže uz navještaj svoje muke i smrti, uz poziv nama da predajemo svoj život, da umiremo sebi kako bismo mogli živjeti. Mi svi predobro znamo kako se bojimo i bježimo od križeva. Kako bismo lako preskočili riječi s kojima završava današnje evanđelje: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom” (Lk 9,23). Tko je Isus za mene kad sam u muci, jadu, nerazumijevanju, odbačen ili ismijan? Tko je Isus za mene upravo sada dok čitam ove retke? Ovo je jedino pitanje koje Isus postavlja kršćaninu na našim vjerskim i životnim malim i veliki maturama, diplomskim ispitima, vjenčanjima i napredovanjima, nazadovanjima, padovima i umiranjima.  

Naša životna škola mjesto je gdje susrećemo našeg životnog Učitelja. Ne bojmo se, On je najbolji pedagog i jako je strpljiv s nama. U biti, kao da ga i zanimaju ponajprije najgori đaci, oni od kojih su svi digli ruke. Kad god i sami od sebe dignemo ruke na bilo kojem području, približimo se tim njegovim najmilijim učenicima. Dozvolimo si da budemo poučeni i vođeni, da u dijalogu (ili u šutnji) s Njim naučimo koji je naš odgovor na pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja?

Jedan od najvećih umova koje je Crkva ikada imala i na čijem se naučavanju stoljećima bazirala katolička teologija – sv. Toma Akvinski, nakon što je napisao brdo knjiga o svim područjima ondašnje teologije, pred kraj svoga života jednostavno je umuknuo, prestao govoriti i pisati shvativši da se Neizrecivi i ne može pretočiti i obuhvatiti ljudskim umom i ljudskim riječima.

Ako na kraju ovog teksta mogu biti toliko osoban onda bih za traženje odgovora na ovo najosobnije pitanje koje mi Isus upućuje i ja odabrao šutnju. Jedini odgovor koji mi iz nje proizlazi je jednostavno – Emanuel – ti si Bog za mene, ti si Bog sa mnom cjelokupnim – u svim trenucima koje skrivam od sebe i od drugih, u svim trenucima kada sam ponosan na sebe, ti jesi i ostaješ Emanuel – Bog s nama.

Bruxelles, 24. lipnja 2007.