"Kult ličnosti" ili princip jedinstva?

Uz prvu godišnjicu izbora argentinskog kardinala Jorgea Maria Bergoglia za poglavara Katoličke Crkve mediji su preplavljeni analizama, komentarima, osvrtima. Nema sumnje u papinu popularnost kao ni u naklonjenost i vjerničke i nevjerničke javnosti. Međutim, raduje li papu Franju ta tzv. „franjomanija“?
Autor: Tanja Popec Photo: blogs.ft.com četvrtak, 13. ožujka 2014. u 09:49

„Opisivati Papu kao vrstu supermana, neku vrstu zvijezde, čini mi se uvredljivim. Papa je čovjek koji se poput svih smije, plače, mirno spava i ima prijatelje. Jedna normalna osoba“, izjavio je nedavno u razgovoru za talijanski list „Corriere della sera.“ Svoj prvi Dan slavi u skrovitosti, na duhovnim vježbama u Aricci iznad jezera Albano nadomak Rima.

Što je Papin dan?

Papin dan je spomen izbora pojedinog Petrova nasljednika u Katoličkoj Crkvi. Radi se o pomičnom „blagdanu“, danu zahvale, molitve i jedinstva. Za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. Papin dan slavio se 16. listopada, a za Benedikta XVI. 19. travnja. Papa Franjo „svoj“ dan ima 13. ožujka. No, temelj proslave Papinog dana je Petrova služba i njezina veza s Kristom, glavom Crkve. Papa nije ovdje kao samostalni upravitelj, već Kristov namjesnik i Kristov sluga, što znači da mora djelovati iz duboke svijesti kako „račun“ za vodstvo Crkve izravno polaže Njezinom Utemeljitelju. Možemo samo zamisliti koliko je bio potresan trenutak kada je Isus Petru izravno rekao: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). S obzirom na dimenzije Crkve danas – milijarda i 214 milijuna katolika (17,5% ukupnog stanovništva) – to nije nimalo jednostavna „uprava.“ Svjesna tereta Petrove službe, Crkva svakodnevno molitvom prati papu (u Euharistijskoj molitvi). A papinska služba sastoji se u upravi, učenju i posvećivanju. To zapravo znači da je papa „vidljiva glava Crkve“. Teolozi nas podsjećaju da u tom izrazu ostavljamo i prostor za „nevidljivu Glavu“, a to je Krist Gospodin kojem je papa učenik i sluga, kao i svi vjernici u Crkvi. U duhu Drugoga vatikanskog sabora, svoju službu papa ostvaruje u zajedništvu s biskupima iz cijeloga svijeta što ga čuva od zamke „solo igrača“ i opasnosti da stvori sliku Crkve samo s vatikanskog prozora.

Stvari su jasne

Ovu podlogu Papinog dana ne smijemo izgubiti iz vida. Samo tako ćemo Franju sačuvati od „kulta ličnosti“ i banaliziranja njegova poslanja. Svesti ga na svakodnevne simpatične zgode ipak nije bit papinstva, već gledati cjelovitost djelovanja Petra naših dana. Naoko neobične i neočekivane geste jednoga poglavara koji je autoritet distance zamijenio očinskim autoritetom bliskim narodu, možemo iskoristiti i za jedan dublji pogled u to što papu nosi i kome on tako žarko služi. Obljetnice se slave kako bi se učinio osvrt na određenu dionicu puta i da se, u vjerničkom smislu, u tom vremenu čitaju "znakovi vremena" i Božja proslava po djelima ljubavi. Sjetimo se da se Izabrani narod u svojim velikim blagdanima uvijek sjećao povijesti spasenja i čudesnih djela koja je Bog za njih učinio. Iz te židovske škole i za nas proizlazi određena pouka – slušati i čitati Božji rukopis. A Bog se raspisao i u prvoj godini pontifikata pape Franje. I dok je većina "navijača" očekivala da će Crkva nastaviti uobičajenim europskim mirnim i tvrdim putem, iz Latinske Amerike zapuhao je novi lahor Duha Svetoga. Nama u Europi to je djelovalo kao iznenađenje, no i time se pokazalo da Crkvu gledamo samo u svojemu okviru. A ona je ipak Kristova stvarnost koja se proteže na cijelu Zemlju i jednako uključuje sve njezine različitosti. Te razlike u Crkvi nisu nepomirljive ako dopustimo da ih vodi Duh Sveti kojem je jedinom moguće stvarati crkveno jedinstvo.

Jedinstvo

U globaliziranom svijetu možda i nije tako jednostavno razumijeti princip jedinstva na kojem se temelji Katolička Crkva. Danas je sve usitnjeno, individualizirano, prilagođeno potrebama pojedinca. Međutim, Crkva je zajednica koja – po Isusu Kristu – ujedinjuje te pojedince. I papa Franjo, uključujući u svoj način upravljanja Crkvom vijeća kardinala kao savjetnike, želi čuti različitosti. Je li to kritika dosadašnjoj „centralizaciji“ čije je nedostatke osjetio kada je bio nadbiskup u Buenos Airesu i doživio što znači udaljenost periferije od središta? U svakom slučaju, sada želi da cijeli katolički svijet osjeti Rim kao Petrovu kuću, svoj dom, jezgru Crkve kojoj se pripada po krštenju i vjeri u Isusa Krista. Ipak, najvažnije što je papa Franjo izjavio o svojoj službi jest: „U mojem načinu djelovanja očekujem da me Gospodin nadahnjuje.“ To se nadahnuće sluša u intenzivnoj molitvi i meditaciji kojoj Sveti Otac posvećuje svaki slobodni trenutak. Kako svjedoče njegovi suradnici, slobodne trenutke u danu ne koristi za popodnevno spavanje, već moli krunicu govoreći da ga to najbolje odmara. A kad osjeti poticaj za određenu ideju, odlazi u kapelicu Doma sv. Marte, ondje moli i, osjeti li da ga poticaj neprestano prati, ostvaruje ga.

Papin dan u našoj povijesti

Slaviti godišnjicu izbora poglavara Katoličke Crkve za nas Hrvate ima i povijesnu dimenziju. I kada mediji o tome nisu opširno pisali, svijest o zajedništvu s Petrovim nasljednikom u nas bila je jaka, čemu je veliki doprinos dao danas blaženi Ivan Merz. Na ideju obilježavanja Papinog dana došao je 1925. godine kada se vraćao iz Rima s hodočašća na koje je vodio članove Orlovske organizacije. Tako možemo reći da su prave proslave Papinog dana počele 1926. godine. Članovi križarske organizacije bili su njihovi nositelji sve do 1945., a onda ponovno nakon obnove 1993. Tih devedesetih godina XX. stoljeća, u hrvatskoj slobodi i samostalnosti, kada se Papin dan slavio 16. listopada (datum izbora pape Ivana Pavla II.), svijest veze sa Svetom Stolicom osobito su podupirali prvi apostolski nuncij u RH mons. Giulio Einaudi i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić.

Zašto je veza s Papom važna za Hrvate?

Odgovor na to pitanje možda najbolje možemo razumijeti iz vremena bl. Alojzija Stepinca kojega možemo zvati i mučenikom za jedinstvo Crkve. On je inzistirao na tome da Hrvati ostanu vjerni Svetoj Stolici. U Vatikanu i Petrovu nasljedniku vidio je princip jedinstva, jedno srce i jedno vodstvo koje Crkvu želi usmjeriti jednim putem, jer Petar je simbol čvrstoće, utvrde Istine. U Stepinčevo vrijeme to je bilo osobito važno jer, ne zaboravimo, u tadašnjoj Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata, zavladao je komunistički režim. Vlast je Crkvu željela podrediti sebi. Tito je tražio da se Crkva podloži njima savjetujući da bi joj to bilo bolje nego da je u vezi s Vatikanom koji je „izvan države“. Nadbiskup Stepinac odbio je takvu ideju misleći bi li se takva Crkva, kojoj bi gospodari bili komunisti, mogla zvati Kristovom? To što nije želio tzv. nacionalnu Crkvu, za posljedicu je imalo ograničavanje njezinoga djelovanja i oduzimanja imovine. Kad je nisu mogli svladati sporazumom komunisti su mislili da će je slomiti ako je materijalno osiromaše. Međutim, prevarili su se. Crkva je iznutra jačala i u danima progona. I protestanti nam priznaju da nam Petar (oko čijega primata nema teološkog konsenzusa među kršćanima nekatolicima) znači sigurnost jedinstva. Kao što je važno da Crkva ima jednu glavu – Krista, tako je važno da jedan na zemlji predstavlja Njega i taj princip jedinstva.

(Ne)zaboravljeni apostol jedinstva s Petrom

Bl. Ivan Merz u časopisu „Đački Orao“ objavljivao je pisma u kojima ih je poučavao o određenim vjerskim temama, pa tako i o papinstvu. Želio je da se odanost Papi temelji, ne na sadržajima koji su „tehnički izvanredno dotjerani, sadržajno snažno dokumentirani“, već na nečem puno višem. Primjetio je da „nitko nije u nama probudio one stranice ljudske duše i srca, koje su često jače i snažnije od najblistavijih dokaza i najčvršćeg uvjerenja, jer ih diktira ljubav.“ Danas, kada se politički gledano, ne dovodi u pitanje jedinstvo sa Svetom Stolicom, ideja o vezanosti za Papu ne djeluje presudno za naš identitet, te možda u potpunosti i ne razumijemo njezinu snagu. No, ne smijemo zaboraviti da nas je ta veza sačuvala i u vremenima Kraljivine SHS. Ivan Merz je u razdoblju između 1924. i 1928. godine, kada je režim progonio sve hrvatsko i katoličko, isticao:  „I, kao što je Krist bio kamen smutnje mnogima, razumljivo je da i njegov živi zastupnik mora imati svoje neprijatelje, kao što ih je i Krist imao. I ova misao nam tumači zašto sa na Papu posvuda napada, zašto se osnivaju razne sekte, koje blate Papinu vlast, zašto su novine pune pogrda na nj i zašto i nas Orlove napadaju radi naše ljubavi prema Papi.“ Neumorno je podsjećao da mi katolici smjernice za život dobivamo od Pape: „On tumači nauku Kristovu, pokazuje nam što je dobro ili zlo, upućuje nas u naše dužnosti u obitelji, čuva svetost i nerazrješivost braka, traži od nas da svoju djecu šaljemo u katoličke škole... Papi je Krist odredio da narode poučava u vječnim istinama i da im pokaže kako će pojedinci svojim privatnim i javnim djelovanjem postići vječno blaženstvo.“ Čvrstoća papinstva temelji se na apostolu Petru. Zato je papa „ona podloga i ona nepomična pećina na kojoj je sazdana sva Crkva. Kako Crkva obuhvaća sve krajeve svijeta, sve biskupije svijeta, tako se i podloga papinstva otajstveno proteže na sve biskupije svijeta. Ta kamena podloga je nepomična, i sva Crkva, koja se na njoj uzdiže, dobiva svu svoju snagu i svu svoju čvrstoću od te podloge.“ I zaključak koji se vizionarski i proročki tiče i našega vremena: „U današnjoj zbrci koja vlada svijetom, gdje je teško razlikovati istinu od zablude, dobro od zla, Providnost je na goru posadila jedan svjetionik - papinstvo - koji svijetli vjekovima i svom zemljom. Budemo li se u našem apostolskom životu ravnali po tom svjetioniku, možemo biti uvjereni da nećemo udariti u klisuru i da ćemo sebe i svoj narod dovesti u luku spasenja.“