5. korizmena nedjelja; Smrt nije laka

Svaki čovjek već kad se rodi nosi u sebi i klicu smrti koja raste. Kao što slavimo rođendane, tako proživimo i jedan dan u godini koji je dan naše smrti. No kršćanin vjeruje da tu nije kraj, mi vjerujemo da snagom Kristova Duha život u punini tek počinje.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.thewilltochoose.com nedjelja, 18. ožujka 2018. u 09:05

Da li ste kada izgubili dragu osobu, dragog prijatelja? Onoga s kojim ste nekako bili bliži nego s vlastitim roditeljima, nego s vlastitom ženom ili mužem, nego s vlastitom braćom ili sestrama u samostanu. Kada ste uopće zadnji put bili na groblju, na sprovodu? Mi svećenici, po prirodi svoga posla, relativno smo često na takvim mjestima. Često i sami oguglamo na tužne prizore koje tamo susrećemo. Jer smrt nije laka. Nije laka ponajviše nama koji ostajemo. Bojimo je se. Ne želimo razmišljati o njoj. Želimo zaboraviti da smo svi mi smrtni ljudi. Svaki čovjek već kad se rodi nosi u sebi i klicu smrti koja raste. Kao što slavimo rođendane, tako proživimo i jedan dan u godini koji je dan naše smrti. No kršćanin vjeruje da tu nije kraj, mi vjerujemo da snagom Kristova Duha život u punini tek počinje. Što nam daje za pravo tako vjerovati?

Današnja čitanja pokazuju zašto. Počnimo s Ezekijelom prorokom - možda najvećim vizionarom u proročkom pokretu. Godine 598. prije Krista odveden je u ropstvo s ostatkom naroda. Svojim je očima vidio razaranja Jeruzalema i Hrama. U viđenju on vidi groblje suhih kostiju, prah i pepeo, i Gospodin mu nalaže da njima prorokuje. Tada izriče ove riječi: "I znat ćete da sam ja Gospodin" (v. Ez 37,6). Već tada obećava uskrsnuće tijela u vječnosti, ali i pomoć u uskrsnuću iz jame grijeha u koju jednako padamo, a sami ne možemo ustati.

Psalam koji smo čuli najčešći je sprovodni psalam. Prije tri godine pjevanje i na sprovodu kardinalu Kuharicu. Spominjem ga ovdje jer je bio svjedok naših dana, svjedok u teškim vremenima koja smo proživljavali zajedno s njim. On je Gospodina iščekivao spreman, predan. Takvi nas ljudi uvijek hrabre, ah ne samo da im se divimo, nego da ih nasljedujemo, svaki u svojoj konkretnoj životnoj situaciji.

Iako smo i mi spašenici po krštenju i pomazanju - krizmi - ipak ne prestajemo činiti djela tame. Kako to dramatično opisuje sv. Pavao apostol upravo u poslanici Rimljanima: on piše o dva zakona - zakonu Duha koji želi provoditi i zakonu grijeha koji je u njegovu tijelu. Zato će reći: "Jadan sam ja čovjek. Tko će me spasiti iz ovoga tijela grešnoga?" (usp. Rim 7,24). I dok smo i mi zajedno sa sv. Pavlom svjesni da je ovo tijelo mrtvo zbog grijeha, svjesni smo da je i Krist došao u tijelu da ga preobrazi te dade svoga Duha da oživi smrtno u nama.

I evo nas kod najvažnijeg čitanja. S Kristom smo u Betaniji, ni sat vremena hoda od Jeruzalema. Kada se krene iz starog Jeruzalema i iziđe iz njegovih zidina kroz istočna Stjepanova ili Lavlja vrata, te prođe mjesto Stjepanova kamenovanja i Gospodinove agonije u Maslinskom vrtu, može se izabrati dva puta do Betanije. Jedan je preko same Maslinske gore i Betfage, a drugi je manje zamorniji, ali duži, obilazeći Maslinsko brdo po ravnu. Isus je vjerojatno koristio oba ta puta.

U trenutku kada ga susrećemo u današnjem evanđelju on dolazi sa suprotne strane, od lerihona. Često je tu dolazio jer tu prolazi put od Jordana i Galileje kada se zaobilazi Samarija. Vjerojatno se u prijateljskoj Lazarovoj kući tada odmorio prije ulaska u sveti grad, možda je tu i boravio za svojih posjeta Jeruzalemu.

Koliko nam je značajan ovaj razgovor Marte i Isusa! Ona mu potpuno vjeruje premda još nije do kraja svjesna tko je On. Zato joj Isus kaže: "Ja sam uskrsnuće i život" (v. Iv 11,25). Njegova smrt i muka samo će to podcrtati i naglasiti. Čovjek više puta u svom životu prođe iskustvo smrti, a rijetko shvati i prihvati da je Isusovo Uskrsnuće za nas. Njemu to nije trebalo. On je vječan. Uskrsnuće treba meni u mojim umiranjima. U onim svakodnevnim i onom, tjelesno gledano, zadnjem. Pa čak i na nivou onog što nazivamo pučkom pobožnošću, trebala su stoljeća da se to shvati. Primjer je za to pobožnost križnoga puta. Jer dok oplakujemo Kristovu muku trebamo uvijek pomisliti i na petnaestu postaju - Uskrsnuće: "Ja sam uskrsnuće i život" (V. Iv 11,25).

U ovom evanđeoskom odlomku, u kojem se opisuje snaga Kristova božanstva, možemo promatrati i njegovo čovještvo. Isus, po evanđeljima, samo dva puta plače - nad vizijom razorenog Jeruzalemom i sada nad mrtvim prijateljem. Potresen je - u duhu je možda i na svojoj Kalvariji.

Vidimo i Martinu tako tipičnu ljudsku reakciju. Krist koji je nedavno otvorio slijepcu oči kraj nje je, a ona kao da počinje sumnjati pred činjenicom smrti. I slijedi Isusova zapovijed "Lazare ustani". Strah od smrti bio je jak kod Marte. I ovo čudo mnogi su vidjeli, ali će ga mnogi, uključujući i učenike, iz straha od smrti i zaboraviti, za nekoliko dana, na Kalvariji. Mnogi, ali ne svi!

Strah će proći tek nakon dolaska Duha Svetoga koji učvršćuje vjeru. Čuda koja je Isus izvodio su činjenice, ali čuda nisu ta koja daju stamenu vjeru. Vjernost u kušnji i križu jest izvor vjere stamene. Isus i prijatelja kojega je ljubio ostavlja četiri dana u tami groba. Pa ako se i nama čini da ostajemo i četiri i četrnaest godina u tami ne bojmo se ako smo usmjereni prema Kristu - svjetlu. Svjetlo Uskrsa zasjat će nam tada još sjajnije!

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 13. ožujka 2005.