Ljubav koja se sama borila za sebe protiv svih

Ljubav koja se sama borila za sebe protiv svih

„Ja sam ti nju ukra'. Niti sam koga pita', niti sam se koga plašio. Nisu me volili jer nisam ima' para. Bio sirotinja, a ona iz dobre kuće. Ma nikog se nisam plašio, kažem ti. Mogli su me i ubit. Pa šta?! Znam zašto sam doša', za nju bi moga i umrit!“

10968458_663917530387131_7831612424543538538_n.jpg
Autor
Martina Mlinarević Sopta/Laudato/M.P.
Fotograf
facebook.com
Objavljeno:
 
14.02.2017 10:46

Žive u brdu koje skoro dodiruje nebo. I dok silaziš niz one strme stepenice koje vode prema njihovim vratima već čuješ smijeh. Smijeh i pozitivan duh je njihova definicija. Nešto po čemu bi znao naći prolaz do njihove kuće, sve da čitav pejzaž zaraste u šiblje i draču, kao što se polako i događa, jer sve manje ljudi živi tu.

Smijeh ih je očuvao. Od svih nevolja, neimaštine i ratova. Smijeh i ljubav koja pokori i postidi najdublje niti u čovjeku. Pa u svakoj sekundi učiš nove lekcije fascinantnih suprotnosti. Kozmopolitizam u minijaturnom selu. Pa će djed reći da je sve ovo danas ovako nakaradno jer su se ljudi pokvarili. Jer ne znaju živjeti jedni s drugima. I sjetit će se kako je nekada izgrađivao puteve i postavljao prvi asfalt u svim gradovima zemlje. Ispričat će nam kako se radilo naporno i teško, ali su u poslu svi bili isti, ma kako da su se zvali. I u poslu i nakon njega. Postojalo je nešto što se zvalo obraz.

Smijeh ih je očuvao. Da prežive siromaštvo u džepovima nekada, da izdrže ovo siromaštvo duha današnje stvarnosti. Dobili su šestero djece. Ljubav je to o kojoj ni ja ne znam ništa napisati. Osim šutjeti s respektom i nenadanim gomilanjem suza u oku. Ljubav koja se sama borila za sebe protiv svih.

„Ćaća nije tio pričat sa mnom. Eto, da me nema više za njega, ne postojim ko 'ćer njegova ako odem. I otišla sam. Dakako da sam otišla! Nisam znala ni šta ćemo ist', ni u šta ćemo se pokrit, nije me ni zanimalo, jer sam znala da se volimo, pa ćemo sve drugo nekako...“ – veselo će baba, režući pršuta i sira sa sve onim širokim osmijehom u kojeg može stati čitava povijest jedne nezaboravne priče.

I vidiš, reći će vam često danas da netko nije „vaš rang“. Tko uopće rangira taj rang? I po čemu? Ej, šta se sjajnih frajera i djevojaka tako zauvijek izgubi. A uzmu se oni što ne mogu zajedno ni u običnu rečenicu. A kamoli da skupa tvore jednu priču koja će prkositi vremenu i ljudima. Uzmu se, eto tako. Zbog ranga. Para, firme, bolida, navike, jer je vakat, tako rekla mater, tetka, komšiluk i ajde. A šta srce?

Kažu, Valentinovo je. Naučimo nešto od ljudi sa smežuranim licem i otvorenim srcem. Jer su voljeli dublje i luđe nego što ćemo mi ikad. Mi, zakržljali u emocijama, hodajući Obodinovi frižideri, kuleri za raju. Jer su poštovali više i iskrenije, sve i svakog, ne dijeleći ljude po imenu, načinu na koji se mole i gdje žive. Jer su ukrali onu koju vole kad im se ćefnulo. I nisu se bojali nikoga...

Negdje gore na brdu što dodiruje nebo, njih dvoje zagledani jedno u drugo kao krijesnice, ne razumiju nas nikako. I blago njima. U svijetu u kojem žive osmijeh je ionako lozinka koja otvara sva vrata. Ovdje ispod brda, na zemlji, mi smo ionako zaboravili kako se to smije od srca, voli od srca i diše od srca.
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: