Pismo hrvatskom sinu

Iz naše čvrste loze ti si izrastao, Preci su ti umrli, ali je ponos ostao.
Autor: Dijana Beganović/Laudato/M.P. Photo: Laudato utorak, 04. kolovoza 2015. u 13:28

Dijete moje, to nije bilo tako davno,
Kada se Domovina rađala, i to slavno.
Narod je u obranu kućnog praga odlazio,
A anđeo tame često je obilazio.

Dijete moje, ginuli su mnogi iz loze naše,
A potomci i danas za njih Bogu daju maše.
Procvalo je na livadi jednom i ovo cvijeće,
Naći ćeš u povijesti, zovu ga Hrvatsko proljeće.

Dijete moje, tu me tvoj otac poljubio,
Ali buduće nam snove neprijatelj ubio.
Na svatovima nam se trobojnica vila,
Koja ti je njega tada za Domovinu pokrila.

Dijete moje, nemam ti puno obiteljskih slika,
Nek' ti ostane ovo pismo kao vječna dika,
Jer iz naše čvrste loze ti si izrastao,
Preci su ti umrli, ali je ponos ostao.

Dijete moje, ne daj nikad da te vjetar na drugi list nosi,
Ovo je zemlja tvoja, voli je, čuvaj i njome se ponosi,
Jer ratova i vjetrova uvijek će na ovom svijetu biti,
Ali ti nikada ne smiješ svoj povijesni korijen skriti.

I upamti: ako dođu opet teška vremena,
Sjeti se da si hrvatskih korijena,
Jer uvijek se u novu zoru trobojnica vine,
Za nju se dugo borilo, moj hrvatski sine.
 

Da biste komentirali, prijavite se.



Izdvojeno