Strahovi koji nas odgovaraju od poziva koji nosimo u sebi

Bog zove svaku osobu, da odgovori na poslanje, što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Većina ljudi posvećuje se obiteljskom životu, neki se ne žene i ne idu u redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima, živeći u beženstvu. Neki osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici, redovnice ili svećenici.

Kad se govori o pozivu, kako pristupamo tome, što osjećamo?

1. Postoje mnogi načini da bismo otkriti zove li nas Bog. Najčešći znakovi mogu biti:
– želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge
– primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više
– osjećamo veliku suosjećajnost kad oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć
– tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje.

2. Treba biti iskren, prema samome sebi i prema Bogu. Zbog čega?
– jer samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu
– treba biti iskren jer se mnoge mlade osobe boje duhovnog zvanja i radije se skrivaju, navodeći više od tisuću razloga da se ne odazovu
– šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim.

3. Trebamo imati neke kvalitete
Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sigurno i sve potrebno da postanemo posvećena osoba. Uvijek je važno duhovno vodstvo preko kojeg se može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom, kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnog vodstva jest pomoći osobi da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se uvjerava osobu da ima zvanje.

4. Sve to vodi do zaključka da je poziv – proces
Poziv je, dakle, proces, kao i sve drugo. Kao kad je mladić zaljubljen u djevojku, oni rastu u ljubavi međusobnim upoznavanjem, odricanjem, razumijevanjem. U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog skriva kad zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Možemo naići na šest strahova koji se javljaju u traženju poziva za posvećeni život

Prvi strah: Nisam slobodan
Već imam svoj životni program, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem; i tko će sada mijenjati taj životni ritam? I Abraham je sigurno tako razmišljao kad ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put, dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih njegovih radnika. Ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje i odaziva se i kreće na daleki put.

Drugi strah: Nisam sposoban
Netko to može uistinu reći iz poniznosti, da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj konačni odgovor. Tipičan primjer je Mojsije koji razgovara s Bogom pred gorućim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega da dopusti Izraelcima da napuste Egipat. No, Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente da ne ide u Egipat. Na kraju, kad je sve iscrpio, rekao je: 'Tko sam ja da idem pred faraona?' (Iz 3,11).

Treći strah: Nisam dostojan
Netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati redovničkom pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan u svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogrješke, no i svatko od nas nosi u sebi i iskustva Božje ljubavi i blizine koja se je za nas brinula i usmjeravala nas na ispravni put. Isus nam govori iste riječi kao svetom Pavlu: 'Dosta ti je moja milost' (2 Kor 12, 9). Zato, vidjevši Božju blizinu u svom životu, Pavao govori: 'Hvalit ću se svojim slabostima, jer kad sam slab, onda sam jak.'

Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga
To je potpuno krivo pitanje. Npr., muž i žena kad ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. Ni Blažena Djevica Marija nije pitala anđela da joj dadne plan što učiniti u slučaju bijega u Egipat. To se jednostavno iznenada dogodilo, otišla je u nepoznato s Isusom i Josipom.

Peti strah: Nemam dovoljne ljudske garancije
U bilo kojem pozivu ili poslovima nikad ne ćemo imati do kraja ljudske garancije. Bitna je naša slobodna odluka. U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba. Oni mogu usmjeravati, mogu u osobi prepoznati klicu poziva, no onaj konačni odgovor i hrabrost reći 'Da', ovisi o samoj osobi koju Bog zove. Mi se moramo slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih garancija koje često mogu stvarati samo teret u duši.

Šesti strah: Doživjeti neuspjeh
Ako se iskreno odazovemo, ne ćemo doživjeti neuspjeh. Vjerujemo u Božju pomoć i Njegovu milost. Kad osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada, unatoč raznim kušnjama, ide naprijed. Sve dok iskreno znamo postavljati pitanje: 'Bože što želiš da učinim', ne može se pogriješiti. No, bitno je da odgovorimo na ono što nosimo u sebi.

U jednom dokumentarcu o slavnom umjetniku Michelangelu, jako dobro je prikazana njegova bojazan hoće li uspjeti ocrtati strop Sikstinske kapele u Vatikanu. No, odvažio se i napravio je jedno od najvećih remek-djela povijesti umjetnosti, stvaranje Adama. A da je podlegao strahovima, ništa od toga ne bi bilo. To vrijedi i za nas: strahovi mogu postojati, no ako se ne odvažimo, ne ćemo postići naše potpuno ostvarenje.

U Bibliji nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to u Evanđeljima slučaj s Blaženom Djevicom Marijom. Iako u njima ne nalazimo Njezin detaljan opis, Marija ispunja svakog čovjeka koji iskreno pristupa čitanju Svetog pisma.

Bog je izabrao Mariju da bude Majka Njegovu Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj 'Da'. Od tog trenutka, Njezina povijest postaje i naša povijest. Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem je što se previše gleda na vlastito 'ja', moje 'ja' u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi svoj 'ja' ostvario darujući svoj život za nekog drugoga (u obitelji ili kao posvećena osoba).

Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da je, kad ne razumijemo mnoge stvari i događaje, temelj koji nas vodi kroz život ljubav, ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kad se tako živi i slijedi unutarnji govor, osoba osjeća mir. Mnogi traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je temelj da učinimo odlučan korak prema pozivu koji se osjeća.

Danas se mnogo govori da ima sve manje duhovnih poziva. Kad se gleda brojčano, to je istina. No, kad bi se moglo pogledati u ljudska srca, otkrili bismo velik broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere. Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znamo slušati Božji glas. Neka Marijin 'Da' postane i naš 'Da'.