Bruno Bušić - je li njegov san ispunjen?

U prigodi obljetnice smrti Brune Bušića, 16. listopada 1978.: Pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – nacionalnu slobodu i neovisnost.
Autor: hrvati-amac.com/hazud.hr Photo: www.dugirat.com četvrtak, 16. listopada 2014. u 10:00

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku, u novijoj se hr­­vatskoj politićkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hr­­vatski rodoljub i re­vo­lu­cionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo ži­votno djelovanje Brune Bušića – od najmlađih dana, kad je bio pun mladenačkih rodoljubivo-revolucionarnih ideala, pa do for­mi­ra­­ne dobi, kad je sredinom šezdesetih godina završio fakultet i kad je u hrvatskoj javno­sti u domovini, a pogotovu izvan domovine došao do izra­žaja prikazivanjem u novinskim člancima poli­tičko-dru­štve­ne, go­spodarske i opće stvarnosti hrvatskoga naroda u tota­litarnoj ko­mu­nističkoj i velikosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a i kad je nešto kasnije svojim političko-programatskim radom u emi­gra­ciji i iseljeništvu postao jedan od najpoznatijih za­govornika hr­vat­ske nacionalne slobode revolucionarnim putom – bilo je u pro­gra­mu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hr­vatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života, posebno je ugrađena u temelje su­­­­verene Republike Hrvat­ske.

Podrijetlo i djetinjstvo

Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vi­njani­ma Do­njim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Jo­ze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercego­vačkih Vinjana kraj Posušja.

Budući da su nakon majčine smrti u lipnju g. 1943. ostali samo s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava Bušića, po do­go­voru s nji­hovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k se­bi ujaci, maj­čina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vi­nja­nima. Bru­­no je Bušić u ujaka ostao oko godinu dana, a brat mu Miroslav (Miro) nekoliko godina. U Hercegovini je posebnu brigu o njima vodila nji­­hova baba Janja (Đerekuša), majčina maj­ka.

Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga nje­gova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smr­ti: “Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i za­pravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.” S takvom sjetom on se je često sje­ćao pokojne majke.

Bušićevo školovanje

Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim g. 1946. – 1950. Prvi je razred završio s ocjenom vrlo dobar, a drugi, treći i četvrti razred s ocjenom od­ličan.

Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950.–1954. Prvi razred niže gimnazije završio je s odličnim uspjehom. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Te školske godine Bušić je zbog od­­lič­noga uspjeha u učenju i primjerenoga vladanja dobio četiri pohvale od razrednog vijeća (13. studenoga 1950., 13. siječnja, 31. ožujka i 11. lipnja 1951.) i jednu pohvalu od nastavničkoga vi­jeća (16. stu­de­noga 1950.), a u razrednom je imeniku upisana primjedba: “Bi­s­tar, marljiv i miran.” Drugi razred završio je također s odličnim us­pjehom. U razrednom imeniku zapisano je: “Učenik je bistar, mar­ljiv, miran i uredan.” I treći razred završio je s odličnim us­­pje­hom, a zbog od­ličnog učenja i dobrog vladanja pohvaljen je 15. si­ječnja 1953. od Nastavničkog zbora i 15. lipnja 1953. od Ra­z­re­d­nog vijeća. U ime­ni­čkoj primjedbi stoji: “Učenik je solidnog znanja. Marljiv i uredan u radu. Zbog govorne poteškoće ne može pokazati neki veći uspjeh u ovoj školi.” Četvrti razred niže gimnazije završio je s vrlo dobrim us­pje­hom uz ovu primjedbu u razrednom ime­niku: “Inteligentan i mar­ljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja pri­mje­re­nog.”

Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg ško­lo­va­nja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – ško­lo­va­­nje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Kar­lo­v­cu, Rakovac 2. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom. Peti razred gimnazije završio je u li­­­pnju 1955. s vrlo dobrim uspjehom, a 18. lipnja 1955. “za vr­lo do­bro učenje i odlično vladanje” dobio je pohvalu Razrednog vijeća. U primjedbi o učeniku za nj se kaže: “Samostalno prilazi učenju i nastoji da postigne što širu kulturu i znanje, odnos prema radu vrlo pra­vi­lan, vladanja korektnog.” Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”. I šesti razred gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom. U razrednom imeniku za tu godinu sto­ji pri­mjedba: “Vrijedan je i bistar. Pristojnog vladanja.” Sedmi razred gimnazije završio je s dobrim uspjehom. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”, školovanje je na­sta­vio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušićevi književni prvijenci

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Pisati je po­čeo kao četvrtoškolac. Već g. 1952., kao trina­esto­go­dišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pio­nir i prvu pripovijetku – Kako su se Bu­šići borili protiv Turaka,  s pot­pisom Bruno Bušić. Ako se zna da Bušić potječe iz kraja gdje je pre­daja o vla­stitim korijenima bila vrlo važan čimbenik u životu čovjeka i da su njegovo selo Vinjani Donji i Imotska krajina punih sto šezdeset godina bili na mletačko-os­man­lijskoj granici sa sva­ko­dne­vnim graničnim čarkanjem, znači u stalno nemirnu po­dru­čju, onda nije čudno da je Bušić u toj priči posegnuo za temom iz prošlosti svoga roda – o Bušićima kao borci­ma protiv Turaka: o ha­rambaši Roši (Ivanu Bušiću), po kojem je i Bruno Bušić među svo­jim kolegama dobio nadimak Roša, o hajduku Križanu, kapetanu Anti Bušiću i Tuariji Bušiću.

Dvije godine kasnije, tj. g. 1954., Bušić je, s potpisom Ante Bu­šić, kako se je potpi­sivao sve do g. 1957., objavio u tek po­kre­nu­tom om­la­din­skom časopisu Vidik ulo­mak pripovijetke Sa Šušom i To­pa­nom u kojoj je prikazao dva lika – staricu Šušu i starca Topana i njihov život, pa stravični četnički pohod g. 1943. svom rodnom selu Vinjanima Donjim, opisujući sve to vrlo živopisno. Starac Topan u pripovijetci upozorava pisca: “Tako ti, sinko, u svi­tu. Niko te ne mo­re vidit. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit. Brat ubije bra­­­ta pa nikom ništa. Đava ga odnio, nikoga nije briga.” Isti mu sa­vjet upućuje i jedan starac u pripovi­jetci Starac i ži­vot, objavljenoj u omladinskom časopisu Polet g. 1955. Kao da je predosjećao sud­binu koja ga je – kao hrvatskoga pisca, rodoljuba i političkoga emi­granta – kasnije, g. 1978., stigla u Parizu.

Tih pedesetih godina Bušić je objavio još neke pripovijetke, uglav­nom s tematikom svoga rodnog sela i kraja: Topan, Junaku je puška čitanje, a sablja pisanje, Smokve, Noć na orošenom pašnjaku i Le-le moja, Le-le žalosna. U pripovijetci To­pan, objavljenoj u Po­­­­letu g. 1954., Bušić se je opet sjetio nekadašnje borbe s Turcima i čet­ničkoga pljačkanja, paljenja kuća i klanja ljudi u svojim rodnim Vinjanima Donjim g. 1943. U već spomenutoj pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. g., pisac prikazuje životne pa­tnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina naj­žalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri je­­­dnako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, pi­­sac petna­esto­godi­šnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjet­skom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu. Ocjenjivačka je komisija (književnik Mirko Božić, pjesnik Zlatko Tomičić, đaci urednici Poleta) Bušićevo pisanje oci­je­ni­la vrlo pohvalnim ocjenama.

U toj prigodi mladi je pisac iznio i neke podatke o sebi, u svom životopisu. Kad mu je kao djetetu od tri i pol godine umrla majka,  otac ga je predao u Hercegovinu baki i uja­cima, koji su ga “pazili i milovali”. Ipak je nakon godinu dana, jedne noći dok su svi spavali, pokušao pobjeći u rodni kraj, ali je nađen u šumi, a dva dana kasnije baka ga je na “kljusetu” dovela u njegovu rodnu Bušića Dragu. U se­lu se je sprijateljio s ne­ko­li­ko svojih vršnjaka. Krstarili su po šu­ma­ma i poljima, tražili gnijezda, hvatali ptice, lovili i pekli ježeve, krali lubenice i tražili med po hrastovima. Škola i učiteljske šibe nisu im se svidjele pa su jednog dana spalili početnice, razbili tablice, napunili đačke tor­bice kruhom, slaninom i solju, naoružali se starim kuburama i od­met­nuli se u hajduke i smjestili se u jednoj špilji. Ali, kako navodi sam pisac, ta je hajdučija bila kratka vijeka. Jedne noći, dok su spavali, u špilji su ih iznenadili roditelji, svezali, do­tje­rali u selo, privezali ih za dud i izvrgli ruglu seljana, a očevi su im povremeno remenom “smirivali… hajdučke strasti”. Ipak su se, unatoč tako oš­troj kazni, nastavili družiti, tražiti skriveno hajdučko blago, na li­va­da­ma čuvati krave, utrkivati se po travi, tući se “iz pri­­jateljstva”. Bušić je u polju za ljetnih noći čuvao dinje i lubenice, uživao u prirodnim ljepotama, promatrao nebo, slušao pjev prepelica i ćukova sve dok ne bi zaspao. U zoru bi, kad se već sviće, počeo či­tati. Tada su mu, kao petnaestogodišnjaku, bili naj­miliji pisci Ko­ro­ljenko, Mihajlo Šolohov i “divni” Sergej Jesenjin. Nje­govi su­mje­šta­ni podsjećali su ga na kozake, a ponekad mu se je činilo da netko u polju pjeva kozačku pjesmu o rijeci Donu. I u ostalim tekstovima koji su mu objavljeni tih godina Bušić ponešto govori o svom životu i prilikama u kojima je živio.

Potkraj šezdesetih godina, tj. g. 1967. – 1969., Bušić je objavio ove pripovijetke: Džip, čovjek i ja, Susret, Samotinja, Povratni hod, Čovjek, brat i ja. U njima, uglavnom, prikazuje i dotiče iste pro­ble­me  kao i u pret­hod­nom stvaralaštvu. Uglavnom, Bušić gotovo u svakoj pripovijetci, osim pri­ka­zivanja običaja i načina življenja svo­­jih susjeda odnosno općeg života, piše o općem stradanju hr­vat­skog naroda u II. svjetskom ratu: o čet­ni­čkim pokoljima u rodnom se­lu i kraju, o ra­tnicima koje u smislu njihove pripadnosti ne iden­ti­­ficira, ali s ve­likim poštovanjem govori o njihovu stradanju i stra­da­­nju njihovih obitelji, o ratnicima za koje se ni­­je znalo, o nestalima u ratu, o ne­­­­stalima na Križnom putu g. 1945. i sl. Sve je to otvorena ili pak prikrivena, ali nezaobilazna tema Bušićeva mladenačkoga knji­že­vno­ga stvaralaštva. Pri tom opisivanju služio se je obilno pre­da­jom, tra­dicijom i iskustvom ljudi iz svoga kraja i iz­ra­ža­vao se fol­k­loristički i s mnogim šire nepoznatim ili manje poznatim iz­ra­zi­ma.

Izvori Bušićeva značaja i duhovnoga stvaralaštva

Bušić je rođen u tradicionalno patrijarhalnoj hrvatskoj sredini u kojoj je epika općenito u životu čovjeka imala veliko značenje. Od malena je proživljavao i duboko upijao sve ono što je ljudsko pam­će­nje iz višestoljetnoga iskustva njegova rodnoga kraja sačuvalo od zaborava. Pjesme o Senjanima i ravnokotarskim serdarima i ha­ram­­bašama, priče o hajducima i općenito o junacima Kačićeve pje­sma­rice pa životne priče kraja u kojem se je uvijek teško i vrlo ri­zi­čno živjelo – posebno one priče o htijenjima, srtajima, patnjama i žrtvama iz netom minuloga rata, iz predraća u monarhističkoj Ju­goslaviji i suvremenog poraća u komunističkoj Jugoslaviji – bile su teme koje su se svakodnevno nametale i najradije slušale, pro­cje­njivale, a po njima se i identificiralo. Da je u tom ozračju (sa svim njegovim radostima i negativnim iskustvima, ali i s drugim i ši­rim saznanjima i razmišljanjima) rastao i stasao i Bušić, to je vi­d­­lji­­vo i u njegovim književnim prvijencima.

Osim iz usmene predaje, slušane u obitelji i susjedstvu, prve spoznaje o prošlosti svoga kraja i svoga naroda, ali i o drugim općim zbivanjima, Bušić je svakako crpio iz tradicionalne literature Imot­ske krajine: iz Kačićeva Razgovora ugodnog i Kutlešine pjesmarice Ju­načke narodne pjesme iz Imotske krajine, a objavljene u Šibeniku g. 1939., iz Ujevićeve monografije Imotske krajine, a ob­ja­vljene g. 1953. u Splitu te iz školskih udžbenika i literature, ali i druge literature jer je živio u obitelji i sredini gdje se je knjiga rado imala i čitala.

Zanimljivo je, posebno u odnosu na Bušićevu sudbinu, da je Bušić kao jedanaestogodišnjak kupio knjigu Pisma strijeljanih (176 stranica) koja sadrži pisma pripadnika francuskoga otpora u II. svjet­skom ratu što su ih nje­mačke okupacijske vlasti osudile na smrt i ko­ja je objavljena u Zagrebu 1950 g. Iz dviju Bušićevih bilježaka na knjizi očito je da ju je kupio 11. prosinca 1950., i završio čitati 23. siječnja 1951. U početku pedese­tih godina Bušić se je u očevoj knji­žnici susreo i s knjigom Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića objavljenom u Beogradu g. 1952. i Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića, objavljenom u Beogradu g. 1953., a to su knjige koje su zbog obrađene tematike – o hrvatsko-srpskim poli­ti­čkim odnosima u po Hrvate vrlo teška vremena u prvoj po­lo­vi­ni XX. stoljeća – i u hrvatskim sredinama dosta čitane.

Svakako, bilo je i druge literature s kojom se je Bušić susretao i izgrađivao svoj tadašnji svijet.

Pod nadzorom Udbe i prvi progon

Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti dje­lovanje Brune Bušića u proljeće g. 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji ko­munistički sustav (10. pitanje. Pitanje “Vjeruješ li u Boga?” bilo je popraćeno dvama dodatcima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”

Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” U objašnjavanju zašto vjeruje u Boga šesnaesto­go­dišnji je Bušić odgovorio da je ranije, dok je išao na vje­ro­na­uk u pot­punosti vjerovao što su mu govorili fratar i stariji, ali da su mu kasnije učitelji i profesori iznosili suprotne dokaze o Božjoj op­stoj­no­sti, kojima se on nije mogao suprotstaviti svojim do­kazima, što je pridonijelo, uz “grije­he”, i krizi njegove vjere. Zatim je naveo da je istinu o Bogu počeo tražiti “kako u knjigama za vje­ru tako i u knji­gama protiv vjere” i da potpunu istinu traži, ali da je “ipak sam se uvjerio da Bog postoji”. U odgovoru na to pi­tanje po svojoj zre­losti upravo iznenađuje Bušićevo razmišljanje kao še­snaestogodi­šnjega mladića: “Ja često u životu sumnjam o mno­gim stvarima i pitanji­ma i, prema tome, moje biće nije posve sa­vršeno, jer da je savršeno, ja ne bih sumnjao, nego bih stvari i pi­tanja odmah te­me­lji­to spoznao. Iz toga se jasno vidi da spoznanje znači veću sa­vršenost od sumnje.” U okviru toga odgovora, Bušić je sebi po­sta­vio pitanje: “Oda­kle sam naučio misliti na nešto što je savršenije negoli sam ja?” Nakon analize svoga nesavršen­stva od­go­vorio je da je “ideju bića” u nj usadilo “neko biće koje je uistinu sa­vršenije od mene i ko­je u sebi sadržava sva savršenstva o ko­jima sam ja mogao imati ne­ku ideju, tj. jednom riječju – to je Bog. Pro­suđi­vanjem zdra­vog razuma dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora, koji ju je napravio mora i ovi nepregledni Svemir, ko­ji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.” U od­go­vo­ru na to pitanje zadivljuje Bušićeva iskrenost i otvorenost. U njemu se mogu razabrati tri tipična stupnja njegova odnosa prema vjeri, uobičaje­na za mlade godine: 1. djetinje vje­ro­va­nje zasnovano na po­ukama vjeroučitelja i roditelja, 2. razdoblje pu­bertetskih kriza i sumnji povezanih s prvim ozbiljnim doživljajima “grijeha” i 3. raz­doblje traženja i smirivanja u kojem se mladi čovjek osobno uvje­ra­va i opredjeljuje. Taj dramatični, ali tipični proces odvijao se je u mladenačkoj duši i pameti Brune Bušića, koji je ži­vio u tipičnom pa­tri­jar­halnom katoličko-hrvatskom okruženju i koji se je školo­vao u tipičnom komunističko-ateističkom sustavu. U obrazlaganju Bu­šićevih vlastitih sumnja i traganja za pouzdanim odgovorima ima vrlo li­jepih opisa stanja duha koji traga, opisa u ko­jima se na­zire naglašena Bušićeva intelektualna rasudbena spo­so­bnost. Bušić je očito iz knjiga ili iz slušanih vjerskih predavanja, iako šesnaesto­go­di­šnjak, bio pozitivno nadahnut ta­kozvanim apo­lo­getskim argu­men­tima. Dva su tipična pitanja koja se tu susreću: 1. pitanje Božje opstojnosti i 2. pitanje evolucije. U vezi s Božjom opstojnošću uočava se da je Bušić čitanjem ili slušanjem upoznao ra­zličite oblike filo­zof­sko-teoloških odgovora na to pitanje. I što se tiče problema evo­lu­cije očito je da je dobro upoznao odgo­vore ka­to­ličkog nauka na to pitanje. Također je očito da je on to dobro uo­čio, proučio i pri­hva­tio.

Vrlo su zanimljivi Bušićevi odgovori i na druga pitanja. Na deseto pi­tanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: “Na­ra­v­no da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni da­­na­š­nji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Ju­go­slavije bi­lo je dosta gladnih, žed­nih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u ma­­njem bro­­ju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mi­šlje­nja, dok je sa­da novi sistem sku­čio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku kli­cu na­rodnosti. Na­rodna republika Bosna i Hercegovina nije do­di­jeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Sr­­bija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Voj­vodina i Ko­so­vsko-Meto­hijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala bi­ti pri­klju­če­na Bosna i Herce­govina. No, osim toga Srbi vode pro­pa­gandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore me­­đu Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje za­ro­b­lje­ni­ka za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” Bušić je za­­tim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne po­sto­je “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrd­njom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jed­na­ko­sti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kri­tizira Titin i Jovankin luk­suz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici; spominje i “jednog službenika Udbe” iz blizine Imot­skog koji se voza džipom, “ili le­mu­zinom, ili bolničkim kolima ili motorinom, plus što se nje­go­­va djeca i žena vozaju kad im se prohtije”. Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo du­bo­kih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re­volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štam­pi, koja bi upozorila na njih”.

Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska o “slo­bo­d­nim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pi­­smenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to ka­­ko je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “Bušić Bru­­no sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije” i kako se “po ovom slučaju, a tako i iz niza drugih momenata dade… zaključiti da neprijatelj ima priličnog utjecaja na gimnaziju u Imot­skom, pa i kako se to naročito za­paža u višim razredima”. Tomu je do­dao: “Obzirom na ovu činjenicu mi smo odlučili prikupiti sve os­­novne podatke i napraviti plan za aktivnu razradu.” Dopisu je priložio Bušićeve rukopisne i pisaćim strojem prepisane anketne od­­govore.

Zbog tih svojih vjerskih i političkih gledišta, Bruno Bušić nije od­mah imao nekih većih neugodnosti i problema, izuzme li se “ot­vo­reni” razgovor s razrednikom. Ali već slijedeće godine, koliko se vidi iz pristupačne Udbine ta­dašnje dokumentacije, on je i većina njegovih kolega predmet Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je saznanje Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne or­ga­ni­zacije hr­vat­­ske inteli­gencije, kraće – “Tiho” (u tome nazivu kriju se početna slo­va riječi prvoga naziva).

Ideju o stvaranju tajne organizacije “Tiho” pokrenuo je Radoslav Ma­ri­ć iz okolice Posušja, polaznik VII. razreda gimnazije u Lištici (Ši­roki Brijeg). On ju je 27. siječnja 1957., u vrijeme školskoga zi­m­­­skog raspusta, iznio u Gorici prijatelju Kruni Galiću, polazniku VII. razreda gimnazije u Imotskom. Po prihvaćanju te ide­je, do­go­­vorili su se da će raditi na širenju organizacije svaki u svo­­joj sredini. Zapravo, iz pristupačne dokumentacije i iz izjava nekih sudionika tih zbivanja vidljivo je da Udba u početku g. 1957. iskorištava do­­moljublje i rodoljubivi mladenački zanos nekih gimnazijalaca u Lištici i Imotskom i teške opće prilike u kojima je živio hrvatski na­rod u totalitarnom komunističkom i unitarističkom jugosla­ven­skom sustavu pa u tih gimnazijalaca preko svojih ljudi inicira i od po­­če­t­ka podržava ideju stvaranja tajne hrvatske organizacije, prati i us­mje­rava njezino ostvarenje kako bi uspješnije kon­tro­lirala hr­vat­sku mladež, pojedince vrbovala i silila na suradnju s policijom, a politički nepodobne progonila i onemogućivala u njihovu daljem obrazo­v­nom i životnom razvoju.

Vrlo brzo nakon početka “osnivanja” tajne hrvatske organizacije među gimnazijalcima u Lištici i Imotskom, već 22. ožujka 1957., v. d. šefa Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivan Erceg iz­vijestio je Državnu bezbjednost Sekretarijata unutrašnjih poslova kotara Makarska dopisom “da u imotskoj gimnaziji postoji je­dan broj đaka” koji bi pone­kad i negativnije istupali i da je “ova pojava u za­dnje vrijeme počela… dolaziti još više do izražaja, tako da se, prema dobivenim signalima, vrlo vjero­jatno može pretpostavljati da su čak i organizovani u jednu od ustaških organizacija”. Naveo je dalje da su ih prošlog tjedna upozorili “drugovi iz SUP-a Mo­star – drug Lovro Kovačević, Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti – koji su u Imotski došli da bi proanalizirali držanje pojedinih đaka imotske gimnazije rodom s njihova područja”. Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imot­skom, uz kojega ima još oko 20 “om­la­di­na­ca”. U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIII. razreda gimnazije Ante Rebić Ni­kolin, Marijan Rebić Raj­kan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, stu­dent Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić. O Bušiću se ka­že: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako ne­ma demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.” U do­pisu se dalje iznosi da su sumnjivi pod nadzorom, tako da se pra­ti njihovo dopisivanje, kretanje i druženje.

U proljeće 1957. g. u imotskoj se je gimnaziji zbližila jedna sku­­pina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runo­vića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Pod­ba­b­lja i Florijan Galić i Kruno Galić iz Gorice u Hercegovini. Oni su prilikom svojih susreta razgovarali o hrvatskoj povijesti i prošlosti, o stradanju hrvat­skog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji i u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, diskutirali o suvremenom dru­štve­nom stanju, kritizirali zbog nepravednih postupaka pojedine nositelje mjesne vlasti, diskutirali o zapostavljenosti hrvatske knji­ževnosti u nastavnim programima i o zapostavljanju hrvatskoga književnog jezika nakon Novosadskog dogovora iz g. 1954., zagovarali Pra­vo­pis hrvatskog ili srpskog jezika Dragutina Boranića nasuprot Pravopisu srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belića, podržavali proturusku i protukomunističku mađarsku revoluciju g. 1956. i općenito težili za slobodnom hrvatskom državom. Kao takvi oni su, po dogovoru, 10. travnja izostali s nastave i sastali se u gaju Bor­ku kraj Imotskog da bi evo­­cirali uspomenu na obljetnicu progla­šenja NDH-a 1941. g. Tu su do popodnevnih sati čitali knjige Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića i Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića i neke domoljubne pjesme te raspravljali o hrvatskom jeziku i njegovu položaju u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a neki su se od njih i zabavljali kartanjem.

Da je ne samo tajna jugoslavenska policija (Udba), nego i tada­šnja milicija i te kako pratila kretanje i ponašanje imotskih gimna­zi­jalaca, vid­ljivo je iz dosta opširnog “Petnaestodnevnog političkog iz­­vještaja” što ga je tadašnji komandir milicije u Imotskom kapetan Do­­minko Miočević 15. travnja 1957. poslao Državnoj bez­bjed­no­sti u Ma­kar­skoj. U njemu je, pišući o “proustaškim elemen­ti­ma”, o An­driji Biočiću i Mati Babiću napisao da su 10. travnja vi­đe­ni u Im­ot­skom, ali “da u gimnaziji zaista nisu bili” pa da “postoji op­ra­v­­dana su­mnja da su se navedeni 10. travnja o. g. zadržavali u Fra­­njevačkom samo­sta­nu u Imotskom, gdje su i slavili godišnjicu os­nu­tka NDH-a”.

U početku svibnja iste godine gimna­zi­jalce u Imotskom posjetili su trojica gi­mna­zi­jalaca iz Lištice (Ra­doslav Marić, Mirko Tomasović i Miljenko Dragičević) i “Ante iz Splita“, zapravo Frane Peškura, po svim kasnijim saznanjima – djelatnik ili suradnik Udbe, a us­­mjeravatelj osnivanja protujugoslavenske i pro­tu­ko­munističke organizacije “Tiho”. Tada je između gimnazijalaca u Li­šti­ci i Imot­skom učvršćena njihova već postojeća veza među kojima se je radilo na priprema­nju osnivanja organizacije “Tiho”. Da je ta veza trajala i dalje potvrđuje činjenica da se je Bruno Bušić u svibnju 1957. s ekskurzije po Hrvatskoj i Sloveniji javio dvojici gimnazijalaca u Lištici razglednicama koje je potpisao imenom Federico.

Budući da ovdje nije potrebno prikazivati potpuno djelovanje organi­zacije “Tiho”, nego Bušićevu ulogu u njoj, do­voljno je za shvaćanje njezina cilja navesti početne rečenice programa organizacije:“ ‘Tiho’ je organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja napredno raspoložene Hrvate u borbi protiv komunizma. Njen glavni cilj je borba za slobodu, ravnoprav­nost i stvaranje slobodne Hrvatske na demokratskim principima.”

Naravno, Udba je sustavno pratila kretanje sumnjivih. Tako je u Imotskom Udbin suradnik Hrabri, inače tamošnji gimnazijalac, 28. svibnja 1957. podnio izvještaj o nekim đacima i profesorima u imotskoj gi­mnaziji. O Bušiću je napisao: “Đak VII. razreda. Vrlo bi­star i na­da­ren književnički. Inače vrlo šutljiv jer slabo izgovara, uvijek je sam, bez društva.” Isti dan izvještaj je Udbi podnio i su­radnik Ilija, također gi­m­na­zija­lac. U njemu je naveo koje sve gimnazijalce poznaje, “među kojima je i Bušić Bruno”. Budući da je Udba svakodnevno pratila opće kretanje i među gimna­zijalcima u Imotskom i Lištici i pod kontrolom držala rad organizacije “Tiho”, svakako joj je bilo poznato i sve u vezi s tom organizacijom. Da bi pre­kinula, njezin rad, ona je 6. lipnja 1957., oko 9 sati, s nastave iz gimnazije u Imotskom odvela u svoju tamošnju is­postavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Flo­ri­jana Galića i Krunu Galića. Oni su na saslušavanju davali iskaze u vezi sa slavljenjem 10. travnja i članstvom u organizaciji “Tiho”. U njima su više-manje priznavali činjenice. Kućama su pušteni na­kon ponoći.

 Danas ne znamo koliko je osamnaestogodišnji Bušić bio sa­mo­sta­lan u iskazivanju pred Udbom o organizaciji “Tiho” i u formulira­nju svojih izjava, ali ako je u tomu bio slobodan, onda iznenađuje ta­dašnje njegovo poznavanje nekih političkih pojmova u formu­li­ra­­nju programa organizacije: “Program se bazira na demokratsko-  -li­beralnim načelima… Cilj organizacije je da se komunistički po­re­dak zamijeni demokratsko-liberalnim (ili eventualno socijal-demo­krat­skim) sistemom, a metoda rada je širenje navedenih ideja u ja­­­vnim di­s­ku­si­jama, a ne oružjem. Organizacija treba da se, prema programu, osloni na hrvatsku inteli­genciju jer je ona najsvjesnija i upoznata je sa hrvatskom historijom.”

O političkom ozračju u kojem su tada živjeli Bušić i njegovi pri­jate­lji svjedoči među Udbinim dokumentima sačuvana korica ne­­­­­kog notesića s bilješkama na kojoj je Bušić zapisao, jednu ispod druge, ove parole: “Živjela slobodna Hrvatska! Živjela Mađarska re­­volucija!”

Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spo­me­nu­tih gimnazija­laca, kako onih u Imotskom tako i onih u Lištici, poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili nor­malno školovanje. Me­đutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita usmjeravala stvaranje or­ganizacije “Tiho” pa da zbog to­ga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mje­re. Uglavnom, ona ih je, su­sta­vno prateći i pozivajući sve iden­tifi­ci­rane na razgovore, nastojala pri­dobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izi­gravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane in­for­macije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole, što je i učinjeno 13. studenoga 1957. Udba je protiv njih poduzimala i druge postupke, može se slobodno reći, ovisno o njihovu držanju. Tako u Udbinu izvještaju od 5. kolovoza 1957. piše da su se 3. kolovoza u Gorici, na tra­di­ci­o­nalnoj svetkovini sv. Stjepana, nakon misnoga slavlja sastali Babić, Biočić, Bušić, Gabelica i Kruno Galić i da su raspravljali kako se vla­­dati u novonastalim prilikama, a zatim se navodi da je Bušić na po­stavljeno šaljivo pitanje proučava li marksizam odgovorio: “Stu­di­ram” i “da vrlo malo odlazi bilo gdje od kuće jer da mu se otac zabranjuje bilo s kim družiti”.

Bušić je u početku listopada 1957. bio uhićen na Pazaru u Imot­skom i priveden u prostorije tamošnje Udbe. Što se je tamo s njim događalo, vidi se iz jedne nejasno potpisane Udbine bilješke napisane u Makarskoj 7. listopada 1957. i jednoga Udbina iz­vje­šta­­ja napisana u Makarskoj 10. listopada 1957. Iz tih se dokumenata vidi da se Bušić nije odazivao na zakazane Ud­bine sastanke i da je zato bio priveden na “razgovor” (ne navodi se gdje).

U bilješci od 7. listopada 1957. kaže se da je Bušić svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: “Nisam htio dolaziti jer ne mislim bi­ti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uosta­lom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špi­jun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.” Dalje se o Bušiću kaže: “Jednom riječi bio je toliko drzak da se sa njime uopšte nije moglo razgovarati. Uvijek je ponavljao da po Zakonu o krivičnom postupku nije dužan da se odazove na usmeni poziv, a ni da je dužan odgovarati na po­­­­stavljena mu pitanja. Kad sam mu na kraju rekao da mi imamo i drugog lijeka za ovakve, odgovorio je: ‘Radite što Vas je volja.’ Sva moja nastojanja u početku samog razgovora da bi se sa njime razgovor odvijao u mirnoj atmosferi bila su uzaludna, jer je na svako moje pitanje odgovarao drsko (pošto slabo govori, te je odgovore pi­sao na papiru). Sa njime se neće ništa postići jer je okorjeli ne­pri­ja­telj; iako je mlad, sumnjam da će biti popravljiv. Za njega imamo materijala i smatram da bi ga trebalo krivično goniti, ako ništa dru­­­go, onda ga protjerati iz gimnazije.”

Ta je zabilješka prepričana s nešto više podataka u izvještaju koji je 10. listopada 1957. načelnik Državne bezbjednosti u Ma­kar­skoj Gašpar Bergam uputio u Zagreb Upravi Državne bezbjednosti Se­kre­tarijata za unutrašnje poslove NRH. Značajniji dio toga izvještaja glasi ovako: “Članovi organizacije u Imot­skom nakon sa­­slušanja prividno su se povukli, ali je današnje njihovo držanje takvo, za koje se može kazati da oni nisu razbijeni u njihovim ide­o­loškim shvatanjima i da se kao takvi nisu odrekli svojih prijašnjih namjera. Četiri člana ove organizacije odbili su suradnju sa nama: Bušić, Babić, Galić i Gabelica nisu htjeli dolaziti na zakazane sa­sta­n­ke, ra­di čega smo ih pojedinačno pozivali na razgovor… Bušić je čak prilikom pozivanja na razgovor odbio da dođe, tako da smo bili primorani izvršiti privođenje. Za vrijeme razgovora bio je naročito drzak. Otvoreno je kazao da ne želi bilo kakvu suradnju sa nama, da neće biti naš špijun, kako se je on izrazio, jer uostalom, da je to ne­moralno. Pozivao se je na Zakon o krivičnom postupku izjavljujući da on po tom zakonu nije dužan da se odazove na naš us­meni poziv… Ista je stvar i sa Babićem, a što se tiče Galića i Gabelice, oni za­uzi­ma­ju dvoličan stav, pa i provokatorski, naročito Gabelica. Svrha im je da se nekako proguraju kroz ovu godinu jer se plaše izbacivanja iz škole. Bušić, Galić, Babić i Gabelica i dalje po­državaju veze – me­đusobno razgovaraju za vrijeme odmora u školi, dok izbjegavaju međusobne posjete ili upadljiva sastajanja van škole… Mi smo mišljenja, obzirom da smo u posljednje vrijeme zapazili da Babić i Gabe­lica odlaze na vjeronauk, a u tu svrhu nastupaju i kod dru­gih đaka, i da se oni nisu odrekli svojih namjera, naročito kada je u pi­tanju Bušić, koji je po našem mišljenju momentalno preuzeo ulogu Galića, da bi se išlo na liniju protjerivanja iz škole ove četvorice, tj. Galića, Bušića, Babića i Gabelice, s tim što bismo se prethodno spo­­razumjeli i sa drugovima u Mostaru. Iako imamo dovoljno ma­te­rijala za krivično gonjenje, a naročito za Bušića, smatramo da bi ovo bilo efikasnije obzirom na iznesene mo­mente u elaboratu. Mo­li­mo po ovom pitanju Vaše mišljenje.”

Udbin suradnik Merkur, đak VIII. razreda gimnazije, 25. li­sto­pa­da 1957. u svom izvještaju Udbi navodi da se je tih dana Bruno Bušić usprotivio kandidiranju za predsjednika omladine u razredu jednoga člana Saveza komunista, da s Bušićem nije “uspio razgo­va­ra­ti, a ni­­je ni voljan razgovarati, da se Bušić “druži s Ga­li­ćem jer za­­jedno idu kući” i da je Bušić u utorak 8. listopada, kao i još neki iz njegova razreda, bio na vjeronauku u samostanu.

Isključenje iz gimnazije u Imotskom

Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava je Državne bezbjed­nosti u Imotskom 9. studenog 1957. pozvala na raz­govor direktora gimnazije u Imotskom Nedjeljka Kujundžića, upoznala ga s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” među gi­mna­­zi­jalcima u Imotskom i predala mu s istim nadnev­kom pisanu in­for­maciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”. U gimnaziji je, u smislu up­uta, 12. studenog najprije sazvan sastanak SK pa sa­sta­nak Nastavničkog zbora i sastanak Školskog savjeta. Većina je – osim dvojice đaka članova SK i Školskog savjeta – Milana Gudelja i Mire Pandžića – tražila najoštrije mjere i odlučila da se Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić kazne “najoštrijom ka­z­nom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno po­lažu”. Slijedeći dan, 13. studenog, svi su kažnjeni pozvani u up­ra­­­vu gimnazije, gdje im je pročitana odluka o kazni (pritom se je većina kažnjenih ponašala prilično nezainte­resirano). Nakon što su kažnjeni morali napustiti svoje razrede, većina se je đaka VII. i VIII. razreda gimnazije, upoznata sa sudbinom svojih kolega, ot­vo­reno izjasnila da su preoštro kažnjeni, jedan je dio šutio, a većina je učenica plakala. Slijedeći dan, 14. studenog, kažnjenima su uru­če­­na rješenja.

Pod svakodnevnim nadzorom Udbe

Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskom. Udbin suradnik  Mer­­kur, jedan od njihovih gimna­zijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred “sem što je Bušić Bruno digao ruku sa otvorenom pesnicom govoreći ‘doviđenja’” i što se je dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo.

Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije (Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić) i dva kažnjena đaka VII. razreda gimnazije (Flori­jan Galić i Miro Grizelj) uložili su 20. studenog 1957., uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića, žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na po­dru­čju NRH. U žalbi su naveli da su ka­žnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time “onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo sta­nje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i zakonita odluka”, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Za­tim su iznijeli da je do osnivanja organizacije “Tiho” u Lištici i Imot­skom došlo na pri­jedlog “Dubrovčanina” Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, su­­ge­ri­rao što tre­­baju poduzeti u vezi s programom organizacije “Tiho”. Pritom su spomenuli apsurdnu činjenicu da je Marić, organizator or­ga­ni­za­cije “Tiho” u Lištici, kažnjen samo “ukorom na­sta­vni­čkog zbo­ra i lošom ocjenom iz vladanja”.

Načelnik je Udbe u Makarskoj, Gašpar Bergam, 22. studenog 1957. poslao Sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH I./II. in­for­ma­ciju o poduzetim mjerama u vezi s organizacijom “Tiho” u Imot­skom i o žalbi ka­žnjenih, koju je popratio komentiranjem o njihovoj obrani, a i napomenom da su o svemu već obaviješteni Kotar­ski ko­­­­mitet u Makarskoj, Općinski komitet u Imotskom i SUP u Mo­sta­ru.

Udbin je suradnik Merkur 5. prosinca 1957. izvijestio Udbu “ka­ko je čuo da Bušić malo izlazi iz kuće, a i da Hercegovci malo iz­laze iz kuće, nego da većinom uče.” Već 12. prosinca 1957. izvi­je­stio je opet Udbu, da je toga dana oko 11 sati, u Imotskom, na Pa­zaru, vidio “u društvu Galića, Bušića, Gabelicu, Babića i Rebić An­tu.” Kad im je prišao, nisu pričali ništa što ga je zanimalo, “već su pričali o običnim stvarima”. Nakon toga je Merkur dobio uputu: “Kada Bušić i Hercegovci dođu u Imotski…, na … zgodan način probiti se u njihovo društvo i vidjeti što će sve diskutovati. Sve nji­­hove diskusije, pa makar se ti s njima i ne slagao, treba po­dr­ža­va­ti.” Potkraj g. 1957. Udbin suradnik Majc izvijestio je Ispostavu unutra­šnjih poslova u Imotskom da se “Bušić Bruno drži potpuno indiferentno prema kazni koju je dobio od Nastavničkog zbora imot­ske gimnazije. A kad mu je prigovoreno za ovaj slučaj, tj. zbog prestupa radi kojeg je kažnjen, po istom izvještaju, on je ležerno odgovorio: ‘Lako je meni za to.’” U istom se izvještaju dalje kaže: “Sa­radniku Majc dali smo za­datak da se poveže s ocem od Bušić Bru­na i pored ostalog da s njim diskutuje i o slučaju njegova sina… Prije nekoliko vremena Bušić Bruno došao je u referadu Narodne od­bra­ne NO-a općine Imotski sa zadatkom da se prijavi u evi­den­ci­ju. Tom prigodom Bauk Žarko, službenik spomenute referade, istog je pitao da što je to s njim bilo i na koncu napadao ga rije­čima: ‘Pripremaš ti dolazak ustaša. Zar misliš da će ti doći?’ Bušić je, kako Bauk kaže, drsko odgovorio: ‘Zar ti misliš da neće doći?’”

Budući da nije stizao odgovor na žalbu kažnjenih imotskih gimnazijalaca upućenu 20. studenog 1957. preko imotske gi­mnazije u Zagreb Savjetu za prosvjetu NRH, kažnjeni su se učenici 22. siječnja 1958. opet podneskom obratili Savjetu za prosvjetu NRH. Istakli su da ni nakon dva mjeseca po upućivanju svoje žalbe nisu primili njezino rješenje, a zatim su, ako u roku od sedam dana ne bi primili to rješenje, najavili pokretanje upravnog spora. Savjet za prosvjetu NRH uzvratio je dopisom od 29. siječnja 1958. u kojem se kažnjeni gimnazijalci obavještavaju da je njihov predmet 6. prosinca 1957. ustupljen Sekreterijatu za prosvjetu i kulturu Na­rod­nog odbora kotara Makarska kao nadležnom organu za rje­ša­va­­nje njihove žalbe. Pozivajući se na nerješavanje svoje žalbe u za­­­ko­ni­tom roku, kažnjeni su se gimnazijalci (bez Mire Grizelja) 5. veljače 1958. obratili Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska najavljujući pokretanje upravnog spora ako ne dobiju traženo rješenje.

 Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska tek je 15. veljače 1958. razmatrao žalbu kažnjenih gim­na­zi­ja­laca i u rje­še­nju, koje je potpisao načelnik Veljko Vujatović, proglasio je tu žalbu neosnovanom, a prvostupanjsko rješenje ostavio na snazi. U obra­zloženju se za Bušića kaže da je “svjesno pristupio proustaškoj or­ga­nizaciji ‘Tiho’ i djelovao u skladu njenog programa i proglasa ‘Hr­vatska omladino’ i time aktivno pripremao organizaciju za borbu protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u našoj zemlji, pro­tiv Saveza komunista Jugoslavije, komuni­zma uopće i njegove ideologije i time vraćanje društva na ustaško-fašisti­čki po­re­dak”, pa da je Savjet za prosvjetu NRH došao “do uvjerenja da imenovani nije svo­jim daljnjim ponašanjem pružio dovoljno dokaza da se po­pra­vi i zbog toga bilo je potrebno donijeti rješenje kao u dis­po­zi­ti­vu.”

Gotovo istovjetna rješenja donesena su istoga dana i za Matu Babića, Ivana Gabelicu i Krunu Galića.

U početku ožujka 1958. protiv tih su rješenja – uz pomoć imot­skog odvjetnika Ante Jer­kovića – Bu­šić, Babić, Gabelica i Galić pod­nijeli tužbu Vi­jeću za upravne sporove Vrhovnog suda NR Hrvatske. Tužbu je Vrhovni sud primio 10. ožujka 1958.

Udba je i dalje svakodnevno pratila kretanje kažnjenih gimna­zi­ja­laca. Tako se u jednom suradničkom izvještaju od 4. ožujka 1958. iznosi da Ivan Gabelica “najviše ističe Bušić Bruna iz Vinjana” i “za njega kaže da je to vrlo napredan mladić, in­te­le­ktu­al­no jako spo­so­ban, tako da se već može ubrajati u red jačih hr­vat­skih knji­žev­ni­ka”, a u izvještaju od 7. ožujka 1958. iznosi se da se je 25. siječnja 1958. na plesu u zadružnom domu u Vinjanima Do­njim nalazio i Bruno Bušić, koji je, nakon što mu je predano “je­dno pismo…, od­­mah otišao iz doma, tako da se na priredbu više nije povraćao”.

Udbin je suradnik Merkur 5. ožujka 1958. izvijestio Udbu da se je toga dana sastao s Brunom Bušićem koji mu je rekao da je dobio posao u jednom izdava­čkom poduzeću u Zagrebu “i da će imati pla­ću u iznosu od 8.000 dinara”, a “osim ovog da će ostvarivati ne­ku zaradu i na članke koje bude pisao.”

Aktivnost Udbe u praćenju Bušića i njegovih drugova ogleda se i u izvještavanju o njihovu kretanju. Tako je Udba iz Makarske izvijestila Upravu Državne bezbjednosti Sekreterijata za unutrašnje poslove NRH u Zagrebu da je Bruno Bušić “pred tri dana napustio… svoje rodno mjesto i pošao u Zagreb , navodno radi zaposlenja”, i kako “raspolažemo po­dacima da će pri zaposlenju Bruna posredovati njegov rođak Bušić Marko Antin.”

Udbin suradnik Aco, gimnazijalac, u Imotskom je 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića rekao: “On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.” A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić od kuće otišao 8. travnja 1958. u Zagreb i Osijek “radi traženja zaposlenja i ra­spi­ti­va­nja mogućnosti da li bi se mogao na neki način školovati”, a i kako mu je rekao “da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gle­da kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice.” Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Iva­nu Ercegu da “Galić Kruno, Bušić Bruno, Babić Mate i Gabelica Ivan, koji su za trajno izbačeni iz škole, često puta ističu u razgovoru da im je sudbina u Jugoslaviji zapečaćena te da im ništa ne preostaje ne­go da bježe u inostranstvo…”, a i da razgovaraju o organizaciji HOP koja je djelovala u Zagrebu među studentima. O Bušiću mu je i posebno rekao: “Bušić Bruno – on je jako uporan i ne­popustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje ve­lika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te ka­ko je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko gra­nice.” Dvadesetak da­­na kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin su­­rad­nik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovom rodnom mje­stu. Razgovarali su o organizaciji “Tiho”, njezinim čla­novima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu.

Udbin suradnik Madrid, također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskom da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskom i da mu je on rekao da će, ako ne mogne nastaviti ško­lo­va­nje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se je u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se slije­de­će srijede sastati u Imotskom. Imotsku je Udbu 22. svibnja 1958. izvije­stio da je sreo Ivana Gabelicu u prošlu srijedu i da je Ga­belica, go­voreći o kolegama, za Bušića rekao “da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje”. Službenik SUP-a u Makarskoj Željko Popović u jednoj informaciji od 3. kolovoza 1958. iznosi u vezi s Bušićem: “Jedne prigode Bušić je kritikovan ra­­di svoje djelatnosti u organizaciji, pri čemu mu je rečeno da je nji­­hov program proustaški koji je imao za cilj pripre­manje even­tu­al­nog ustaškog pokreta u zemlji, na što je Bušić odgovo­rio: ‘Pa zar misliš da ustaše ne će uskoro doći u zemlju?’”

Uvažena tužba kažnjenih gimnazijalaca

Bez obzira na sve okolnosti i policijsko-političke spletke i presije Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958.  Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez sa­slu­šavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imot­skom. Inače se predmet tužbe vratio na ponovno rješavanje organu prvoga stupnja. Međutim, protiv te je presude Vrhovnog suda NRH Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska upu­tio 30. li­sto­pada 1958. Saveznom vrhov­nom sudu žalbu koju je pot­pisao načelnik Veljko Vujatović. U njoj se kaže: “Smatramo da je presuda Vrhovnog suda NRH neodmjerena i nelogična jer se i pre­više orijentirala na formalnu stranu postupka i time zapostavila ostale faktore koji potpuno za­do­vo­lja­vaju, kako formalno, tako i sadržajno, pa zbog toga tražimo da se ospori spomenuta presuda Vrhovnog suda NRH.” Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove kotara Makar­ska 22. studenog 1958. uputila je do­pis II. odjeljenju Uprave Državne bezbjednosti Sekretarijata za unu­trašnje poslove FNRJ s mol­bom da se na Saveznom vrhovnom sudu poradi na ukinuću presude Vrhovnoga suda NRH. Pritom je uprava gimnazije u Imotskom 23. ožujka 1959. po­novo pokrenula disciplinski postupak protiv Mate Babića, Brune Bušića, Ivana Ga­be­lice i Krune Galića. U vezi s time spomenuti su gimnazijalci upu­­tili 12. travnja 1959. prijedlog gimnaziji u Imot­skom da se sa­­­­slušaju kao svjedoci tamošnji profesori i nastavnici na koje se poziva Sekretarijat za prosvjetu i kul­turu NO kotara Makarska u svom od­govoru na tužbu koju su kažnjeni gimnazijalci uputili Vi­je­ću za upravne sporove Vrhovnog suda NRH u Zagrebu. Ako se to ne bi prihvatilo, gimnazijalci su zatražili izuzeće tih profesora i na­stavnika u tome postupku.

Istaknuti hrvatski intelektualac i politički prognanik iz vremena kada je jugoslavenska komunistička vladavina bila na vrhuncu svoje moći, Bruno Bušič skupo je platio svoje neprihvaćanje temeljnih odrednica jugoslavenske države i odanost idejama samostalne hrvatske države.

Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu. Ubojstvo je izvršio jedan ili više pripadnika neke od jugoslavenskih tajnih službi istog dana kada je u Rimu Karol Woytila izabran za novog Papu. U Jugoslaviji na čelu države i moćne partije još se nalazio Josip Broz Tito, pokret nesvrstanih nalazio se na vrhuncu političkog utjecaja, Jugoslavensko gospodarstvo bilo je u svojim zlatnim danima, u Splitu su se odvijale pripreme za održavanje Mediteranskih igara – dotada najvećeg sportskog natjecanja u bivšoj državi. San o raspadu Jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske države u vrijeme ubojstva Brune Bušica činio se sasvim fantastičnim i potpuno neostvarljivim.

Simbol hrvatske neovisnosti

U prigodi obljetnice smrti Brune Bušića, 16. listopada 1978.: Pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – nacionalnu slobodu i neovisnost

Anđelko Mijatović

"Bruno Bušić je, nakon odredenih priprema, s falsificiranom putovnicom 12. rujna 1975. prešao austrijsko-jugoslavensku granicu na graničnom prijelazu Šentilj, bez ikakvih problema. Nakon kraćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr. Jure Petričevića i u Parizu, u London je stigao 26. rujna 1975., gdje je još u početku 1975. bilo sve pripremljeno za njegov dolazak. Tu je ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu.

Već po prijašnjem dogovoru, započeo je radom u uredništvu »Nove Hrvatske« objavljujući u tom glasilu svoje tekstove o povijesnoj i suvremenoj hrvatskoj domovinskoj, iseljeničkoj i emigrantskoj zbilji. Rad i suradnju u »Novoj Hrvatskoj« napustio je polovinom 1976. Osim objavljenih tekstova u »Novoj Hrvatskoj«, objavljivao je još u »Hrvatskoj borbi« (HB), »Hrvatskom tjedniku »Danica«, »Hrvatskom vjesniku« (HV), »Hrvatskom listu«, »Poruci slobodne Hrvatske«(PSH), »Otporu« i drugdje.

U 1976. i Bušić je bio angažiran u akciji zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u komunistickoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorskoj zracnoj luci izvela skupina mladih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić.      

Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se u radu oko tekstova »Poziv na dostojanstvo i slobodu« i »Deklaracije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Francuske. Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV:

1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
2. Djelatna veza Domovine i izbjeglištva;
3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
4. Nadideologijska nacionalna borba;
5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada;
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

Na izborima za II. Sabor HNV 6. – 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, pokrenuo je i uređivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a.

Uz navedeno, Bušić je u 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljace 1978. pod naslovom »Hrvati teroristi ili borci za slobodu«.

Bušić je u emigraciju otišao sa znanjem svoga nekadašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tuđmana, ostali su u vezi i povremeno razmjenjivali usmene i pisane informacije. U kolovozu 1977. sastali su se u Njemačkoj, a u kolovozu 1978. u Španjolskoj, kamo je Franjo Tuđman putovao ilegalno.

Na putu u Amsterdam, gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. listopada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je stigao u Pariz. Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na izletu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog redarstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao suprotstaviti svojoj neizbježnoj sudbini, doušnicima koji su ga okruživali i ubojicama koji su ga slijedili.

Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogoden s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja »astra« kalibra 7,65 mm. Njegova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunističku presiju.      

Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i iz domovine, u privremenom grobu na pariškom groblju Pere-Lachaise, a kad je ureden Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. sanduk s njegovim posmrtnim ostatcima prenesen je u taj grob.      

Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada 1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost.

Iako se je zbog različitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost."

Autor je doktor povijesti i publicist iz Zagreba.

Da biste komentirali, prijavite se.