Dragulj ili kamen?

„A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu.“ ( 2. Korinćanima 3,18)
Autor: Antonio Tompić / Laudato Photo: www.becuo.com nedjelja, 18. siječnja 2015. u 16:25
Često se pitam „moram li živjeti ovako usko povezan sa tim svijetom?“, i vrlo često sam sebi dam odgovor dok još nisam niti dovršio samo pitanje. Još češće nas Bog stavlja u situaciju da sami dokučimo dubine u svojim životima, brazde mudrosti i mrvice po kojima prepoznajemo da smo Njegovi.
Hvala Bogu, tih mrvica je pregršt, koje kazuju put do Njega.

No, opet, koliko nas puta taj svijet povuče i uradimo nešto „po svijetu“ a ne „po duhu“, i baš u tim padovima koje doživim, tim sitnim kiksevima, uvidim koliko je Učitelj prisutan i dok je najtiši. Želim pojednostavniti svim mladima koji žive živote „u svijetu“, da cijena njihovih života nije zastupljena u osebujnosti „svijeta“, već je cijena nas samih upravo u našoj nutrini, koju sam „svijet“ ne prepoznaje – ne cijeni.

Predbračna čistoća jest ogroman zalogaj za svakog od nas, ali zalogaj kroz koji je dano sve. Na tom izvoru čistoće Boga kristalno jasno vidimo i osjetimo u svojim životima, te kroz taj pogled na drugoga, pogledom kojim je Isus Krist gledao svoju majku, počinjemo Bogu davati ono što je Njegovo od našeg začetka – život.


„Ti se dakle Bogu svojem vrati, čuvaj ljubav i pravednost i u Boga se svoga uzdaj svagda!“
(Hošea 12,7)

Potrebno je „vratiti se“ Bogu prije svega.Blago onima koji od Njega nisu niti otišli, no koncentrirati ću se na onu braću i sestre koji su u jednom trenutku svoga života odlučili „sami“ krojiti svoje puteve.
Niti možemo služiti dvama gospodarima, niti možemo govoriti o skromnosti i poniznosti a činiti suprotno Božjoj riječi.
Kad si se već otisnuo na put i odredište svoje kada gledaš, osjećaš i da možeš (moraš) dati više Bogu.Daj uvijek Bogu Božje, to ti je dužnost i ogromna obveza, nemaš slobodu zadržavati išta za svoju slavu, već je upisano u tebi da prikazuješ sve dobro i loše na Božje ime, zazivajući Ga u sve dane života svoga.

Iz napisanog proizlazi, da vraćajući tijelo i duh Bogu, preuzimaš na sebe više nego što si do sada imao i od sebe davao.Pred sobom kada gledaš djevojku koja ti je draga i za koju gajiš osjećaje za koje si siguran da nisu samo prijateljski, već da se osjećaš pomalo „djetinjasto“ dok si u njenoj blizini, nije ništa doli prisutnost samoga Boga.Preuzimajući ulogu „drugoga“ u tom odnosu, tj. trećega, prihvatio si da sve što činiš daješ Bogu, zapravo daješ sebe njoj koja uistinu nosi ono Božansko u sebi, klicu za novi život, baš kao što ju je nosila i Majka Božja.

Mnogi mladi danas ne shvaćaju bitnost takvog odnosa.Previše preispituju svoje snage, odgovornosti, želju i volju.Možda kada bi mladići gledali na djevojke  kao dragulje, Božje dragulje, koji stoje polegnuti u Božjoj draguljarnici, a oni sami su upravo ti „kupci“ koji do tih Božjih dragulja, tek moraju doći.

Želim zamisliti sebe kao takvoga „kupca“.Odlučio sam slijediti Krista na svakom svojem koraku.
Korak po korak, On me doveo pred svoju draguljarnicu, i zamislite sada, dao mi je da vidim dragulj koji čuva za mene.Taj dragulj stoji tamo polegnut u jastučiću, a ja ulazim u draguljarnicu i Bog uz par riječi predstavi najvrijedniji eksponat, sebe samoga, i djelić sebe u tom dragulju.
Naime, ja kao ovakav kakav jesam, nisam u mogućnosti da zavrijedim taj dragulj, da ga „kupim“, a u meni je Bog usadio odluku da moram zavrijediti taj dragulj.

Naravno, ako sam iskren prema Bogu, prema sebi, moj put kao „kupca“ započinje na način da činim sve što je u mojoj moći da zaslužim taj dragulj, da sakupim svako „blago“ koje mogu, kako bi postao dostojan sudjelovanja u tom odnosu.

Mnogi bi pomislili „sad taj dragulj košta, vjerovatno moram nabaviti lovu za njega“, i tu većina nas „pada“, taj ispit jednostavniji je od matematičkih zadataka u 1.razredu OŠ, a opet, iznova padamo na njemu.Nutrina jest ono što treba napuniti kvalitetnim odlukama u životu, slavljenjem Boga, čineći dobro bližnjemu i ne činiti ništa sebično.Davati, davati, iznova davati sebe.Bezuvjetno i što više, dok se ne napuniš vrijednostima najvrijednijima u Božjim očima, da se ponovo zaputiš u Božju draguljarnicu po ono za čim ti srce žudi.

Vidite, djevojku zaista nećemo „isprobati“ kao taj dragulj na licu mjesta, baš zato, život u predbračnoj čistoći, bitan je zbog samog razvijanja odnosa, prijateljstva, jer život u braku ne donosi ništa ako jedno drugome nismo prije svega prijatelji. Gradeći međusobno poštovanje, prijateljstvo i ljubav koje se zasniva na mnogo dubljim vrijednostima, uistinu gradimo život u kojem se zrcali Božja prisutnost.
Blago koje moraš zavrijediti kao iz primjera, uvijek ti je nadomak ruke da „ukradeš“, no taj dragulj koji uzmeš a da nisi izgradio prethodno svoju osobnost kroz Boga, teži ispraznom odnosu koji Bog ne može i neće blagosloviti. Ne budi „lopov“, zavrijedi dragulj koji je Bog namjenio za tebe.Učini sve što Bog od tebe traži, da slika koju vas dvoje kao par u kojem Bog daje glas, zaista ostavi dubok dojam na ljude koji se tek trebaju odlučiti da slijede Krista.

Uzmemo li ono što nije naše prije nego smo se izgradili kao par, kao prijatelji, ostajemo bez značenja, bez punine. Taj prsten koji bi trebao biti znak Saveza između Boga te muškarca i žene, postaje oskvrnjen, ostaje bez blagoslova, postaje zatvor za dvoje lopova.

Uzimajući u svojim slabostima ono za što nismo još spremni, činimo sve kontra opisanom.Ne postajemo vrijedni tog dragulja, i svakom svojom ispraznom gestom, olakim shvaćanjem odnosa i odgovornosti prema Bogu, taj dragulj pretvaramo u „kamen“.

Ja ne želim da moja djevojka postane „obični kamen“, već mi je dužnost i obveza da gradeći sebe, gradim naš odnos, da dosežemo svakodnevno nove horizonte gledajući Boga u oči, gledajući jedno drugo u ogledala duše.

„Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.Neka nitko u napasti ne rekne: "Bog me napastuje". Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga.
Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.“ ( Jakovljeva 1,12-15)
 
Da biste komentirali, prijavite se.