Edita Majić – s. Edita Marija od Križa: Iz kazališta u samostan (2)

Laudato objavljuje drugi dio razgovora s Editom Majić - s. Editom Marijom od Križa, nekadašnjom kazališnom glumicom koja je u svibnju 2004. g. hrvatske kazališne daske zamijenila španjolskim klauzurnim samostanom sv. Josipa sestara karmelićanki u Avili, gdje je razgovor vođen. Objavljen je u 'Susretu', časopisu za promicanje redovničkog života, a Laudato ga prenosi dopuštenjem njegovih urednika, karmelićana o. Antonija Maria Čirka i o. Vinka Mamića, na čemu im puno zahvaljujemo.
Autor: susret.net/Časopis za promicanje redovničkog života Photo: susret.net četvrtak, 04. rujna 2014. u 17:22
Nakon što je opisala svoj put od glumice do redovnice, iskustvo duhovnog poziva i kako prepoznati Božji poziv, s. Edita opisuje duhovni rast čovjeka po intimnoj povezanosti s Bogom.

Kako to Bog progovori duši, da ga ona može jasno razumjeti?

s. Edita: Bog ima svoje načine. On svakoj duši progovara onako kako ga ta duša može najbolje razumjeti. Bog ne govori samo na jedan način. Bog je beskrajan. Načini njegova govora duši su beskrajni, neiscrpivi. U svakom trenutku Bog govori onako kako on želi i kako ga duša može najbolje razumjeti.
 
Govori li i preko drugih osoba?
S. Edita: Govori i preko drugih osoba, preko događaja, okolnosti, preko toga kad zapnemo, zaželimo nešto i to se ne ostvaruje... ili se ostvaruje (smijeh). Govori preko, naizgled, slučajnosti. Govori preko određenih znakova, nečega što duši može značiti. Progovara duši kroz molitvu, kroz čitanje Svetog pisma, duhovnog štiva, preko svete ispovijedi, duhovnog razgovora, za klanjanja Presvetom Sakramentu... Može govoriti čak i svojom tišinom... šutnjom... U svemu tome, neprijatelj je aktivan. Nastoji imitirati znakove Božjega govora duši. Zato je tu važno razlučivanje, puno molitve i duhovno vodstvo - da bi se moglo raspoznati Božji glas od onoga drugog, koji te želi skrenuti s puta, Božje znakove od onih drugih, koji su im gotovo nalik.
 
Koja je glavna razlika između jednih i drugih?
S. Edita: Kad Bog govori duši, kad ti želi dati neki znak svoje prisutnosti, svoje volje, u duši je mir, radost, nebo. U duši je ljubav prema svima i prema svemu, u duši je snaga neizmjerna, u duši je polet. Iz duše nestaje svaki umor. Duši je sve moguće. A kad se radi o neprijatelju, nastaje tjeskoba, strah, nezadovoljstvo, nervoza, muka, teškoća, tvrdoća, gluhoća, malaksalost, tuga, tuga i tuga, što se ne mora otkriti baš na samom početku.
 
Meni je dosta da On zna i čini
 
Kakvo značenje ima klauzura za osobu koja osjeti potrebu da na Božje darivanje uzvrati čitavim životom?
S. Edita: Znači puno, znači sve. Klauzura je Božja želja. Klauzura su 'Kraljeve odaje' u koje on dovodi duše posebno odabrane da budu potpuno i samo njegove i za njega. Božji poziv na život u klauzuri poziv je na posvemašnje ostavljanje svega, pa i sebe samih - iz ljubavi prema Bogu. Poziv na život u klauzuri je radikalan. On se mora neizostavno živjeti do kraja i bez polovičnosti. U ovom frenetičnom svijetu koji nezasitno želi sve više i više imati, posjedovati, radost života u klauzuri jedno je od najsnažnijih dokaza kako je 'samo Bog dovoljan'.
 
U obraćenju, životu s Bogom, pozivu, prevladava samo želja da se vrši volja Božja do kraja. Čudno je, netko bi pomislio: „Pa Bog je velik, dalek, nedostižan, tamo negdje u nebu. Što on ima misliti gdje ćemo mi i kako? Da li ovaj ili onaj prostor?“ Naposljetku, svejedno je, ali ako Bog nešto želi, onda nije svejedno. Bog se brine o nama, malim bićima, svojim stvorenjima, svojoj ljubljenoj djeci, tako da nam ni vlas s glave ne padne, a da on to ne zna i ne želi. Kako onda ne bi mislio na prostor koji nam želi. Uostalom, stvoreni smo kao tjelesna, duhovna i duševna bića. On misli o svakoj našoj dimenziji i ako smo u prostoru, on zna zašto taj prostor, on zna zašto to vrijeme. On zna zašto odvojenost od svijeta, a meni je dosta da On zna. Meni je dosta da On čini. Sviđa mi se ono što je rekao Ivan Krstitelj: „Na meni je da se umanjujem, a on da raste“. Vršenje volje Božje uvijek je i samo na Božju slavu. Tako bi trebalo biti. Ako On misli da će moj život iskoristiti za svoju slavu u tom prostoru ili u drugom, tako neka bude. Međutim, stavlja nam u srce i želju za upravo tim prostorom, za upravo tim životom. Stavlja nam jasnoću o mjestu na kojem nas želi, o vrsti života koju želi od nas. Brine se o svakom, najmanjem detalju, i ako ga znamo čuti i ako smo u neprestanom kontaktu s Njime - a kad kažem 'neprestani kontakt', ne mislim samo petnaest minuta molitve, svetu misu, nego dvadeset četiri sata razgovora s Bogom, prijateljevanja s Bogom, života s Bogom i u Bogu, On nam je bliži od nas samih, bliži od najbližeg prijatelja, obitelji, oca, majke - zašto nam je tako teško Njega pitati što On o svemu misli, što On želi?
 
Kad se Božja želja prepozna i prihvati, u slobodi predanja i uzvrata na njegovu beskrajnu ljubav, što duša tada osjeća?
s. Edita: Mir, lakoću, širinu, radost, sreću koja nikad ne završava. Sve što sam već rekla i još puno, puno toga. Uglavnom, sve dobro, makar na površini bjesnjele oluje, što se isto može dogoditi.
                 
Svijet ti neprestano ponavlja: Siđi s križa!
 
Kako se nositi s tim olujama? Kako ići naprijed kada si pritisnut?
S. Edita: Pouzdati se, vjerovati, pustiti da te On vodi, biti siguran da je On uvijek s tobom, makar ti to ne osjećaš, znati da je On to naposljetku, zbog tvoga dobra, i dopustio. Biti spreman na trpljenje, biti spreman na borbu, biti spreman ponijeti križ, biti spreman učiniti upravo suprotno od onoga što ti svijet govori, a to je da ti stalno mora biti ugodno, da ti stalno mora biti dobro, da moraš uvijek biti zdrav, da moraš biti privlačan i mlad, da moraš imati sve, da moraš biti najbolji, naj, naj, naj, i da si najvažniji... I ako ti je malo zima, ako ti je malo teško, onda treba sve učiniti da to prođe. Jednostavno, neprestano ti ponavlja: „Siđi s križa!“ Treba biti spreman učiniti potpuno suprotno: prihvatiti patnju, zagrliti križ. Uostalom, Isus je s nama, On s nama trpi. Naša patnja i njegova patnja, sjedinjene, imaju veliku snagu, pročišćujuću, otkupiteljsku snagu; jer nije patnja zbog patnje, nego je patnja iz ljubavi. Prema njemu, prema dušama. Mjerilo ljubavi je onoliko koliko smo spremni žrtvovati se za ljubljenoga. Uostalom, On nam daje snagu za sve i, prije ili kasnije, opet nas daruje svjetlom. I onda je trenutak za donošenje odluke. U vrijeme mira, naravno, jer tek se onda jasno vidi.
 
Što znače ljudi na tom putu, prijatelji, članovi zajednice?
S. Edita: Mislim da su ljudi koje Bog stavi na naš put veliko bogatstvo. Svako stvorenje, svaka osoba, sve što nam Bog daje, veliki je dar. Prema svakoj osobi koju Bog stavi pokraj nas, trebala bi se ćutjeti neizmjerna zahvalnost za dar života toj osobi, za dar mogućnosti da se ljubi, da se voli Boga kroz tu osobu, da Bog voli tu osobu kroz nas, da volimo tu osobu u Bogu i da ga tako tražimo, da mu se tako približavamo. I svaka, svaka osoba koju Bog stavlja na naš put, za naše je dobro i da nas njemu približi, osobito osobe koje su naša zajednica. Premda ima osoba koje nas žele spriječiti u našem putu iz raznih razloga. Međutim, onima koji Boga ljube, Bog sve okreće na dobro, pa i susrete s tim osobama. Govorim općenito o ljudima koje Bog stavlja na naš put. Određeno, što se tiče sestara u mojoj zajednici: svaku volim na poseban način i svaka od njih za mene je dar od Boga, jedinstven i neponovljiv. Isto tako ja želim biti za njih i za Boga u njima. I uistinu se pomažemo na tom putu u vječnu domovinu, na putu k njemu.
 
Bog zna kako će nas upotrijebiti
 
Normalan, zdrav mladi čovjek ima velike želje, ideale. Želi mijenjati svijet, popraviti ono što je pokvareno, što ga je opterećivalo i opterećuje u njegovu odrastanju. Kako se spaja želja za promjenom svijeta s duhovnim pozivom?
S. Edita: Mislim da se na promjenu svijeta na najbolji način može utjecati ako se odgovori na Božji poziv. Kad se radi o redovničkom pozivu, redovnik, redovnica, svega sebe daruje Gospodinu. Znači, sve svoje potencijale, što jest, što je mogao biti, što je bio, što će biti, sve, sve, sve je za Boga. Bogu je darovano do kraja i Bog time raspolaže. Mislim da nikome nije više stalo da svijet bude Božji nego što je to Bogu. Bog može sve učiniti sam. On nas ne treba, ali Bog želi nas, Bog se želi poslužiti nama. Zato nas poziva da budemo njegovi mali instrumenti kojima on dalje djeluje u svijetu i mijenja taj svijet; poziva nas da s njime sudjelujemo u izgradnji Božjeg kraljevstva na zemlji. Bog zna kako će nas upotrijebiti. Ne trebamo tražiti previše odgovora. Bog nam u svakom trenutku daje znake da on sve vodi. Ono oko čega najrevnije trebamo nastojati i s Božjom milosti surađivati je to da poradimo najprije na promjeni nabolje sebe samih. Borimo se najprije protiv zla u sebi, nastojmo najprije oko svog posvećenja i svijet će već biti bolji za jednu osobu; a tada će i naš primjer radosnog življenja s Bogom i za Boga imati posebnu snagu svjedočanstva te biti poticaj drugima da i oni odluče slijediti Božji put.
 
Što bi rekla mladim čitateljima kojima u srcu odjekuje Božji glas da ih on treba na putu potpunog predanja? Možda im nije jasno, ali im se to pitanje uvijek vraća, ne mogu od njega pobjeći. Strah ih je, a žive s tim pozivom. Što bi im ti poručila?
S. Edita: Najprije bih rekla, onako kako kaže Sveto pismo: „Strah je nedostatak ljubavi“ - da se otvore ljubavi, da povjeruju do kraja Bogu. Strah nije od Boga, strah je od neprijatelja. Neodlučnost je od neprijatelja. Nevjera je od neprijatelja. Strah nije istina. Onaj tko do kraja povjeruje Bogu, ničega se ne boji. Potrebno je slijepo vjerovati Bogu i Bog će svakome dati prevladati strah, svakome na svoj način.
 
Blaženi Ivan Pavao II. snažno je poručio: „Ne bojte se“. Sveti Otac emeritus Benedikt XVI. ponovio je to dodajući: „Krist vam ništa ne oduzima...“
S. Edita: ...Nego daje sve. To je istina. Uvijek se radi o strahu za vlastitu osobu.
 
Problem straha – preveliko pouzdanje u sebe
 
Čovjek se boji da se neće ostvariti, da će izgubiti nešto dragocjeno, da će mu biti loše...
S. Edita: Da, da. Boji se možda pogreške. Kad napravimo pogrešku, čini nam se: „Nema natrag, sad smo pogriješili i sad je to gotovo“. Kako ćeš sad, kako će ti biti? Bez straha! Ljepota naše vjere je u tome da i kad pogriješimo, uvijek ima dalje, uvijek ima nade, uvijek se može početi ispočetka. Nikad nije kraj, nikad nije kasno. Bog nas uvijek čeka. Zašto ne riskirati za Boga, zašto ne pokušati? Ako ne uspijem, ništa zato. Bit ću barem za djeličak ponizniji i to je već puno. Uspjeh nije mjerilo naše vrijednosti, uspjeh u očima ljudi, u očima svijeta, u očima nas samih, s obzirom na ono što mislimo o sebi i koliko sebe ljubimo. Naš uspjeh i naše ostvarenje je samo utoliko ukoliko vjerno vršimo Božju volju. Tek tada ćemo biti sretni, bilo to što bilo.
 
Tu treba riskirati, odvažiti se, krenuti. To vrijedi za duhovni, ali i za bračni poziv.
S. Edita: Svakako! Zato što osobito u današnje vrijeme mlade, prije nego će ući u brak i kad razmišljaju o braku, plaši najviše to što je za cijeli život. Nisu sigurni ni u sebe, hoće li oni to moći: cijeli život s istom osobom, kad dođu problemi, pa kad ovo, pa kad ono... Uvijek je problem svih tih strahova što se previše pouzdajemo u sebe, što previše računamo sa sobom. Znajući kako smo danas dobre volje, sutra loše, preksutra tko zna gdje smo. Nestalna smo bića i to se onda razvija u strahove. Međutim, treba povjerovati Bogu, povjerovati da on sve vodi. Odlučiti se ići s njim, dati svoj život u njegove ruke, staviti Boga na prvo mjesto i tek onda se darovati drugome. I Bog će onda to blagosloviti, Bog će onda to voditi. Njegova snaga i njegova ljubav hrani ljubav dvoje mladih. Naravno, po sakramentu braka, zato što sakrament ima neizmjernu snagu. Tek sakrament nam daje snagu da možemo ostati uz drugoga, ali sakrament svjesno učinjen, iz ljubavi prema Bogu i prema osobi koju ljubim. U tom sakramentu bračni drugovi postaju jedno u Bogu i dok su živi ne mogu se više rastaviti.
 
Što ako mladi čovjek dvoji između braka i duhovnog poziva, privlači ga malo jedno, malo drugo?
S. Edita: Ja mogu govoriti iz svog iskustva. Bog nam u srce stavlja želju. Dok sam razmišljala o tome što Bog želi, pomagala mi je jedna priča o sv. Ignaciju. Čini mi se da je on rekao: „Ako želimo znati što Bog od nas želi, stavimo se u situaciju da promatramo svoj život iz vječnosti, da promatramo svoj život proživljen u obitelji, braku ili posvećen Bogu, u samostanu. Ono što nam izgleda najprivlačnije, ono kako bismo željeli da smo živjeli cijeli život, to je ono što Bog želi“. A upravo je znak zvanja za posvećeni život ili za brak ta želja koja je u srcu, koja snažno vuče prema određenom smjeru, ono što je Bog za nas pripravio. Mislim da je to najveći pokazatelj zvanja. I upornost kojom želimo da se to ostvari - jer poziv se najprije osjeća kao želja, potreba srca, duše.
 
***
 
„Za sve je zaslužan Bog. Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam“ riječi su Edite Majić (44) njenoj majci Jadranki, koja je nekoliko puta u javnosti potvrdila kako je njena kćer neizmjerno sretna i ispunjena. „To je mjesto (samostan u Avili, op.a.) za koje se kaže da je raj već ovdje na zemlji, Božji kutak s vrtom i starom bibliotekom, a ja jako volim čitati. Volim se i smijati. Kako je Bog sama radost, samostan neprestano odzvanja smijehom redovnica. S njima sam se smijala kao nikad u životu, od čiste sreće“, kaže s. Edita. I time odgovara na reakciju čitateljice koja je u komentaru jednog portala napisala: „Ja i Edita smo se družile kao tinejđerice, jer smo živjele u istoj zgradi. Dan danas mi nije jasno zašto se ta djevojka, koja je puna duha i humora, puna volje za životom, talentirana i karizmatična, odlučila na takav život pun odricanja i siromaštva? Zar se ne može voljeti Boga i izvan tih zidina? To je njen odabir, ali stvarno mi nije jasno“.
 
Editu sam susretala kao studentica (priređivačica teksta) krajem 1990-ih godina u Zagrebu, redovito u molitvenom raspoloženju. Svakog radnog dana sam je viđala na dnevnoj misi u crkvi sv. Marije na Dolcu. Pognula bi glavu na svoje ruke u klupi, zatvorenih očiju, klečeći na koljenima. Susretali smo je kao članovi 'Marijine legije' u molitvi na Kamenitim vratima, na proslavi zagrebačke zaštitnice, svetkovini Majke Božje od Kamenitih vrata, kad je htjela biti blizu, uputiti pogled prema Majčinoj čudotvornoj slici. Uglavnom je bila u crnoj odjeći, dugoj suknji, s ruksakom na leđima, duge, raspuštene kose. U kontaktu i pozdravu s nama mladima iz Marijine legije, Edita je bila srdačna, izmijenili bismo riječi podrške i imala je osmijeh. Kad je bila sama, predana, u crkvenom ambijentu, bila je izrazito ozbiljnog izraza lica – usredotočena, ne želeći biti ometana.
 
Jednom ju je, čekajući u redu da primi pričest u crkvi na Dolcu, jedna gospođa nespretno, stalno doticala odostraga i 'povlačila' njenu bujnu kosu. To je 'zatezanje' trpjela, a onda je okretom prema toj gospođi blago ukornički ipak dala do znanja da bi trebala pripaziti. Sjećam se da sam pomislila, „Ako Edita može tako reagirati na neku 'nelagodu', 'napornost', mogu i ja. Mogu pokazati da me nešto smeta“. Iako, sad sam sigurna da bi ona to, zaista 'naporno zatezanje' svoje kose, u redu za pričest, 'odtrpjela', iznijela do kraja – bez okreta, pogleda koji 'opominje', s osmijehom. Tako takve životne 'sitnice', u svom posvećenju i najdubljem kreposnom življenju, promišlja klauzura, redovnica...  
 
Editino se/je lice zaista pitalo, razmatralo, od korijena svoga čovještva, do pogleda prema Nebu. To je bilo i izvanjski vidljivo. Sad je jasno - bilo je to vrijeme njenog dubokog preispitivanja, traženja i postavljanja pitanja Bogu. Pred avilsku 'završnicu'... On ju je pozvao, i kaže, nije mu mogla reći Ne.   
 
Edita je svoju zadnju ulogu u Gavelli izvela na Dan kazališta, 27. ožujka 2004. g. S. Edita je prva strankinja koja je u zadnjih petsto godina ušla u klauzurni samostan bosonogih karmelićanki u Avili, u zajednicu koju je 1562. g. utemeljila sv. Terezija Avilska. Katolička Crkva će 2015. g. proslaviti 500. godišnjicu rođenja svoje prve proglašene crkvene naučiteljice, sv. Terezije Avilske (1515.-1582.). S izrazitim smislom za humor, energična i odvažna, sv. Terezija u svojoj bogatoj duhovnoj baštini ostavila je i sljedeće misli:  
 
„Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure“.
 
„Iako imam Martine ruke, ćud mi je Marijina. I kad čistim crne cipele, Gospodine, pokušavam u njima naći Tvoje sandale. Dok ribam pod, mislim kako su one hodale zemljom“.

„Daruj mi, Gospodine, svoje neumorno srce, da u meni radi umjesto mojega“.

„Tko započinje molitvu, mora zamišljati da na radost svoga Gospodina sadi biljke u vrlo neplodnom tlu punom korova“.

Molitva sv. Terezije Avilske
Gospodine, Bože moj! Vjera u nama je tako slaba, da radije vjerujemo onome što očima možemo vidjeti, nego istini kojoj nas ti učiš. To je nevolja onih koji streme vidljivim i prividnim stvarima. Susretnu li se jednom s ozbiljnim poteškoćama, kako li će onda Zli to iskoristiti! Ako ne drugačije, onda da oslabi vjeru. Koliko nam šteti što ne vjerujemo da ti, Gospodine, možeš činiti stvari koje nadilaze naš razum! Slavljen budi, Gospodine moj! Priznajem tvoju neizmjernu moć.
Moćan si, Gospodine, uistinu moćan! A što je nemoguće onome koji sve može? Premda sam tako jadna, ipak čvrsto vjerujem da tvoja moć dopire do svega što ti hoćeš. Što su veća čudesa o kojima mi govoriš, tim se više moja vjera učvršćuje u misli da možeš činiti još veća. Zašto se čuditi onome što čini Svemogući? U tvojoj svemoći, Gospodine, vidim sva čudesa koja bi ti mogao učiniti i u to uopće ne sumnjam!
 
Priredila: Ines Grbić
Da biste komentirali, prijavite se.