Ispovijest katolika koji osjeća privlačnost prema istom spolu

„Mi te volimo bez obzira koju ćeš seksualnu orijentaciju u životu izabrati.” Prije deset godina ove mi je riječi kao petnaestogodišnjaku uputio moj otac. Hm… Čudno? Do tog trenutka nikada s tatom nisam razgovarao o seksu, a ta se tema od onda više nikada nije ponovila u našoj komunikaciji. Dobro se sjećam svakog detalja tog razgovora: znojnih dlanova, hladnoće njegovog uredskog prostora i nelagode koju je stvarao taj dugački drveni stol koji nam je, ispriječivši se između nas, onemogućavao normalan razgovor. Što sam mu odgovorio. Ništa. Apsolutno ništa. Najprije sam se beziražajnog pogleda zabuljio u njega, a zatim otrčao natrag u svoju sobu plačući i razmišljajući kako li sam se u ovo uvalio.

„Ma super…. čak i moji roditelji misle da sam homoseksualac.” „I ona osoba iz škole također misli da sam homoseksualac, možda je to zbog načina na koji govorim.” „A da promijenim način svog govora? Tada ću djelovati muževnije.” „Ova tamo osoba me promatra i sigurno misli da sam gay.” To su samo neke od ludih misli koje su mi neprestano brujale u glavi. Već sam se počeo osjećati paranoično. Uvijek sam se osjećao kao rastrgan između dvaju svjetova. Jedna strana mene mi je govorila, „Nemoj se skrivati, pronađi nekoga i prigrli činjenicu da si homoseksualac!” A ona druga (mnogo manja privlačna), „Ako itko ikada sazna za to, mrtav si!! Nikome ne govori o tome.”

Hvala Bogu koji nam je dao Crkvu, a po njoj meni treću opciju zahvaljujući kojoj mi se ne čini da ću potonuti na dno u vlastitoj požudi ili pretvoriti se osobu koju neprestano iznutra razara ta požuda. Izabrao sam put čistoće. Izabrao sam put istinske ljubavi i seksualne samokontrole.

Je li mi lako? Nije.

Seksualne napasti su me uvijek mučile, a pretpostavljam da će tako biti i dalje. Ne bojim se priznati da će me vjerojatno do smrtnog časa privlačiti muškarci. Međutim, ne mislim da mi taj aspekt moga križa predstavlja područje na kojem se moram najviše boriti. Najveće bojno polje je moj unutarnji život. Istovremeno osjećati privlačnost prema istom spolu i biti katolik je teško (zapravo, biti katolik je teško).  To je specifičan, težak i vrlo bolan križ. Prate ga osjećaji tjeskobe, žalosti i mnogo prolivenih suza. Svi mi koji osjećamo privlačnost prema istom spolu prolazimo velike borbe. Između ostalog borimo se s prihvaćanjem svoga tijela, unutarnjim ranama nanesenim od strane oca, naletima depresije, osjećajem nedovoljne muževnosti, a mnogi od nas nisu baš talentirani za bavljenje sportom (zbog čega nam je teže prijateljski povezivati se s ostalim muškarcima ). Tijekom svog odrastanja uvijek sam se osjećao drugačije i nelagodno u blizini drugih muškaraca, kao da sam čak bio nedostojan nazivati se muškarcem. Međutim, živjeti u čistoći danas je osobito teško u ovoj našoj izrazito seksualiziranoj kulturi.

Današnja kultura postaje sve sklonija homoseksualnom ponašanju. Samo razmislite o televizijskim emisijama kao što su Glee, Modern Family, ili izvođačima kao što je Lady Gaga… sve te stvari nisu nastale preko noći.  Tijekom trajanja rasprave o američkom zakonu o zaštiti braka Facebook stranice su bile pune iskazivanja podrške sklapanju istospolnih brakova. Mlađi naraštaji sve više prihvaćaju homoseksualnu zajednicu. Drago mi je da su ljudi sve manje homofobni i da se protive nasilja nad homoseksualcima. No sve to ne znači da zagovaram istospolni brak ili ulaženje u istospolne veze.

To jednostavno nije u skladu s ljudskom seksualošću ili prirodnim zakonom. Samo zato što osjećam sklonost prema nečemu ne znači da ju moram slijediti. Kada svoju seksualnost koristimo izvan onoga za što ju je Bog namijenio možemo se naći u nezgodnoj situaciji. Zato se često promiskuitetnost, nevjernost i učestalost spolno prenosivih bolest povezuju s gay populacijom. Naravno da mediji to nikada neće prikazati na taj način. Naprotiv, oni stil života homoseksualnih osoba često prikazuju kao glamurozan i uzbudljiv. Ne kažem da svaka homoseksualna osoba živi promiskuitetnim načinom života i da je zaražena nekom spolno prenosivom bolešću. Imam mnogo prijatelja koji se identificiraju kao homoseksualne osobe, ali vrlo marljivo rade i čine predivne stvari u svojim životima. Međutim, ne mogu zanijekati da je na takozvanoj gay sceni prilično velik broj osoba s više partnera i da je nevjernost partneru prilično učestala pojava. Homoseksualost se mora poistovjećivati više s ponašanjem osobe, nego s njezinim identitetom. Na taj se način gay pokret raširio do te mjere da se pretvorio u kulturu svoje vrste. U trenutku kada sebe poistovjetimo sa svojom seksualnom orijentacijom iz vida počinjemo gubiti ono što uistinu jesmo.

Osobno sam odabrao nikada se ne upustiti u seksualan odnos s drugim muškarcem, odnosno odlučio sam živjeti u celibatu, usprkos činjenici da često osjećam bol zbog te želje za bliskošću. Možda se u očima svijeta to čini kao potpuni promašaj, ali propuštam li uistinu toliko toga? Život u čistoći mi donosi još mnogo više. On mi pruža mogućnost živjeti u zdravom odnosu ispunjenom ljubavlju s muškarcima i ženama. Živeći u čistoći otvaram se prema ozdravljenju onih područja svoje muževnosti koja su duboko izranjena. U čistoći poštujem samoga sebe, prepoznajem ljepotu i dostojanstvo svake osobe. Tome prethodi mnogo hrvanja s Bogom. Mnogi misle da je hrvanje s Bogom nešto loše, ali zapravo nije. Hrvati se možeš samo s nekim tko ti je blizak, a mene je hrvanje s tom privlačnošću privuklo bliže Bogu. To je križ, ali kao i kod svakog drugog križa Gospodin je upravo tada uz nas.

Da, jasno mi je da neću uvijek dobiti ono što želim. Da ne pričam o danima kada osjećam silnu potrebu da se privijem uz nekoga i da si budemo bliski. Ponekad se kada vidim sretan pitam se propuštam li što god! No, znam da je osjećaj ispunjenja nešto mnogo dublje od želje da imam nekoga uza se. Ispunjenje pronalazim u svom odnosu s Bogom koji me je za to stvorio te u zajednici.

Istina je: ja volim biti katolik.

Crkva me ljubi. Ona za mene želi ono najbolje, a ponekad ta vrsta ljubavi zna boljeti jer mi nije uvijek lako. Međutim, ta me ljubav, gledajući dugoročno, vodi k jednom ispunjenijem životu. Ne, Crkva NIJE neka institucija koja u svojoj netrpeljivosti mrzi homoseksualce. Upravo suprotno. Nigdje nisam upoznao toliko ljudi punih ljubavi i razumijevanja kao u Katoličkoj Crkvi. Imam nevjerojatnu sreću! Imam mnogo prijatelja u Crkvi koji znaju za moje borbe i koji mi pružaju potporu i ohrabruju me na mom putu. Imam čitav zbor svetaca i anđela koji posreduju za mene, imam majku na nebu koja me istinski ljubi i Boga koji mi svakodnevno dariva samoga sebe u Euharistiji. Ako mene pitate... dobio sam na lutriji.