Može li smrt roditi život?

Što učiniti kada ste suočeni s teškom dijagnozom vašeg nerođenog djeteta? Sve studije i analize pokazuju kako dijete nema gotovo nikakve šanse za preživljavanje, a pred vama je odluka riskirati vlastiti život ili ga spasiti. Postoji li uopće rješenje? Pročitajte kako se sa situacijom suočila obitelj Lovrenčić koja je svoje svjedočanstvo iznijela na nedavno održanom Drugom nacionalnom susretu obitelji u Rijeci u travnju 2015. godine.
Autor: susretobitelji.hr/Laudato/M.P. Photo: Josip Ninković/Laudato petak, 15. svibnja 2015. u 18:12

Jasenka: U životu naše obitelji koja je, uz nas dvoje supružnika, blagoslovljena jednim sinom i dvjema djevojčicama blizankama, već je duže vrijeme postojala čežnja za novim članom, za četvrtim djetetom. Naša starija djeca su također silno željela brata ili sestru. Kad smo saznali da nas je Bog blagoslovio novim životom, svi smo bili presretni.

Trudnoća je bila najlakša do sada i činilo se kao da sve ide svojim normalnim tijekom. Sve do liječničkog kontrolnog pregleda, koji je zauvijek promijenio naše živote. Liječnica je vrlo dugo ultrazvučno promatrala djetešce a njezino ozbiljno lice sve me je više zabrinjavalo. Rekla je da moram hitno na specijalistički pregled, jer nešto nije u redu s djetetovim razvojem. Uskomešanih misli, osjećaja i sa strepnjom što ne valja, odmah sljedeći dan zajedno sa suprugom posjećujem specijalista koji potvrđuje da djetešce nije u redu.

Dijagnoza je Acranis odnosno da se kosti lubanje se nisu razvile i nisu zatvorile mozak. Dijete nema nikakve šanse za život ako se rodi (ako uopće dođe do poroda) jer takav plod obično odumire oko 26. tjedna trudnoće. Predlažu nam pobačaj, upozoravajući nas na psihičke posljedice koje za nas nosi produljivanje takve trudnoće, a rezultat je poznat ‒ smrt djeteta. „Bolje to riješiti sad, nego se vezati uz dijete tijekom trudnoću i onda kasnije patiti kad umre.“, riječi su nekolicine liječnika.

Danijel: Na njihovo čuđenje odlučno odbijamo pobačaj moleći ih da poštuju našu odluku: Mi ne želimo ubiti naše Bogom dano dijete! Prepuštamo sve u Božje ruke, On je taj koji odlučuje kad počinje i kad završava nečiji život kao što piše u Psalmu 139.

Uz veliku potporu duhovnika koji nas vodi već godinama, uz ljubav i molitve naše obitelji, naše molitvene i župne zajednice, Gospodin nam već u početku daje dovoljno snage da izdržimo taj križ koji ljudskim očima teško možemo shvatiti. Jedino što možemo je – prihvatiti ga. Shvaćamo da jedino vrijeme koje imamo s našom bebicom je ovo vrijeme sada i zato ga želimo dobro iskoristiti. Želimo da osjeti našu ljubav prema njoj bez obzira na to što ju ovaj svijet odbacuje jer nije savršena. U Božjim je očima savršena!

Jasenka: Dani i mjeseci prolaze, ali s povjerenjem u Gospodina svaki dan iznova izgovaramo „Evo me!“, moleći Ga da nam da snage... Osjećamo posebnu Božju milost preko toga djeteta. Upoznajemo tolike divne ljude, mnogi mole za nas... preko svih njih Gospodin nas je tješio, dizao, govorio nam da mi to možemo. Ovo je put koji smo izabrali. Biti do kraja Kristovi. U tim trenucima, meni kao majci, Marija je bila snažan uzor i primjer, gledajući na nju i na bol koju je u srcu proživljavala kad je morala gledati kako joj ljubljenog Sina bičuju i razapinju na Križ, spoznala sam koliko me Gospodin ljubi kroz tu moju patnju i bol koju sam nosila u sebi znajući da moram roditi ovo dijete za Nebo, za vječnost, i da, kao što mi je dano, tako ga moram i pustiti, ali odmah.

Danijel: Začećem svakoga djeteta nanovo postajem otac i to je predivan osjećaj, ali ovoga puta nebeski Otac očito je bio odlučio da se dijete ne zadržava puno na zemlji već da mu se brzo vrati u zagrljaj. U početku je bilo teško prihvatiti takav križ. U meni su se komešali osjećaji, obuzimao me strah, ali u svemu tome pronalazim utjehu u Isusovoj muci spoznajući da ni Njemu nije bilo lako na Maslinskoj gori. I On je plakao i molio nebeskoga Oca „Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“. Tako se i ja pouzdajem u Njega, spremno prihvaćam križ, osude svih liječnika i zajedno sa suprugom krećemo putem naše kalvarije radosni jer znamo da poslije križa dolazi vječnost, dolazi Uskrs.

Trudnoća je išla normalnim tijekom, uz čuđenje liječnika što se djevojčica tako dobro drži i razvija. Bila je vrlo živahna i vesela u trbuhu, stalno nam se javljala. Naša djeca, Matej, Veronika i Magdalena, jako su zavoljeli tu svoju malu seku, njezino ritanje u trbuhu i jedva su čekali da „izađe van“. Smišljali su što će sve s njom raditi, tko će ju prematati, nositi i sl. Svake večeri molili su za seku i pjevali joj. Teško je opisati naše osjećaje u tim trenucima, ali pouzdali smo se u Božju Providnost. Znali smo da svojim ljudskim snagama ne možemo apsolutno ništa.

Jasenka: Krajem sedmoga mjeseca trudnoće, počela mi se u većoj količini nakupljati plodna voda, te mi je bilo sve teže kretati se i raditi svakodnevne poslove. Liječnici su bili zabrinuti za mene, predlažući razne opcije. Poštovala sam i cijenila njihovu brigu i trud, a nemoć koju su osjećali u ovakvoj, za njih novoj situaciji, znala sam da će Gospodin odagnati i posložiti onako kako On zna da je najbolje. Predlagali su inducirani porod, ali opet bojeći se za ishod. Suprug i ja smo osjećali povjerenje prema Gospodinu, koji nam je omogućio da naša Lucija proboravi s nama skoro punih devet mjeseci i znali smo da je najbolje čekati prirodne trudove, koji su se pojavili samo nekoliko dana nakon posljednjeg pregleda i savjetovanja s liječnicima.

Na Badnjak sam se probudila s osjećajem da je to taj dan. Suprug je uzeo slobodan dan na poslu, kako bi mogao sve pripremiti u kući za Božić, budući da ja nisam mogla. Nakon jutra provedenog u uzbuđenju i pripremama, tempo se usporava, sve se smiruje... kitimo bor s djecom, fotografiramo se, ručamo i tad govorim suprugu da je vrijeme da krenemo u rodilište. Pozdravljamo se s djecom, bakom i djedom te odlazimo s pomiješanih osjećajima u srcu. Pitamo se „Bože, zar danas?“. Liječnik potvrđuje da je počelo i da ću danas roditi. Osjećamo zabrinutost medicinskog osoblja, ali još više osjećamo Božju prisutnost koja nas zahvaća i kao da čujemo da nam Bog progovara „Ja sam uz vas! Ne bojte se!“

I tako je i bilo. Dva i pol sata nakon dolaska, rodila se naša malena Lucija, rodila se za Nebo... predivnih buckastih obraščića i prćastih usnica, izgledala je kao da spava. U predvečerje Božića otišla je ususret malenom Isusu u štalici... mir i spokoj koji se slio na supruga i mene je isti onaj mir kad uronjeni u svetost Badnje večeri slušamo laganu melodiju „Tihe noći“... Postali smo roditelji stanovnika Neba.

Želim posvjedočiti, kao supruga i majka, kako je moj Božić u bolnici, bez malog stručka kraj sebe, ali sa spoznajom da je ona sada na nebu sa svojim nebeskim Ocem, stvorio u meni mir i još veći osjećaj poštovanja prema svakom životu darovanom od Boga, jer je dragocjen i vrijedan bez obzira što je ponekad teško shvatiti zašto je baš tako moralo biti. Na nama je da prihvatimo svaku patnju i križ.

Danijel: No trebalo je još priopćiti djeci da je mama rodila i da je beba umrla. Djeca su s krsnim kumovima bili na dječjoj polnoćki, te su se taman vratili kući. Veselje i uzbuđenje oko traženja poklona od Isusa ispod bora, zaokupilo ih je taj tren. Tek sam im kasnije u večernjoj molitvi priopćio da je mama rodila seku, ali je seki bila bolesna glavica, te je otišla k Isusu i sad imamo anđela na nebu. Njihova mala srca su bila sretna jer imaju svojeg anđela na nebu, a i zato jer je Lucija s Isusom, a znaju da je s Isusom uvijek lijepo.

Sada kada je ova situacija iza nas, znamo da smo ispravno postupili i ja kao suprug i otac želim posvjedočiti da nas je ovo iskustvo još više zbližilo i povezalo u bračnom i obiteljskom zajedništvu, bili smo tu jedni uz druge, više molili zajedno, imali više vremena jedno za drugoga. Svaki dan iznova predajem Gospodinu naše živote i našu obitelj, jer život nam je dan od Gospodina koji je stvoren za vječnost. Zbog toga jer je život Božji dar, ne smijemo si uzimati pravo da uništavamo svoj ili tuđi život.

Ovo je naš poziv na koji smo se odazvali i spremno rekli svoje – evo me! Na kraju svoje kalvarije Isus je rekao „u ruke tvoje predajem duh svoj“ tako i ja kažem, Gospodine, u tebe se uzdam, u tvoje ruke predajem život svoj, život koji je zamišljen za vječnost. Tamo ćemo biti sretni svi zajedno.

 
 

Da biste komentirali, prijavite se.