Natjecao se na Olimpijskim igrama kako bi proslavio Boga, a ne sebe

„Vatrene kočije“ višestruko nagrađivani britanski film iz 1981.god. temeljen je na stvarnom događaju o dvojici atletičara koji su se natjecali na Olimpijskim igrama 1924. godine u Parizu: Ericu Liddellu, kršćaninu iz Škotske koji se natječe za Božju slavu i Haroldu Abrahamsu, engleskom Židovu koji se natječe kako bi porazio predrasude.
Autor: I.J.S / Laudato Photo: www.freeheartday.com srijeda, 21. siječnja 2015. u 14:27

PRIČA O ERICU

Eric je u svojoj petnaestoj godini donio najvažniju odluku u svome životu: primio je Isusa Krista kao svoga Gospodina. Čak i kad je postao strastveni atletičar, Gospodin mu je bio na prvom mjestu u životu. Želio je zastupati svoju zemlju na olimpijskim igrama. Prigoda mu se ukazala 1924, kada je izabran za trku na 100 metara. Bio je ponosan, ali to se promijenilo kad mu je voditelj grupe otkrio da se trči u nedjelju. “Nije moguće, ma ne može biti", uzdisao je. Potražio je osamljeno mjesto i počeo se moliti. Kad je ustao, odluka je bila donesena: neće obečastiti Gospodina trčeći u nedjelju! Nakon što se za to doznalo, podigla se prašina: "Svoju ste zemlju ostavili na cjedilu! Vi ste izdajica!" On je sasvim mirno odgovorio: “Ja ne mogu trčati na dan Gospodnji.”

U to vrijeme kršćani u Škotskoj izuzetno su poštovali dan Gospodnji. Nazivali su ga Gospodnji sabat. Nisu radili niti su se bavili ikakvim sportom, već su vjerno posjećivali bogoslužje. Trgovine su bile zatvorene, a vozila nisu prometovala izuzev u hitnim slučajevima. Za vjernike je to bio poseban dan posvećen štovanju i bogoslužju. Tko voli Gospodina, voli i njegov dan, smatrali su.

Njegovo je povlačenje bilo udarna tema u novinama. Britanski sportski dužnosnici su bili bijesni. Novine su bile nemilosrdne osuđujući ga. Neki njegovi prijatelji su ga pokušali braniti, ali bez ikakva učinka. Omiljeni atletičar sada je bio crna ovca.

No, Eric je našao alternativu. Primijetio je da se trka na 400 metara ne održava u nedjelju. To, doduše, nije bila njegova disciplina, ali mogao je pokušati. Otišao je voditelju tima i zamolio ga za dopuštenje da trči na 400 metara. Suprotno uobičajenom postupku, menadžer se suglasio.
U predutrci  Eric  je pobijedio. Trčao je još jednom i pobijedio ponovno. Uskoro je bio u polufinalu, pa u finalu koje se smatralo najzanimljivijim događajem Olimpijskih igara.
Prije trke, maser tima je Ericu dao list papira na kojem je pisalo: "U knjizi nad knjigama piše: ‘Koji mene časte, ja ću njih častiti’. Želim vam uvijek najveći uspjeh.” U Bibliji se taj citat nalazi u 1. Samuelu 2,30. Stih ga je pratio tijekom utrke.

Kada su trkači stali na mjesta, Eric je imao najlošije mjesto. K tome, temperatura je toga dana bila nepodnošljiva.
Ljudi su govorili da je Ericov stil trčanja grozan. Njegove ruke su veslale, šake su mu boksale po zraku, koljena su pumpala gore dolje, a glava je bila zabačena. Netko ga je usporedio s vjetrenjačom. Na 50 metara pred ciljem maksimalno se napregnuo kako bi povećao brzinu. Prešao je druge atletičare, osvojio je zlatnu medalju i postavio novi svjetski rekord.


Jedan od njegovih biografa piše: „Privukao je pozornost milijuna ljudi tako što je upropastio svoju šansu da osvoji zlato u trci na 100 metara - trci u kojoj je imao šanse pobijediti - i to stoga jer mu je jedno načelo njegove kršćanske vjere značilo više. Kada je, umjesto toga, neočekivano, pobijedio u trci na 400 metara, njegova mu je zemlja ležala pod nogama.“

Kasnije je postao misionar u Kini. Prije nego je otišao na brod, rekao je svojoj sestri: "Vjerujem da me Bog stvorio s namjerom. Ali također me stvorio da budem brz i kada trčim, osjećam Njegovo zadovoljstvo."




ŽIVOT U KINI

Kada su Japanci zauzeli Kinu, Eric je zarobljen i odveden u jedan koncentracijski logor. Uvjeti su bili teški. Hrane i odjeće jedva da je bilo. Toaleti su bili neopisivi. Logor je na vidjelo iznosio ono najgore u ljudima. Mnogi zarobljenici su se svađali, posebno američki poslovni ljudi. Ali, svi su bili složni da je Eric drugačiji: "On tu, u logoru, odražava Gospodina, isto kao što je činio među Kinezima u Siaochangu. Sklapa prijateljstva s odbačenim i prezrenim poslovnim ljudima, nosi ugljen slabima, podučava mladiće, spreman je prodati svoj zlatni sat i pokidati svoju posteljinu da bi napravio hokejsku palicu za dječake. To je taj isti Eric koji hoda okolo u šarenoj košulji načinjenoj od zavjesa i koji izgleda sasvim obično, uopće ništa posebno.”
Nakon što je japanski vojnik primijetio da se Eric jednog jutra nije pojavio na prozivci, netko mu je objasnio da je umro prije nekoliko sati. Stražar se malo ustručavao, a potom je rekao: “Liddel je bio kršćanin, zar ne?” On sam nikada nije razgovarao s Ericom, ali je morao vidjeti Krista u njemu.

Eric, pak, nije umro od posljedica brutalnosti. Imao je tumor na mozgu, a zdravstvena jedinica u logoru nije bila opremljena za liječenje tako teškog slučaja. Posljednje Ericove riječi, koje je uputio Annie Buchan, škotskoj medicinskoj sestri, bile su: "Annie, u pitanju je potpuna predaja."
Kada je ta vijest stigla do Glasgowa, večernje vijesti su javile: “Škotska je izgubila sina koji ju je, svakim satom svoga života, ispunjavao ponosom.”

Na pogrebu je Arnold Bryson, jedan od starijih misionara, ispričao sljedeće: “Jučer mi je netko rekao: ‘Od svih muškaraca koje sam upoznao, Eric Liddlle je bio onaj koji je svojim karakterom i načinom života najviše svjedočio Krista.’ I svi mi, koji smo imali privilegiju bolje ga upoznati, suglasni smo s ovom ocjenom. Koja je tajna njegovog predanog života i dalekosežnog utjecaja? Apsolutno prepuštanje Božjoj volji koju je otkrio kroz Isusa Krista. Njegov je život bio pod Božjom vladavinom i on je slijedio svoga Gospodina i Učitelja bez sustajanja, potpuno se predajući i sa snažnom odlučnošću koja je ljudima pokazivala realnost i snagu istinske vjere.”

 



    
      
Da biste komentirali, prijavite se.