Nemjerljiva je djetetova sreća

Naivno smo dogovorili s društvom zajedničko skijanje, cijeli tjedan boravka u zajedničkom apartmanu i zajedničko kuhanje. Nismo pritom razmišljali o tome da ti naši dragi prijatelji još uvijek nemaju djecu.
Autor: Doris Pinčić Rogoznica/klokanica.hr Photo: www.24sata.hr subota, 10. siječnja 2015. u 13:25

Osjećam se privilegirano i zadovoljno jer, Bogu hvala, u zemlji koja je doista u banani uspijevamo dobro živjeti od svog rada pa si možemo priuštiti i jedno putovanje godišnje. Istina, ne baš po nekim luksuznim uvjetima. Ipak još uvijek možemo, ako malo prištedimo svaki mjesec, otići na skijanje u trajanju od tjedan dana. Ili ako imaš dijete - u trajanju od 3 dana. Naivno smo dogovorili s društvom zajedničko skijanje, cijeli tjedan boravka u zajedničkom apartmanu i zajedničko kuhanje.

Nismo pritom razmišljali o tome da ti naši dragi prijatelji još uvijek nemaju djecu i zasigurno se, u zadnjih godinu dana, naši načini života razlikuju. Doista ne podcjenjujem niti želim uvrijediti nikoga. Niti su oni bolji niti smo mi gori ili obrnuto. Svako ima svoja pravila, uvjerenja i navike, ali činjenica je da ti dijete okrene svijet naglavačke. Više ne znaš je l' spavaš na rubu kreveta, na podu, kauču ili s njim u krevetiću (samo da spava), ali ono što zasigurno znaš je da ti je njegova sreća apsolutno najvažnija misija na planeti.

Počelo je divno, a završilo temperaturno

Puni elana, obavili smo sve pripreme i konačno krenuli na dugo očekivano putovanje. Prvu prepreku smo elegantno riješili. Naš D se budi ujutro tek oko 10 a društvo je inzistiralo da krenemo već oko 7.30 na put. Navečer sam ga stavila spavati u trenirci, ujutro presvukla, dobro zabundala u dekicu i lagano prebacila u auto sjedalicu gdje je on bez prigovaranja nastavio sanjati. Prvi dan djelovao je vrlo idilično. On je bio veseo, svima se smijao, napravio je prve samostalne korake, a mi smo se divili sami sebi kako smo krasno stvorenje napravili. Pa mi s njim možemo na kraj svijeta!

Sljedeće jutro debakl je otvorio svoja vrata. Suprug i ja imali smo dogovor da ja skijam (ispravak, pokušavam se ne ubiti na stazi) u prvoj rundi do 12, a on od 12 pa do kraja dana. Kako je majčinski instinkt jači od bilo koje internet veze, doslovno mi vrag nije dao mira, pa sam se nakon sat vremena boravka na planini spustila jureći u apartman (koji je hvala Bogu bio prvi red do skijališta). Kad sam došla imala sam što i vidjeti. Ono divno dijete od sinoć je plakalo suznih okica i visoke temperature koja je rasla iz minute u minutu. Lijekovi za snižavanje temperature? Naravno da ih nemam sa sobom, što je jasan pokazatelj mog neiskustva. Nije mi palo na pamet ponijeti ih jer naš Donat nikad nije bolestan!! Tuširat ćemo ga, stavljati obloge, temperatura će sigurno pasti do jutra. Ili možda neće. Ujutro žurnim korakom, s prijateljem koji govori njemački, idemo u ljekarnu. Gospođa nam ne želi dati nikakve lijekove (što mi je sasvim u redu) dok nas ne pregleda pedijatar. Idemo pedijatrici koja je izuzetno ljubazna, detaljno ga pregledava, utvrđuje da je sve u redu i da se radi o običnoj virozi. Ne trebamo ići kući, koristimo čepiće, koje smo sad dobili u ljekarni, i snižavamo temperaturu. Pa to su sjajne vijesti!

Svi se žele opustiti na svoj način

Ostajemo i pokušavamo smiriti situaciju. Međutim D je toliko nervozan zbog toliko ljudi i društva koje jako puno puši, na što nitko od nas nije naviknut. Mi smo svi nepušači a prijatelji koji nam dolaze doma puše isključivo na balkonu. Čim bi krenulo dimljenje, povlačili smo se u sobu. Ali ne možeš dijete cijeli dan držati u sobi. Pokušali smo nekoliko puta sugerirati da bi trebalo manje pušiti zbog djeteta, ali nismo baš uspjeli probuditi svijest. Na neki način razumijem i njih, ljudi su isto kao i mi platili svoj odmor i žele se opustiti na najjače tih nekoliko dana.

Na kraju sam supruga smirivala da se ne svadi s nikim. Njega je silno pogodilo što nisu više pazili na D. Ali ja sam shvatila da to niti nije njihova dužnost. Jedini koji su krivi zbog toga što se naše dijete našlo u neprilici smo mi. Trebali smo znati da će teško biti odraditi taj suživot. Trebali smo znati da je njima normalno da se preskoči ručak pa kuha večera (jer je i nama to bilo u redu dok smo bili sami). Trebali smo znati da naše strahove, kad smo vidjeli toplomjer na 40, može razumjeti samo netko tko već ima svog patuljka i da na ovakve avanture dok D malo ne poraste idemo sami ili s nekim koga ćemo pripremiti bolje na naš ritam.

Skijanje je propalo

Vratili smo se nakon 4 dana doma, veselivši se svom malom stanu kao najvećoj kraljevskoj palači. Temperatura je pala, bolest smo riješili, a i mi smo bome izvukli itekakve pouke za sljedeća putovanja. Prije svega, potvrdili smo onu staru i dodali joj još jedan detalj - tko s djecom liježe, popišan se diže, ali istovremeno i sretan jer te popiškilo baš to malo stvorenje čija ti je sreća postala važnija no tvoja sama.

Nema veze što smo to putovanje iščekivali cijelu godinu, nema veze što smo zavoljeli to suludo bacanje s planine, nema veze što nam je trebalo oduška, sve to pada u vodu pored osmijeha koji je D imao na licu kad je ušao u kuću i vidio svoju igračku, krevetić i baku. To se ne može mjeriti ni s čim u galaksiji, zar ne dragi roditelji supatnici i suputnici u ovoj našoj misiji?
 

Da biste komentirali, prijavite se.