Nicola – otac, djed, a sad i svećenik

Djed šestero unučadi i otac dvoje djece gosp. Nicola Pacetta zaređen je za svećenika 11. svibnja, u 73. godini života, u mjestu Campobasso.
Autor: fratellanzaumana.wordpress.com/Laudato/M.P. Photo: fratellanzaumana.wordpress.com subota, 18. svibnja 2019. u 14:35

'Nešto ključa u loncu, neizbježna je i moguća promjena života.' Nicola Pacetta – bivši računovođa a od prošle subote i don Nicola – ovim je zagonetnim riječima najavio svojoj djeci i unučadima izbor ulaska u bogosloviju kako bi postao svećenik. Ostvarilo se to u njegovoj 73. godini života.

- Moj sin me na početku pitao: 'Tata, udvara li ti se možda neka žena?' - rekao je za La Stampu novozaređeni svećenik, umirovljenik i udovac (od 2011.). 

U Campobassu je, u nedjelju 12. svibnja, proslavio svoju Mladu, ili točnije Prvu Svetu Misu, te je zajedno sa svojom obitelji i prijateljima proslavio svećeničko ređenje koje mu je podijelio biskup ordinarij glavnog grada Molisea Giancarlo Bregantini

Progovorio je o radosti i strahovima ovog izbora.


Otac, djed i svećenik. Kako ćete pomiriti svoju službu s obiteljskim obvezama? Za Božić bi mogao biti veliki problem između pripreme za Misu i obiteljske večere…

Ma ne, moja dva sina sada su već odrasle osobe i odavno imaju svoje obitelji. Stariji živi u Villi San Giovanni, a drugi u Monzi. Šestero unučadi također su poprilično odrasli, osim posljednjeg koji ima jedanaest mjeseci.

To znači da ćete ih sve ispovijedati?

Nadamo se da ne! Šalu na stranu, u našoj obitelji uvijek je postojala velika sloboda. Momci su navikli na to: moja supruga i ja proveli smo više od četrdeset godina u crkvenim aktivnostima, željeli smo između ostalog poći u misije.

I što vas je zaustavilo?

Pa, razni problemi koji su započeli njenom bolešću.

Kojom?

Tumorom. Kad smo pomislili da smo riješili neke probleme i bili spremni krenuti, Gospodin je odlučio da je pozove sebi. Bilo je vrlo bolno.

Je li tada počela sazrijevati ideja da postanete svećenik?

Ne, ne, zvanje ima daleke korijene. Još kao dijete imao sam želju postati svećenik. Moja majka je bila vrlo pobožna žena i uvijek je kupovala časopis Il Messaggero di Sant’Antonio. Sjećam se da je postojao mali stupac koji je nosio naslov: ''Tebi govorim, želiš li postati svećenik?''. Mama me stavila u stranu i rekla mi: Tebi govori. I zapravo sam kao vrlo mlad ušao u sjemenište Manje braće, gdje sam ostao od srednje škole do kraja novicijata.

I kako ste se onda od fratarskog poziva odlučili postati muž?

Shvatio sam da me Gospodin nije zvao u posvećeni život i vratio sam se kući. Moji odgojitelji su mi rekli da bi bilo bolje da pronađem ženu i čim prije se vjenčam. I tako sam upoznao svoju buduću suprugu i s 25 godina života bio sam u braku.

Ukratko, ovo zvanje je ''flashback''…

Rekao bih radije da je moj hod u zvanju trajao 43 godine. Sigurno se radi o ''drugom krugu''. Nadam se da je onaj pravi, iako sam siguran da se u životu nikada ne bira… Bog je taj koji preusmjerava stvari u povijesti svake osobe.

Ali recite nam točan trenutak u kojem ste se zaustavili i rekli: ok, želim postati svećenik.
Bilo je to u siječnju 2012., bio sam na duhovnoj obnovi za razlučivanje poziva gdje se govorilo o misionarskom odlasku u svijet. U srcu sam uvijek imao tu želju, ali ovaj put osjetio sam kako sam pozvan na nešto više. O tome sam razgovarao s drugim ljudima, posebno s katehistima koji su uvijek pratili moj duhovni život. Neki su me na početku odvraćali misleći da je to možda oblik psihološke slabosti ili način da se izbjegne samoća. Nakon nekoliko godina vratili su se i, slušajući kako govorim, rekli su mi: zašto ne bi otišao u bogosloviju?

A Vi?

'Prije pet godina možda da', odgovorio sam. Kako ću sada pronaći biskupa koji bi preuzeo odgovornost i primio u bogosloviju jednog starca poput mene? Sam sam se sebi smijao u lice. Oni su, pak, imali povjerenje u mene i moj poziv i povezali su me s biskupom Bregantinijem koji je rekao da.

I onda ste ušli u bogosloviju…

Da, bio sam dvije i pol godine u bogosloviji s posebnim programom budući da sam već studirao filozofiju i teologiju.

Kako ste to najavili svojoj djeci?

Eh… Rekao sam im u posljednjem trenu kad sam vidio da se stvari 'prevrću'. Najavio sam da se nešto kuha i da je neizbježna promjena u životu. U početku su bili vrlo zbunjeni, moj sin mi je rekao: 'Ali tata, postoji li neka žena koja ti se možda nabacuje?'. Unuci su to prihvatili puno lakše.

A ostali? Prijatelji, rodbina, bivše kolege? Je li vas netko ismijavao i jeste li ikad dovodili u pitanje ovaj izbor?

Ne, naprotiv. Istina je da sam se na početku malo bojao reći i mislio sam da ću biti pogrešno procijenjen. Umjesto toga, dobio sam vrlo ozbiljnu dobrodošlicu od svih za ovu odluku. Mnogi su mi rekli: nismo iznenađeni, za tebe je to pravi izbor.

To su isti ljudi koji su iz cijele Italije došli za vikend u Campobasso kako bi proslavili ređenje i Misu. Kako se sad osjećate?

Da vam kažem iskreno: i dalje se osjećam kao laik. Proslavio sam Misu i pomislio: ma jesam li to stvarno ja? Srećom, imao sam oko sebe toliko anđela da me podrže. Jer, znate, nije lako.

Tko zna što bi rekla Vaša supruga vidjevši Vas u svećeničkim haljinama…

Eh, siguran sam da se s Neba naveliko smije. Bila je uvijek dosta ironična u pozitivnom smislu riječi, ali isto tako poštivala je svaki moj izbor. Uvijek mi je bila podrška, uvijek.

 
Prijevod: Fratellanza umana (15.05.2019.)

 

Da biste komentirali, prijavite se.