'Nismo mi tek gledali ni veličali Leopoldovo tijelo, već slavu u koju je po obećanju Uskrsloga ušao'

Sv. Leopold je uistinu opet otvorio vrata tako očitom iskustvu Božje svetosti i blizine... Pročitajte svjedočanstvo uz "boravak" tijela sv. Leopolda u Zagrebu.
Autor: prečasni Ivan Lenić, brodski župnik i dekan/Laudato Photo: Laudato srijeda, 20. travnja 2016. u 08:37

Kako nam se život u današnjem vremenu čini, ne mali broj puta stereotipnim, tako nas najave pojedinih događanja i u vjerničkom životu u prvih mah previše ne iznenade pa čak katkada niti posebnije uzraduju.

Sve nam je, nekako, postalo normalno. No, već sada osjećamo kako je Godina milosrđa donijela neki novi vjetar u takvo ozračje, kako se puno toga počelo pomicati na bolje. Mislim da to nije tek neki privid, nego novi početak koji raduje i obećava. Tako je za sve nas 'dolazak' neraspadnutoga tijela sv. Leopolda Mandića u našu sredinu, u našu dragu domovinu i hrvatsku metropolu, označio veliko duhovno gibanje vjernika. Tko bi pomislio, da tako 'mali' Svetac privuče tolike ljude? Da, mali Svetac s velikom ljubavlju, onom koja dotiče našu krhkost, običnost, svagdašnjost... Tu smo redovito susretali i susrećemo sv. Leopolda...

Vjerujem da dijelim mišljenje, kako smo svi iznenađeni tolikim brojem i pobožnošću vjernika, koji danima stoje u redu pred zagrebačkom prvostolnicom i župnom crkvom u Dubravi želeći načas pogledati, počastiti, proći pored zemnih ostataka Sveca, koji je baš svojom malenošću osvojio srca mnogih, svojom osobitom blizinom, ma dopuštanjem da nam sam Bog pokaže blizinu po njemu, 'podvukao nam se pod kožu' tolikima.

Radovao sam se  'susretu' sa sv. Leopoldom, koji je, kao i tolikima, moj dugogodišnji vjerni suputnik, prijatelj, pratitelj. Pa i kada sam to previđao i zaboravljao, Leopold je ostajao negdje tu, uz mene. Baš na svoj osobit način, kako to samo on zna i čini. Uostalom, kakav je bio, skroman, nezamjetljiv, a poseban. Ovi su dani u meni, osjećam to i u drugima, zapravo oživjeli bliskost, privrženost, zahvalnost, povjerenje prema ovom dragom Svecu; ma, prema samom Gospodinu, kojemu nas on usmjerava.

Iako sam u najavi i pripremama doživljavao posebnost ovoga događanja, povijesnoga događanja, tek sam se s time stvarno suočio kada sam vidio i sam stao u dugi red na Trgu bana Jelačića, koji je vijugao prema zagrebačkoj katedrali. Hrvatski puk je došao vidjeti i susresti svoga Sveca, Sunarodnjaka, Zagovornika.

Štoviše, hrvatski puk je tako jasno svjedočio svoje traženje puta k pravom životu, a to je svetost. U licima i susretima s tolikima osjetio sam više od puke znatiželje i pobude da dotaknu sveto tijelo; slutio sam duboke čežnje za svetošću, ali i brojne potrebe koje su željeli staviti u Leopoldov zagovor, da ih prenese Gospodinu.

Da, sv. Leopold nam je u ovim danima omogućio doticati i komunicirati svetost, tako jasno vapiti za svetošću, tako zorno proklamirati da je svetost jedina mjera i put našega života. On, sv. Leopold Mandić!

Dok smo u dugoj koloni molili i pjevali idući u susret k tijelu Sveca, dotle je u meni pred njim sve stalo. Jednostavno, ostao sam zatečen i nijem. Nisam više mogao ni moliti, ni puno razmišljati, iako sam u srcu nosio toliku zahvalnost, toliki dug sv. Leopoldu...

Zapravo, puno toga u meni nije moglo progovoriti uslijed zapanjenosti u tom kratkom susretu sa Svecem, koji je zapravo trajao i u danima prije toga, a i poslije toga susreta napose. Što drugo ja, takav kakav jesam, slab i smrtan, mogu, nego biti zapanjen pred Svecem i svetošću. Makar je ona u svakoga od nas krštenika, radi pridruženosti Kristu, ucijepljena, makar je ona naša zadanost... Pred Svecem i svetošću ostajemo uvijek zapanjeni, zadivljeni, ali i osvojeni...

Sv. Leopold je i meni i tolikima, uistinu, ponovno 'otvorio vrata' k tako očitom iskustvu Božje svetosti i blizine, k posebnom vazmenom ozračju, koje je svoj vrhunac doživjelo u predivnom euharistijskom slavlju u kojem je hrvatski puk – oko Kardinala, biskupa i svećenika - ponovno pokazao svoju katoličku dušu, njezinu širinu i snagu. Pokazao je da u nama itekako ima još Duha Božjega i da isti ima u nama što činiti, jer mi to želimo... Posvjedočismo to oko svoga dragoga Sveca.

Malo-malo su mi navirale misli: Bože, tko bi ikada pomislio, pa čak niti sv. Leopold, da će njegovo tijelo kao naoko običnoga redovnika jednom ležati usred zagrebačke katedrale? Jedan ponizni kapucin u takvom hramu, gdje počivaju toliki biskupi i velikani hrvatske povijesti? A što je, zapravo, sv. Leopold, nego jedan od njih i puno više...

Providonosni je dar, uistinu, odluka pape Franje da sv. Leopolda proglasi zaštitnikom Godine milosrđa, kao i ona da bude izložen u bazilici sv. Petra, tako i nastojanje tolikih da bude 'dovezen' u voljenu Domovinu. Mislim da svi nisu niti pojmili doseg ovoga čina, što će on sa sobom donijeti, čime će progovoriti, čemu će nas sve usmjeriti... U ovim je danima postalo jasno koliko zapravo sv. Leopold živi s hrvatskim pukom, koliko mu je taj put bliz...

Osjetio sam kako je sv. Leopold bio tako sretan ne samo gledajući duge redove k njegovu tijelu, što sigurno nije nikada niti mislio, niti priželjkivao, a sigurno bi i štošta na to rekao, nego prvenstveno zbog dugih redova k ispovjedaonicama i ispovjednicima u svim tim danima i noćima. Rado sam se i osobno pridružio onima koji su se barem za neko vrijeme stavili u službu sakramentu oproštenja i vjernicima koji su ga bili potrebni. I bila je to milost ne samo za njih, nego i za mene: ispovijedati uz nazočnost sv. Leopolda, uzora ispovjednika! Nekako je to i bilo lakše...

Čineći to u jednom kutu katedrale pomislio sam: kao što sada u kutu primam vjernike, tako nas Bog uvijek čeka, iz svakoga kutka naših životnih puteva, da nas nadari svojom ljubavlju, svojim milosrđem! On se, uistinu, ne umara, kako reče papa Franjo, prilaziti nam, tražiti nas, čekati nas, kako je to činio i po sv. Leopoldu...

Nije prošlo dana da se u brojnim susretima nije progovorilo o milosti koju nam je darovao Gospodin u ovim danima pohoda kroz prisutnost Leopoldova tijela... Ma, nismo mi tek gledali niti veličali Leopoldovo tijelo, nego slavu u koju je, po obećanju Uskrsloga, ušao.

I to je ono neprolazno, vječno; radi čega Leopolda osjećamo živoga među nama... Zato nam je po nazočnosti njegova neraspadnutoga tijela ponajviše, tiho a rječito, progovarala njegova velika i sveta duša s onim blagom, koje 'niti moljac, niti rđa ne nagrizaju', nego koje ostade za vječnost. I za svjedočanstvo nama. I za primjer nama. A mi koji smo već sada u vječnost uronjeni barem malo od toga blaga primismo u ovim danima.

Neka je zato hvala i slava Uskrslome Gospodinu; neka se ponovno proslavlja Bog po svojim svetima. A još više i po nama. Za dobro svih nas u Hrvatskoj. Nije li nam svima u njoj u ovim danima krize, izazova, bremena istinski melem bila milost prisutnosti sv. Leopolda? A, razmislimo, i koliko jasni putokaz za dalje...

prečasni Ivan Lenić, župnik župe Gospe Brze Pomoći i dekan Slavonskobrodskog dekanata

 

Da biste komentirali, prijavite se.