Sveti Leopold, suputnik i prijatelj

Osobno sam od ranih dana rado čitao životopise svetaca. I učen sam u svojoj župnoj zajednici da posebno upoznajemo i volimo svoje domaće svece, blaženike, velikane. Od tada su mi posebni prirastali srcu, a sv. Leopold i bl. Alojzije Stepinac na poseban način.
Autor: preč. Ivan Lenić/Laudato/M.R. Photo: screenshot/youtube nedjelja, 03. travnja 2016. u 17:13

Božja je providnost htjela da sam kao mladić-srednjoškolac, stanujući u kapucinskom samostanu u Osijeku, rastao u osobitoj 'sjeni' sv. Leopolda koji se ondje častio, gdje je njegovo svetište, centar za promicanje njegova čašćenja. Koliko samo četvrtaka molitve i govora o njemu, da sam se, kao neki od vas, na njega posebnije navezao, na način kako to bude sa svecima-suputnicima i zagovornicima!
 
Što me to sve kod njega privlačilo, teško je reći. Sigurno njegova jednostavnost, običnost, samozatajnost, koja ga je činili otvorenim za Božje djelo i planove njegove ljubavi, a u prilog dobru tolikih ljudi, potrebnika, pokornika, tužnih, zavađenih, velikih i malih ljudi, svih koji su kod sv. Leopolda tražili savjet ili ispovijed.
 
Nekima je poznato da sam kao srednjoškolac bio teško bolestan. Već sam od nekih bio 'otpisivan'. I dan-danas, vjerujem, samo je Bog imao svoje prste u toj etapi moga života, a pokazao je to kako zagovorom Gospe, tako i sv. Leopolda.
 
U jednom razdoblju svoje bolesti, došavši kući, a bio je četvrtak, dana kada smo u Osijeku častili sv. Leopolda, primijetio sam nešto što me zbunilo: mama je u kući slušala kazetu s pjesmama sv. Leopoldu, primijetio sam, makar je to nenametljivo činila, da je postila toga dana. Otkrio sam kasnije da joj je jedan dobri, sada pokojni franjevac-kapucin, preporučio molitvu sv. Leopoldu za moje zdravlje.

Nedavno sam otkrio da su prijatelji koji su sa mnom stanovali u samostanu od njega dobili u zadatak da svaki dan mole jedan očenaš po zagovoru sv. Leopolda za mene.
 
I drugi su mi to znali reći iz drage kapucinske crkve. Ja  sam pomalo čudesno ozdravio, trovanje krvi koje je čudno došlo, nakon godinu dana je nestalo.
 
Kada sam kretao iz Osijeka u sjemenište u Đakovo, na dar od istog kapucina, dobio sam kip sv. Leopolda, koji je otada bio u mojoj sobi, kao moj sobni zaštitnik.
 
Vlč. Robert se možda sjeća kako se kod mene redovito dolazilo na kavu i kolače na sv. Leopolda. On je danas u mom uredu. Eto, tako je sv. Leopold postao mojim suputnikom i prijateljem, a ja njegovim dužnikom za cijeli život.
 
Vidite, kako se u takvim prijateljstvima prima puno, kako nam se Bog približava i očituje svoju ljubav. Po naoko malom i skromnom redovniku-kapucinu ureže u naša bića, u naša srca neke stvari koje se ne mogu ničim zamijeniti.
 
Ispričavajući se što sam večeras bio osoban, a pred sv. Leopoldom niti ne mogu biti drugačiji nego iskren, htio bih na svima posvjestiti samo jednu istinu: Bog tako konkretno ulazi u naše živote, progovara nam, dotiče nas svojim milosrđem, praštanjem, ohrabrenjem, da mu samo trebamo otvoriti svoje biće...
 
Biti pred njim ponizni i iskreni, bez glumatanja... pa i svjesni svoje grešnosti i malenosti od koje je veće Božje milosrđe, te nas ono podiže u našem dostojanstvu i pomaže našem rastu u dobru, ljubavi, svetosti...
 
I drugo, sveci, blaženici, velikani koji su nikli na našoj grudi, koji su naše krvi i vjere, bliski su nam, dobro nas razumiju. Upoznajmo ih više, povezujmo se duhovno s njima više, povjeravajmo im se češće. Nadahnjujmo se na njihovim primjerima vjere, jer su oni tako dobri učitelji i savjetnici kako slijediti Isusa, živjeti za njegovo Kraljevstvo, usuglašavati svoje korake i zalaganja s Evanđeljem... Baš običnost, skromnost, a nadasve prokušana mudrost, omogućava da nam sv. Leopold u tom pogledu može biti osobitim prijateljem.
 
Neka dobri Bog, bogat milosrđem pred kojim ostajemo uvijek zapanjeni, a koje je svoje lice pokazalo u Isusu Kristu, na molitvu ovoga svoga Sluge i večeras pogleda na sve nas, pomiluje nas u duši i tijelu, pročita naše nakane, pomogne bližnjima za koje molimo... neka se nastavi proslavljati po ovom dragom Svecu kojem smo ovdje došli kao župna zajednica, da se – osim uz okrilje drage Gospe, koju je on nazivao svojom Gospodaricom i Kraljicom – sklonimo i pod njegovu zaštitu. Amen.
                                        
preč. Ivan Lenić, slavonskobrodski župnik i dekan

 

Da biste komentirali, prijavite se.