Svjedočanstvo don Andreja Marića: Preispitaj se, traži i sigurno će ti Bog progovoriti

Istodobno je studirao i radio, redom, u AVT internationalu, na benzinskoj postaji, u kafiću, Končaru, HEP-u, profesionalnoj vojsci, pa čak i – groblju!
Autor: Darko Rapić Photo: smn.hr srijeda, 03. srpnja 2019. u 09:56

Splitsko-makarska nadbiskupija prošle je subote postala 'bogatija' za petnaest novozaređenih svećenika. No, još 'bogatije' jesu priče koje odrasle muškarce dovedu na oltar. Baš kao i Andreja Marića.

Neki u kasnijim tridesetim godinama imaju stalan posao, sigurnu obitelj s nekoliko djece ili kao svećenici borave u već trećoj ili četvrtoj župi. Za don Andreja Marića njegovih 37. godina na pomolu označavaju početak nove životne avanture, Božje avanture u čiju se providnost predao.

Osebujno, uvijek nasmijano lice u subotu, 22. lipnja na trenutak je zamijenila ozbiljnost. To nije bila surova, mrkla ozbiljnost koja se našla pred nečim negativnim. Naprotiv, trenutak posvećenja za red prezbiterata bio je ozbiljan trenutak prihvaćanja novog načina života.

- Osjećaji su se miješali – prepričava nam don Andrej – najprisutniji je bio dubok mir. Ono, to je to napokon!

Ni vrućina u prepunoj konkatedralnoj crkvi sv. Petra u Splitu nije mogla omesti da se vrijeme na trenutak ne zaustavi.

- Dok smo ležali na litanijama, provrtio sam cijeli svoj život. Osjećao sam radost, sreću i zahvalnost što sam došao do tog trenutka. Poseban osjećaj bio je kod nadbiskupova polaganja ruku. Neopisivo, osjetiš Božju prisutnost – kaže don Andrej.

Najstariji je među dijecezanskim mladomisnicima, drugi najstariji među ređenicima. Ne samo da je s toliko godina postao svećenik, već je i 'probio rekord' najduže formacije – čak jedanaest godina!

- Kad sam odlučio poći u svećenike išao sam u salezijance i tamo sam proveo sedam i pol  godina. Međutim, osjećao sam da biti salezijanac nije za mene, ali sam i dalje osjećao poziv pa sam došao u Split. Tu sam proveo još tri i pol godine – objašnjava nam svoj bogoslovni 'staž'.

A do velike životne odluke prošao je mnogo toga. Don Andrej nam je ispričao kako je odgojen u kršćanskoj obitelji, ali da je njegov odnos s Crkvom prestao nakon krizme.

- Znao sam nekima čak i reći 'ostavi ti moj odnos s Isusom'. Međutim, i dalje je bila prisutna molitva jer sam nekako uvijek imao svijest o Božjoj prisutnosti. Kad sam bio u vojsci išao sam na Misu, ali nisam primao sakramente.

Potom se prisjetio dogodovština iz djetinjstva kada se bojao Djevice Marije.

- U to vrijeme se puno pričalo o ukazanjima u Međugorju. Ja sam se bojao da će mi se Gospa ukazati pa bih uvijek micao ili sklanjao njene kipove po kući – reče don Andrej i 'prasne' u smijeh.

Kaže da mu se do danas nije ukazala ni da neće, no, šalu na stranu, vjeruje u njen zagovor i molitvom joj zahvaljuje na tome.

Nakon srednje škole upisao je ekonomski fakultet. Istodobno je morao raditi te je skupio brojna iskustva radeći u AVT internationalu, na benzinskoj postaji, u kafiću, Končaru, HEP-u, profesionalnoj vojsci, pa čak i – groblju!

- Nikad se nisam bojao posla. Volim raditi, samo što nikad nisam znao što želim raditi cijeli život. Zbog toga sam bio nestalan. Uvijek sam se pitao koji je smisao moga života.

Svoj smisao pronašao je nakon jedne Mise zadušnice za svog poginulog prijatelja. Odlučio se nakon dugo vremena ispovjediti i tad je osjetio pravo iskustvo Božje snage.

- To mi je dalo toliku poletnost da sam počeo proučavati svece, povijest Crkve i slično. Danima sam čitao o tome, toliko me to zanimalo! A onda sam se počeo pitati zove li me Bog u svećenike ili to samo umišljam.

Ispostavilo se ovo prvo, pa je don Andrej krenuo put salezijanaca jer je, kako kaže, dijete ulice. U međuvremenu je u Italiji studirao filozofiju i teologiju. Zahvalan svim nadređenima na pomoći i lijepom iskustvu, ipak se pronašao u dijacezancima.

- Ništa negativno nemam protiv salezijanaca. Naprotiv, bilo je to lijepih sedam ipo' godina! Međutim, jednostavno se nisam mogao posvetiti samo mladima.

Put ga je doveo do Splita gdje je proveo posljednje trenutke formacije. Tvrdi da nikad nije pao nijedan ispit, a opet je 'produljio' godinu dana školovanja jer splitski KBF nije priznao sve predmete iz Italije. Prošle godine zaredio se za đakona te je proveo na Župi sv. Makra u Makarskoj.

- Zanimljivo, pastoralni praktikum odradio sam na župi kod don Pavla Banića, a on je bio na mojim Mejašima kad sam se rodio – kaže Marić, inače porijeklom s Malog Drvenika s kojeg, koliko je poznato, nikad nije došao svećenik.

Veliko životno iskustvo bit će mu od velike pomoći u svećeničkom životu. A za one koji se kolebaju oko odlaska u svećenike, kao i cijelom vjerskom puku za kraj poručuje:

- Učini sa svoje strane što možeš. Preispitaj se, traži i sigurno će ti u tvojoj otvorenosti Bog progovoriti.

Njemu već jest.

 

Da biste komentirali, prijavite se.