Svjedočanstvo jedne mame: Sve se može uz Božju pomoć

Potaknuta riječima jedne djevojke odlučih podijeliti ovo svoje(naše) svjedočanstvo, u biti, život. Naime, mama sam malenom Andriji Blažu koji će ovaj mjesec proslaviti dvije godine. Pitate se zašto je to čudno da sam mama. U mom, u našem slučaju, jest.
Autor: Franka Matić srijeda, 21. studenog 2012. u 00:00

Potaknuta riječima jedne djevojke odlučih podijeliti ovo svoje(naše) svjedočanstvo, u biti, život. Naime, mama sam malenom Andriji Blažu koji će ovaj mjesec proslaviti dvije godine. Pitate se zašto je to čudno da sam mama. U mom, u našem slučaju, jest. Naime, meni je dijagnosticirana 2007. godine neplodnost uzrokovana tumorom koji je nastao 2005. godine. Petar, moj suprug, i ja smo imali i kušnje i padove prilikom shvaćanja da jednog dana ja njemu, a i sebi neću moći podariti dijete. Ali, budući da smo oboje odgajani kršćanskim načinom života, jednostavno smo shvatili da je to Božja volja i da nas dvoje s time nemamo ništa. Tako je, kako je.

I tako smo nas dvoje bili u braku nekih godinu i pol i počeli pričati o posvajanju djeteta,da jednostavno oboje to želimo i da je to to. Te godine 2009. prije Božića išla sam na ispovijed u katedralu i, malo pomalo u razgovoru,kaže mi svećenik da bih trebala moliti svaki dan deseticu krunice za začeće na nakanu hrvatskim braniteljima. I tako mislim, 'ajd vrijedi probati i krenuh moliti svaki dan na tu nakanu... prolazili dani, mjeseci... i krajem trećeg mjeseca 2010. jednostavno sam osjetila da je nešto drukčije, da mi se čini da sam trudna. I naravno, prvi kojem sam rekla bio je Pero, a on meni odgovori da je to nemoguće, da mi to ne možemo i da jednostavno zanemarim sve te svoje 'kvazi' simptome. Napravim ja test za trudnoću - pokaže plus. Odem izvaditi krv, naravno, test pokaže pozitivno. Na kraju odemo doktoru i on na to iznenađen jer me pratio tijekom svih tih godina muke i kušnje, kaže:“Franka, meni nije jasno kako, ali mi smo trudni.“ Nikad neću zaboraviti te riječi, Perino izbezumljeno lice i šok i moj muk. I tako nakon prvobitne šutnje i šoka,odlučimo reći roditeljima, obitelji i prijateljima jer oni su uvijek bili uz mene,uz nas. Svi su reagirali isto, iznenađeno, šokirano, ali presretno.

Prolazili su mjeseci i iako sam morala mirovati i odmarati jer sam čuvala trudnoću, ja sam uživala u svemu tome, čitala sam da što je opuštenija i mirnija trudnoća, da porod prođe kako treba, ali i da bebica poslije bude smirenija, tako da sam se ja ponašala u skladu s time. Uživala sam u šetnjama, u pjevanju, u gledanju filmova, u ispijanju kavica sa svojim prijateljicama, u čitanju knjiga i nadasve u mandarinama (mislim da sam ih zadnja dva mjeseca trudnoće pojela preko 50-ak kilograma).

I tako je proletjelo tih devet mjeseci. Došao je prosinac i zadnji dani trudnoće. Ja sam tijekom svih tih mjeseci molila i dalje tu molitvu koju mi je svećenik rekao, ali sad je nakana bila sretan porod i zdrava beba. I, naravno da je uz Božju pomoć i milost porod prošao odlično. Da se razumijemo nije bio bezbolan, ali je brzo prošao. Došla sam u 11.15 sati u bolnicu, a Andro je rođen u 13.15 sati kao prekrasna, zdrava, velika beba (4,2kg i 54cm). Sreći nije bilo kraja, taj osjećaj Vam nitko ne može objasniti dok to ne doživite. Uvijek kažem da je porod prošao super zato što sam kad su krenuli trudovi svima poslala poruku da je krenulo i da mole... molitva mi je u tom trenutku bila jedina utjeha, nada...

Možda se pitate zašto sam odlučila ispričati ovo intimno iskustvo. Zato što ima jako puno parova koji imaju problema sa začećem i ovom prilikom im samo želimo reći da se sve može uz Božju pomoć. Kad vas dragi Bog ima na svom dlanu, kad vas voli i blagoslivlja i kad mu se prepustite, sve će napraviti... jer On nas voli...

Dragi naši svi, uza sve nevolje, kušnje, boli i razočaranja koja smo prošli zadnjih par godina, sada možemo samo glasno viknuti: “Život je lijep, čuvajte ga i volite.“

Da biste komentirali, prijavite se.