Svjedočanstvo majke djeteta oboljelog od maligne bolesti

Razumjela sam roditeljski strah i brigu, ljutnju i gorčinu ponekad, razumjela sam i bol nakon rastanka, neizrecivu bol. Nikada nisam upoznala radost onih roditelja čija su djeca izliječena. Ipak, osjećala sam zahvalnost sa sve dobre, za sve darovane dane i vjeru, neopisivo veliku vjeru da je sve dobro, da se volimo i da ćemo se jednom ponovo sresti.
Autor: Ivančica Rubido Photo: pixabay.com četvrtak, 15. veljače 2018. u 10:20

Toga datuma 15. veljače 2009. godine ja o tome ništa nisam znala, nikada nisam čula za taj dan, niti ništa o njemu, vjerujem i mnogi drugi. Međunarodni Dan djece oboljele od malignih bolesti, zvat ću ga nadalje skraćeno Dan 'DOOMB'.

Samo 6 mjeseci kasnije, te iste godine, naš  12-ogodišnji Jakov bio je taj dječak, dijete oboljelo od teške maligne bolesti leukemije. A mi, mi smo bili njegovi roditelji. Izgubljeni, polomljeni, prestrašeni, ali spremni učiniti sve, baš sve, samo da nestane sve to zlo koje je njegovo maleno tijelo moralo nositi. Jakov je bio dječak koji se borio kao lav, kao mali zmaj. Borio se preko svih svojih mogućnosti, kao i mnogi drugi koje sam tada, ali i kasnije kroz godine upoznala. Stajali smo pored njegovog kreveta i gledali muku koja se svakodnevno odvijala. U strahu, u molitvi, u nadi, prolazili su dani. 14 mjeseci neopisivo velike borbe, većina vremena na onkološkom bolničkom odjelu, intenzivna, pa zarazna, pa opet odjel, pa transplatacija, izolacija, pa opet intenzivna, u par navrata, pa opet zarazna bolnica. Kao vrtuljak strave koji nije mogao stati, samo se okretao, a mi nismo mogli iskočiti, niti ga zaustaviti.

Jurili smo na tom vrtuljku i 15. veljače 2010. godine. Ni tada  nismo ni čuli, ni znali za taj dan, nitko nam nije rekao iako smo bili roditelji DOOMB-a, a nama je svaki, baš svaki dan bio Dan DOOMB.

Svaki dan bio je njegov fan. Svaki dan bio je dan u koje je Jakov dobio novu i novu bitku protiv zvijeri s kojom se biorio: leukemije, epilepsije i ostalih iz zvjerinjaka (čudovišnih gljiva, bakterija i virusa). Svaki dan, punih 14 mjeseci. Jakov je dobio na dar još jedan dan i mi smo svaki dan, u tih 14 mjeseci dobili još jedan dan sa Jakovom.

A onda, 6.10.2010. vrtuljak je stao, prestao se okretati. Jakov je s mirom usnuo kao najveći pobjednik, kao umorni ratnik, ostavivši nam pjesmu i ljubav u zalog da je pronosimo, da je dijelimo, da nikad ne zaboravimo.

Uvijeni u plašt neopisive tuge, ali i još nečega...što nikada nećemo razumjeti, niti znati ime tome. Ja bih rekla da je ljubav. Krenuli smo korak po korak dalje.

Prenoseći ostavštinu Jakovljeve ljubavi nastala je Udruga 'Jak kao Jakov'. Niti one 2011. godine na dan 15. veljače još nismo znali mnogo o tom danu, ali dobro smo znali da su svi naši dani - dani DOOMB. Kroz godine saznavali smo sve više o danu, danu koji nosi njihovo ime, Danu DOOMB.

U taj dan kroz godine bili smo pozvani na sastanke sličnih udruga kao što je naša, koje brinu o djeci DOOMB. No osobno smatram da ti sastanci ne mogu biti mjesto za čašćenje, hranu, piće i glazbu, jer mislim da bilo bi najbolje kada tog dana, dana DOOMB, uopće ne bi bilo, jer taj dan govori o tome da na bolničkim hematološkim i onkološkim odjelima postoje djeca koja se bore za život, da nad njima bespomoćno strepe njihovi roditelji, da o njima svaki dan brinu liječnici i medicinske sestre i ostalo osoblje, da u većem broju slučajeva sve na kraju bude dobro, no ponekad nije tako. I tada iza svega ostaje nepregledno more tuge. I zato Dan DOMB sigurno nije dan za slavlje već Dan koji govori da Oni postoje, postoje djeca DOOMB, djeca oboljela od malignih bolesti, koja se bore neopisivom snagom, djeca koja se često izliječe, ali ponekad i umru. O tome govori Dan DOOMB, Dan djece oboljele od malignih bolesti.

Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da na spomenuti sastanak dolaze dvije kategorije pozvanih, oni koji su podržani od određenih sustava i mi koji smo pozvani kako bi podržali one koji su već podržani. Kroz godine, da bi izdržala svu težinu koju nosim, morala sam se distancirati od takvog druženja. Isto tako, kroz godine koje su prolazile i kroz koje je svaki moj dan, gotovo svaki tren u danu bio DOOMB, sa raznih strana pokušavala sam sagledati značenje svega.

Moja tuga i neopisiva bol, moja ljutnja i moja pitanja, moji sudovi kroz sve godine bili su dobro kontrolirani i suzdržani, poput ptica u krletci, ptica koje su mogle pjevati, ali nisu mogle letjeti, jer od svega u meni bilo je mnogo bitnije pronositi ostavštinu voljenog djeteta, pomagati onima sličnima sebi, onim mnogima koje sam upoznala i onim malenima, toliko posebnima i toliko veličanstvenima, pomagati djeci borcima.

Razumjela sam roditeljski strah i brigu, ljutnju  i gorčinu ponekad, razumjela sam i bol nakon rastanka, neizrecivu bol. Nikada nisam upoznala radost onih roditelja čija su djeca izliječena. Ipak, osjećala sam zahvalnost sa sve dobre, za sve darovane dane i vjeru, neopisivo veliku vjeru da je sve dobro, da se volimo i da ćemo se jednom ponovo sresti.

Uz sve to, uz ovaj dan DOOMB moram uključiti i onu drugu stranu, onu stranu na kojoj se nalaze liječnici i sestre, psiholozi i defektolozi i ostalo bolničko osoblje koje brine o našoj djeci u sve dane i noći. To je osoblje kojem mi roditelji ostavljamo našu djecu u svim dobrim i lošim trenucima, osoblje kojemu vjerujemo i kojem danas zahvaljujem na svemu. Zahvaljujem na brizi i ljubavi prema Jakovu i svoj drugoj djeci, zahvaljujem na danima koje su nam darovani i molim za njihovu snagu i mudrost, njihovo suosjećanje i skrb, njihovu milost.

U ovaj dan DOOMB želim uključiti i sve one posebne i drage duše koje su pozvane na razne načine kako bi nam pomogle, da bi nas nosile kroz sve dane, svima od srca zahvaljujem, iako zapravo zahvale nema.

Istina je da smo svi zajedno pozvani na čudne i neobjašnjive načine, da smo  povezani, svi jedni druge darujemo i blagoslivljamo, svi jedni druge nosimo i onda kada klonemo i sve to dio je Dana DOOMB, dana koji su obilježila djeca oboljela od malignih bolesti, djeca svjetionici u mraku života, lanerne što svijetle i pokazuju put, jer njihovi su svi dani u godini.

 

Da biste komentirali, prijavite se.