U obitelji i svojim korijenima naučila sam voljeti, praštati i pomagati

„Izabrani smo s izvora. Njome se rađamo, kroz korijen obiteljski; dakle izabrani smo kroz to rađanje. To sjeme gajiti, zalijevati, grijati“, piše Vesna Miculinić Prešnjak. Vjera zauzima značajno mjesto u njezinom životu o čemu rado govori i piše u svojim pjesmama.
Autor: Riječka nadbiskupija/Laudato Photo: ri-nadbiskupija.com ponedjeljak, 05. siječnja 2015. u 08:33

Njezina zbirka pjesama, "Tišina srca" pisana latiničnim pismom i na glagoljici, tiskana na platnu, proglašena je realitetom u svjetskim razmjerima. Neke njezine pjesme danas su uglazbljene, a svoju duhovnu poeziju jedina je čitala na hrvatskom jeziku na priznatom međunarodnom skupu u Bugarskoj. Njezino svjedočanstvo donosi portal ri-nadbiskupija.com.

"Porijeklom sam Grobničanka. Moja majka Ružica i otac Milan bili su vjernici i zauzeti za svo dobro koje vjera donosi čovjeku, tako i za dar djece. Dok me je mati nosila otac se razbolio. Imao je galopirajuću leukemiju i umro je 54 dana nakon mog rođenja. Njihova ljubav ostala je kao pečat Božje ljubavi u koju duboko vjerujem i danas jer moja majka je sve vrijeme pješice dolazila u bolnicu svome mužu. Iz Zastenice gdje smo živjeli, 14 kilometara do Rijeke i natrag. Znala je da su svi dani u zajedništvu darovani. Rođena sam s kilogram i pol i ljudi iz sela su se molili za mene i oca jer smo imali male šanse za preživjeti. Ipak, ja sam ostala iza mojega oca. Majka se vrlo rano preselila s mojim bratom i sa mnom u Rijeku i od tada živim za svoj kraj...

Saku šetemanu, pul none i nonića, h maši nedijun; pričest i krizmu san imela kadi san krštena va crikvi va gradu Grobniku, va crikvi Filipa i Jakova. Moje vrijeme odrastanja i školovanja je bilo u Rijeci, ali navika da idem u svoj kraj svaki vikend, da tamo idem u crkvu, ostao je dok su moji nona i nono bili živi. Život nas vodi i dalje.

Nikad se nisam odvajala od vjere

Nikad se nisam odvajala od vjere u kojoj sam osjetila poruke i pouke milosrđa, dobrote i ljubavi i tako je moj život i danas usmjeren. Crkva je za mene svugdje gdje sam se našla; među onima koji prakticiraju, ali i tamo gdje sam na tihi način mogla svjedočiti i pomagati usamljenim, izgubljenim ljudima da ne posustanu, jer nisam ni ja.

Gubitkom vida započeo je jedan, za mene drugačiji život, život vjere u Boga ali i ljude i njihove ruke koje su me vodile. To su najprije bila moja djeca, jedno od 9, a drugo od 3 godine. Atrofija krvnih žila uzrokovala je stalna krvarenja koja su godinama trajala, ali nisam gubila nadu i vjeru. U tom vremenu, 1996. godine,  upoznala sam Antuna Šuljića koji je obnašao službu vicerektora na Teologiji u Rijeci i koji je vrlo nadahnuto vodio mnoge tribine. Nakon promocije prve knjige na Grobniku, predstavljanje sam imala i na riječkoj Teologiji i Tonči je kako ga zovemo, uz moju kćerku pročitao neke pjesme. Također, svojim recenzijama mnogim mojim knjigama dao je dušu.

Ljubav je moj put i život, jedini Božji dar

Osjetila sam potrebu pisati o ljubavi, jer je duboko osjećam. Ona je moj put i život i ako sam svojim pjesmama razgalila nečije srce i dušu, pomogla da ustane i ide naprijed bez obzira na križeve, moja je duša sretna. Izdala sam i dječje knjige, neke su prevedene na svjetske jezike. Susreti s djecom uvijek su koračanje u pjesništvu i družeći se s njima u stanju sam za tjedan dana napisati cijelu knjigu.

Duhovnu poeziju počela sam pisati na trodnevnici seminara prof. Tomislava Ivančića. Tada je nastala „Svjetlosti moja“, „Dobro mi došao Gospodine“ i mnoge druge. Neke su uglazbljene i izvode ih Zvonko Palić i Daniel Šimek koji je jednu izveo na Festivalu duhovne glazbe „Vidfest“. Polako se nižu i nadam se da ću jednog dana izdati zbirku duhovne poezije. S vjerom sam živjela i lakše prošla mnoge križeve vjerujući da nas dragi Bog voli, da me vodi i da uz mene koračaju ljudi koji dišu vjerom. Istina, neki ljudi su me doživljavali kao invalida i napustili. Svima sam, snagom vjere, oprostila. Kroz pisanje, brojne susrete i nagrade koje nikada nisam očekivala, a došle su kao plod ljubavi i onih ljudi koji su me pratili sve do danas. Život vas vodi i rastete kroz njega. Ništa idealno nije sigurno, ali vjera nas poučava da trebamo uvažavati jedni druge i oko sebe stvarati toplinu.

U obitelji i svojim korijenima naučila sam voljeti, praštati i pomagati. Moje srce i dok god prsti budu mogli pisati, a duša iznjedriti, pisat ću o ljubavi kao jedinom Božjem daru koji nam je dat, kroz koji se provlači vjera, briga, brižna ljubav koja čovjeku daje snagu i nadahnuće. Duša kroz pjesničko stvaranje progovara tišinom. Tako se mogu pokloniti Ljubavi jer je ona osobna i posvećena čovjeku.
 

Da biste komentirali, prijavite se.