Lanac dobrote i molitve mijenja svijet

Kada bi barem svi ljudi na svijetu na silu pokušavali činiti dobra djela, bez iskrene potrebe da čine ista, taj lanac dobrote bi promjenio svijet, a Bog bi se proslavio kroz sva ta djela, zasigurno bi, jer mnogi bi čineći ta djela "na silu", duhovnog Oca spoznali kad tad...
Autor: Antonio Tompić Photo: centrobudistadoporto.org subota, 18. listopada 2014. u 12:57

Ja sam jedan od onih koji pogledom u križ vidim patnju samo, još uvijek, a radim na tome da kroz sva svoja djela, bila dobra ili loša, pravovremena ili zakašnjela, proslavim Boga. Kroz sva ta djela, moj primarni cilj jest da spoznam Boga svaki dan, u svakom danu i svakom satu, svakom trenu i svakim pogledima, dodirima, glasovima i bojama. Sitnice su ono što ovaj svijet čine bajnim, ali Bog stvara sitnice dok mi mislimo kroz naša praznovjerja da je to - slučajnost. Bog je slučajnost, zašto to ne gledati tako? Bog je mogao svoju veličinu i ljubav dati Marsovcima ili nekoj drugoj planeti i bićima, a izabrao je ljude, izabrao je Zemlju. Zar je tako teško i tu slučajnost svrstati kao Božju volju, a duhovno sazrijevanje upravo kreće iz sitnica. Sitnice nam ukazuju put, onako sitno utaban, gdje trebamo samo jače udariti otisak stopala ili tenisica da nas drugi mogu slijediti, Bog je taj koji je prije mnogo godina usadio otisak, ostaje i dalje taj otisak, ali se sve slabije vidi, zato smo mi tu, da kroz svoja djela nastavimo ostavljati tragove na tragovima. Istu mjeru imamo kao i sam ISus Krist, istu veličinu stopala, jer smo Božja slika, otuda pravo da kročimo Njegovim stopama koje blijede i nestaju s površine Zemlje. Glasnici trebaju biti kao što sama riječ piše - glasni ! Mi smo sve tiši a svijet sve glasniji, to je ono što zaglušuje ljude, vodi ih u propast. U strahu od te buke svijeta mi pravi glasnici izgubili smo hrabrost da se izrazimo, da obranimo i promoviramo svoju ljubav i različitu percepciju Božje prisutnosti u svojim životima. Koliko su male šanse da se neka izgubljena duša prepozna u našim poimanjima Božje ljubavi kroz naše živote?

Ja cijelim srcem želim slaviti Boga, no činjenica da ga spoznajem iz dana u dan, da se preobraćujem svakodnevno u mnogim sferama i pogledima, čini me dovoljno iskrenim da bez straha kažem što doživim i primjetim., Primjećujem da sam bio onaj koji je ljude koji slave Boga gledao zgražanjem i čuđenjem, svećenike trpao sve u isti koš i osobnim razočarenjem sve ih generalizirao i smatrao lošim primjerima za ambasadore Božje velikodušnosti i milostivosti.

Bog je uistinu velik, samo onda kada raskrčimo sve nepotrebne stvari iz naših srdašca, kad srčane klijetke budu prazne grijeha i kada krv projuri kroz cijelo naše tijelo misleći u tom trenu na one kaplje krvi koje su padale s križa na apostola i Majku Božju, koje su se cijedile niz Isusovo izmučeno tijelo, tada smo najbliži preobraćenju, tada vidimo svoj križ u Isusovom križu, tada smo tek svjesni koliko nas Bog voli, tada postajemo itekako zahvalni što imamo Oca koji u isti tren može biti milosrdan ali i itekako sposoban kazniti bogohuljenje.

Isus Krist nije ukinuo Stari zavjet, kroz Novi je samo dopunio Stari, a opet, mi tako lagodno živimo misleći kako nas Bog otac samo ljubi i oprašta, a ne zapitamo se koji bi to zemaljski otac samo ljubio i praštao a nikada poodviknuo ili u nekim težim situacijama grublje reagirao na grijeh svojeg djeteta koji ponavlja iznova?

Zar zaboravljamo kako smo dobivali po guzici (oprostite na izrazu), po obrazima lagane šamarčine ili nekad malo jače, kako su šibe radile i kako smo ronili suze u tim trenucima kad smo shvatili kako smo oca/majku naljutili i razočarali?

Upravo je takav naš Bog otac, Nebo jest velika moć i nagrada, ali za tu nagradu treba odvoziti puno krugova oko ovog svijeta i smoći snage i hrabrosti za sve duele i pretjecanja, nadmudrivanja sa zlom, i jednostavno kad sam već u štihu i izrazima "formule 1", Bog treba biti velika nagrada ali samo za one koji ulažu veliki trud i puno odricanja da bi stigli do Neba.

Svi smo pod tim Nebom, a različito gledamo u Njega. To je dar, jer smo svi različiti. Percepcija Neba i Boga nam je usađena drugačije, zato trebamo biti jedno uz drugo, da bi se sve rijeke tih misli i osjećaja slile u jednu ogromnu molitvu na sv.euharistiji te da bi eventualno kroz našu povezanost, drugi mogli biti privučeni tom silinom Božjeg vala prisutnosti, da nam se pridruže, ne kao sekti, već kao zajednici koja nije ovdje da bi davala zakone, već koja bi živjela po Zakonima.

A kad molitva krene, kad se svaka riječ s naših usana slije Bogu u uho, to je kao kada djetešce pred san u maminom naručju šapne na uho, dok ju grli , "Mama,volim te" ili ocu "Tata, ti si moj junak", a Bog kao i svaki otac, ima trenutke kada ga možemo ostaviti na "krivoj nozi", a molitva i razgovor s njime kroz srce - to upravo jest!

Bog vas sve blagoslovio!
Do idućeg čitanja, budite veseli, nasmijani i okupani Božjim zrakama ljubavi!
 

Da biste komentirali, prijavite se.