Uz empatiju dobar sustav postaje još bolji
Donosimo osvrt na jedno predivno i hvale vrijedno iskustvo boravka jedne pacijentice na odjelu Otorinolaringologije na Rebru. Budući da uvijek čitamo samo negativne stvari, bilo bi lijepo da ponekad možemo čuti i nešto pozitivnih primjera. A ovo je doista nešto što zasluzuje pažnju i pohvalu.
Budući da često čitamo u medijima negativne kritike i na minimalne liječničke pogrješke, a gotovo nikad se ne može naći neki osvrt ili pozitivno iskustvo interakcije pacijent – zdravstveno osoblje, dobiva se dojam da pozitivnih stvari gotovo i nema.
Iako sam iz okolice Osijeka, nedavno sam odlučila svoj zdravstveni problem rješavati u Zagrebu, točnije u KBC Rebro na odjelu otorinolaringologije koji predvodi prof. dr. Drago Prgomet. Ugodno me iznenadio odnos svih djelatnika Odjela prema pacijentima gdje ih nitko ne doživljava kao bolnički inventar, nego kao ljude sa svojim dostojanstvom u punom smislu te riječi. Iako bi to trebalo biti samo po sebi razumljivo, zbog često naglašavanih negativnih primjera kao da je postalo neki nedostižan ideal.
Moj slučaj vodio je dr. Boris Bumber. Već na prvom pregledu sam ostala bez riječi, i to zbog jedne sitnice. Iako je čekaonica bila prepuna, liječnik se predstavio, pregledao me i s puno strpljenja i pažnje slušao ono što sam mu govorila o svojim poteškoćama. Objasnio mi je operacijski postupak i mogućnosti komplikacija. Nakon primitka na odjel došao je u moju sobu (pokucao!!!, što do sada nikad nisam doživjela ni u jednoj bolnici) i objasnio protokol. Moja operacija nije prošla onako kako je uobičajeno za tu vrstu operacije i kako se očekivalo, već su se dogodile neke nepredviđene reakcije. Nakon buđenja u jedinici intenzivne skrbi, među izuzetno suosjećajnim osobljem, shvatila sam kako je došlo do određenih komplikacija obzirom na trajanje operacije i mog stanja. Ubrzo je došao dr. Bumber i detaljno me informirao o tijeku operacijskog postupka koji je bio kompliciran i težak.
Nevjerojatno s koliko ljubaznosti, stručnosti, neobične sposobnosti empatije mi je objašnjavao vrstu komplikacije koja se dogodila i način na koji je sanirana. Na vrlo pronicljiv način dozirao je informacije kako me ne bi dodatno opteretio, a opet dao realan opis tijeka operacije. Strpljivo, sa smiješkom, je odgovarao na sva moja pitanja. Nakon povratka na odjel, moje iznenađenje je svakim trenom raslo. Neopisiva je bila požrtvovnost i ljubaznost osoblja. Prvi put sam u bolničkom ambijentu doživjela toliku brigu i pažnju, a kroz dane boravka shvatila sam da se „samo“ radi o dobro uhodanom sustavu u kojem je čovjek na prvom mjestu.
Dr. Bumber je dolazio svaki dan i davao mi informacije o trenutnom stanju, terapiji i tijeku oporavka. Vrlo rijetko se može susresti liječnik koji posjeduje ovakve osobine: od stručnosti do komunikacije, nježnosti i empatije. Liječnici i sestre koji su dolazili u vizitu su bili detaljno informirani o mom stanju tako da sam mogla tražiti bilo kakvu informaciju ako mi tog trenutka moj liječnik nije bio dostupan, a što govori u prilog njihovoj suradnji i kvalitetnom timskom radu.
Žao mi je što se o ovakvim primjerima izvrsnosti ne govori u medijima. Ove riječi pišem jer smatram da ljudima treba pozitivnih primjera prakse kako bi prestali generalizirati i izazivati strah i nepovjerenje prema medicinskom osoblju. Često si postavljam pitanje: koliko je malo potrebno da se požrtvovnost i čovječnost uzdignu iznad titula u tako uzvišenom zvanju koje se svakodnevno obavlja?
