Kako se pričestiti?

Pri+čest

Euharistija je sakrament u kojem je Isus ostavio sebe kako bi trajno bio nazočan među nama kada smo sabrani u Njegovo ime. Ona je spomen-čin Posljednje večere, dakle izravnog Isusovog slavlja u kojem je za kruh i vino rekao da su Njegovo Tijelo. Pod tim nam se prilikama daje da po nama može i dalje biti prisutan u svijetu donoseći mu mir, radost i ljubav. U pričesti, obredu tijekom euharistijskog slavlja, mi kao slavitelji i pričesnici primamo posvećene čestice Kruha (i Vina, ako je pričest pod obje prilike!). I po toj čestici u hrvatskom jeziku pričest je dobila ime – pri + čest. Pritjelovljujemo se čestici u kojoj je sadržan cijeli Krist. Time što je Euharistijski kruh „razmrvljen“ u više dijelova (hostija), ne znači da smo „podijelili“ Krista, pa će ga svatko od nas dobiti samo malo. Bez obzira koliko bila mala ili velika hostija, u njoj je prisutan cijeli Krist.

Biblijski vodič kroz pripremu za pričest

Blagovanje Krista najsvetiji je čin u kojem kršćanin može sudjelovati. Zbog toga je potrebno pristupiti mu svjesno, sabrano i pripremljene duše. Osim sakramenta Pomirenja i Pokajničkog čina na početku mise, i neposredno pred odlazak na pričest Crkva nam nudi pomoć za sabranost. Zbog toga i molimo: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj: nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja“ (Mt 8,8). Tekst je iz evanđeoske epizode u Kafarnaum u kojoj do izražaja dolazi vjera rimskog satnika koji Isusa moli da mu ozdravi teško bolesnoga slugu. Na Isusov odgovor da će doći, vojnik izgovara ove riječi, da nije dostojan toga osobnog Isusovog dolaska, bit će dovoljna i Njegova riječ. Isus je ostao zadivljen satnikovom vjerom, tim više što je satnik stranac u Izraelu. Ozdravljenje sluge koje se dogodilo plod je vjere. Ova epizoda poučava nas najvažnijem stavu uoči pričesti, a to je vjera i poniznost pred Gospodinom. On se nastanjuje pod krov svakoga od nas i ozdravlja nas dajući nam zalog vječnoga života. Istočna liturgija, „Božanska liturgija svetog Ivana Zlatoustog“ prije pričesti sadrži također snažnu molitvu potaknutu događajem s Kalvarije: „Za pričesnika tvoje tajne večere primi me danas, Sine Božji, jer ja neću izdati tajnu tvojim neprijateljima, niti ću ti poljubac dati kao Juda, već ti se kao razbojnik ispovijedam: 'Spomeni se mene kada dođeš u kraljevstvo svoje'“ (usp. Mt 26, 47-50; Lk 23,40-43). Ove dvije molitve, kao i dva biblijska naglaska usmjeravaju nas da stav duše pokažemo i tijelom pri primanju pričesti.

Kako se pričestiti? Post i držanje tijela!

Katekizam Katoličke Crkve nas podsjeća da u pripremu za pričest ide i obdržavanje posta koji je određen Zakonikom kanonskog prava. Ondje stoji: „Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije svete pričesti uzdrži od bilo kakvog jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek“ (kan. 919, p. 1). Dalje Katekizam dodaje: „Tjelesno držanje (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost“ (KKC, br. 1387). Što to znači? Mislim da je vrlo jasno da se pred Krista dolazi primjereno odjeven. No, kako kretnjama izraziti štovanje, svečanost i radost? U praksi često vidimo brze pokrete u znak križa, poklecanje (i još krivom nogom, ispravno je s desnim koljenom do poda), itd. Ako se radi o pričesti na usta, tada ona moraju biti dovoljno otvorena za primanje hostije. Ako se pričest prima na ruku, položaj je takav da lijevi dlan bude na desnom, pa se onda desnom rukom uzima hostija i stavlja u usta. Odmah treba reći da ima vjernika koji smatraju da nisu dostojni rukom dodirnuti hostiju, jer su ruke „prljave.“ No, ne zaboravimo da i jezik na sebi nosi prljavštinu ružnih i grubih riječi čije posljedice mogu biti i nemjerljive. Zato je jednako važno paziti na duhovnu čistoću svojih usana i jezika, kao i cijelog tijela, pa tako i ruku.

Zašto različiti načini?

Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) pokrenuo je liturgijsku reformu i uveo više mogućnosti pričešćivanja. Do tada je bila jedina mogućnost klečeći, o čemu uostalom svjedoče i naše starije crkve u kojima između prezbiterija i puka postoji (ili je postojala) ograda i stepenica na koju su vjernici klekli za vrijeme pričesti. U novijim crkvama tradicionalna klecala zamjenjena su stolcima. Rimski misal u Općoj uredbi naglašava da način pričešćivanja mora biti takav da se istakne dobro Božjega naroda, a ne privatan stav ili razmišljanje: „Neka svi sudionici opslužuju zajednički položaj tijela, što je znak jedinstva članova kršćanske zajednice.“ Način kako će se pričešćivati prepušten je odredbi biskupske konferencije: „Vjernici neka se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako odredi biskupska konferencija.“ Nije zanemariva niti napomena: „Neka se izbjegne svaki oblik posebnosti ili podjele, imajući pred očima da imamo istog Oca na nebu i stoga da smo svi međusobno braća.“ Ovo ne smijemo zaboraviti. Moralist dr. Ivan Fuček napominje da se moramo voditi načelom zajedništva, a ne isključivosti. Međutim, u svijetu se pokazalo da se praksa razlikuje od župe do župe upravo po toj isključivosti nekih zbog drugačijega pristupanja Pričesti, pa je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata reagirala Pismom u prosincu 2002. godine opominjući: „Uskratiti pričest vjernika na temelju njegova tjelesnog držanja tvori tešku povredu jednog od temeljnih vjerničkih prava.“ Pismo precizira da klečeći stav nije zapreka za pričest. Ujedno podsjeća i na tumačenje koje je dao tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger: „Praksa pričesti na koljenima ima svoje korijene u stoljetnoj tradiciji i znak je klanjanja u svjetlu istinite, stvarne, supstancijalne prisutnosti Našega Gospodina Isusa Krista pod posvećenim prilikama.“ Od pape Benedikta XVI. mogli smo učiti upravo znakovitost držanja tijela u pričešćivanju. Bez obzira radi li se o pričesti na usta ili na koljenima, papa je donio odredbu za mise koje je on slavio. U knjizi „Svjetlo svijeta“ (str. 184-185.) čitamo i pojašnjenje o toj temi: „Nisam načelno protiv pričesti na ruke, sam sam je dijelio i primao. Time što sada tražim da se pričest prima klečeći i na usta, htio sam postaviti znak strahopoštovanja i uskličnik za stvarnu Kristovu prisutnost. Naposljetku zbog toga što je upravo na masovnim okupljanjima, kakva imamo u crkvi i na Trgu sv. Petra, velika opasnost razvodnjavanja. Čuo sam da ljudi gurnu posvećenu hostiju u novčanik, da je uzmu sa sobom kao kakav suvenir. U ovome kontekstu gdje se misli da primiti pričest jednostavno pripada samomu događaju – svi idu naprijed, dakle idem i ja – htio sam postaviti jasan znak. Treba biti jasno: to je nešto posebno! Ovdje je On, Onaj pred kojim se pada na koljena. Pripazite na to! To nije samo društveni obred na kojemu svi možemo sudjelovati ili ne sudjelovati."

Što koljena govore?

O primanju pričesti klečeći posljednje je vrijeme sve više pitanja. Vratimo li se onom biblijskom vodiču u pripremi za pričest, slijedimo dvije riječi: vjera i poniznost. Upravo se poniznost pred Bogom izražava klečeći. Jedan je svećenik, pišući o ovoj temi, jako dobro zaključio: „Đavao nema koljena.“ Na ovaj ga je zaključak potaknuo tekst u Ratzingerovoj knjizi „Duh liturgije“ u kojem slijedi zgodu iz izreka pustinjskih otaca „prema kojima je Bog prisilio đavla da se pokaže pustinjskom propovjedniku Abbi Apollu (živio u prvim stoljećima). Bio je crn i ružan, sa zastrašujuće tankim udovima, ali ono što je u tome najnevjerojatnije, nije imao koljena. Prema ocu Apollu, đavao nema koljena, on ne može saviti koljena, ne može klečati, klanjati se, moliti, on može samo nisko i prijezirno gledati. On nas želi uvjeriti da ne trebamo stalno Gospodina, on nas mrzi gledati u molitvi, klanjanju, na koljenima.“ Dakle, samo istinski ponizan vjernik pred Bogom će kleknuti, što uostalom i piše u Pismu: „Zato Bog njega (Isusa Krista) preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,9-10). U ovome tekstu o Kristovoj poniznosti također se kaže da on „ponizi samog sebe do smrti na križu“ da bismo mi bili slobodni od grijeha. Mons. Ivan Šaško u knjizi „Liturgijski simbolički govor“ piše da čovjek pred Bogom ulazi u molitvu klanjanja i spontano pada na koljena, da bi se u zajednici i općinstvu svetih, dakle u Crkvi, osjetio pridignutim spašenikom i slavljenikom.“ Koliko je važno naše ponašanje kada dolazimo na pričest i primamo hostiju, toliko je važno i što se događa neposredno nakon njezine konzumacije. U tom trenutku Krist je u nama i nema potrebe za gestama koje pokazuju automatizam ili pak na drugi način odudaraju od načela izgradnje zajedništva. Taj Krist koji je po hostiji postao dio nas želi nas učiniti sebi sličnima, da budemo Njegovi i kao takvi dar ovome svijetu. Neka se ta darovanost živim Kristom vidi i u držanju tijela da sa sv. Pavlom možemo potvrditi: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (1 Kol 1,24-26).