Šest koraka Petrove (čovjekove) izdaje Isusa
U tjednu kada razmatramo Isusovu muku i uskrsnuće, dobro je podsjetiti se na koji smo način mi svakodnevno sudionici u toj muci te si posvijestiti u kojoj mjeri i kada izdajemo Isusa.
Profesor p. Mijo Nikić u svojem predavanju 'Obratite se i vjerujte evanđelju' iznosi shematski prikaz pada bilo koje osobe prema uzoru na Petrovu izdaju Isusa u događajima kojih se prisjećamo baš u ovom Velikom tjednu.
- Oholost
Kad je Isus na posljednjoj večeri počeo naviještati svoju muku i izdaju apostola: Tada im reče Isus: 'Svi ćete se vi još ove noći sablazniti zbog mene. Ta pisano je: Udarit će pastira i stado će se razbjeći. (Mt 26,31-32), Petar je bio apostol u kojemu se probudila oholost koja je bila prvi korak na njegovu putu izdaje Isusa: Nato će mu Petar: 'Ako se i svi sablazne zbog tebe, ja se nikada neću!' (Mt 26,33). Isto se svakodnevno događa i s nama. Licemjerno, čim počnemo misliti da nešto možemo sami jer smo sada blizu Gospodinu i kako smo mi ti koji nikako ne želimo grijeh, upravo se za njega svjesno odlučimo i učinimo prvi, ali značajan korak unatrag u našem odnosu s Bogom.
- Zanemarivanje molitve i bdjenja
Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: 'Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.' I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!' I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo' (Mt 26,36-41). Kad sami sebe počnemo tješiti: 'Ma, preumoran sam, puno sam toga radio danas, razumjet će Bog da sam umoran, nije sad toliko bitno da se pomolim, pa molim se svaki dan', i odemo spavati bez molitve, to vrlo često čovjeku brzo prijeđe u naviku. Tješenjem samih sebe zaboravljamo koliko je bitno nakon svakoga dana učiniti kratki ispit savjesti, zahvaliti Gospodinu i predati se Njegovu pouzdanju i u Njegove ruke. Zanemarivanjem bdjenja i molitve svjesno odbijamo provoditi vrijeme s Bogom i tražiti Njegovu volju i snagu za njezino vršenje.
- Upuštanje u slobodne aktivnosti
I gle, jedan od onih koji bijahu s Isusom maši se rukom, trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho (Mt 26,51). Nakon što smo izbacili ili potpuno zanemarili molitvu u svome životu, vrlo je lako i svjesno i nesvjesno činiti grješke. Djelovati po instinktima, vođeni emocionalnim nagonima koji često nisu sukladni s Božjom voljom za nas u tim trenutcima. Tako završimo u grijehu, ranjavanju sebe i drugih oko sebe. To se dogodilo Petru. Djelovao je prema nagonu, razočaranju i ljutnji, te je tjelesno povrijedio drugu osobu, a duhovno sam sebe.
- Slijediti Isusa izdaleka
A Petar je išao za njim izdaleka do dvora velikog svećenika; i ušavši unutra, sjedne sa stražarima da vidi svršetak (Mt 26,58). U ovoj fazi svjesni smo da smo grješni i počinjemo se sramiti doći Isusu, pa izdaleka promatramo što se u našem duhovnom životu događa i često zbog tog srama i duhovne tromosti ne poduzimamo ništa kako bismo se maknuli s tog sivog mjesta i ponovno se prepustili Božjem svjetlu.
- Grijanje uz vatru – nalaženje neke druge utjehe
A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: 'I ti bijaše s Isusom Galilejcem.' On pred svima zanijeka: 'Ne znam što govoriš.' (Mt 26,69-70). Kad tako nemamo volje za poduzimanjem nečega što bi nas vratilo Isusu, tražimo neku drugu utjehu koja najčešće bude u nekom zadovoljenju osnovnih, tjelesnih ljudskih potreba, i padamo sve više i više u tjelesnost, nagone i emocije. Jer što smo bliže Bogu, to razum ima vlast nad tijelom, a u ovome slučaju tijelo je zarobilo razum.
- Stvarna izdaja: 'Ne poznajem toga čovjeka'
On se tada stane zaklinjati i preklinjati: 'Ne znam toga čovjeka.' I odmah se oglasi pijetao (Mt 26,74). Kad tako živimo u svijetu tjelesnosti, svijetu materije, ovozemaljskom svijetu, postanemo jako osjetljivi na to što će drugi reći, kakvo će mišljenje imati prema nama, i to do te mjere da nam na kraju dana nije ništa drugo bitno. Svoju osobnost počnemo hraniti i graditi na tuđim mišljenjima. Ona nas definiraju, zatvaraju i na kraju porobljavaju. Toliko nas odvoje od Boga, koji kao naš Stvoritelj poznaje nas i zna što je najbolje za nas, da padamo pod utjecaj đavla, zarobljeni smo grijehom i ne vidimo više istinu u svome životu niti o svijetu oko nas.
Zanimljivo bi za kraj bilo napomenuti kako nakon svakoga od ovih navedenih koraka kojima se Petar udaljavao od Isusa, Isus 'intervenira'. Da svoj odgovor da je, kao Sin Sveznajućeg Boga, znao što će se dogoditi, poštovao je Petrovu (čovjekovu) slobodu, gledao ga je kako ga izdaje, ali ne ostavlja ga samog. U svakom trenutku je tu i opominje ga da mu se vrati, opominje ga da ne čini ispravno i na samome kraju kad ga Petar u potpunosti izda, Isus mu samim pogledom mijenja srce, čistom ljubavlju i milosrđem oprašta svom prijatelju.
Bog je samo milosrđe. Ne će pustiti da grješnik propadne, ali kako bismo jednog dana mogli radosno doći pred vrata na kojima je taj isti Petar koji je prošao isto što i mi, moramo se truditi dok god smo na ovoj zemlji ne griješiti. Ne ranjavati Isusa i truditi se spoznavati ga u svom životu i u sebi. Postom, molitvom, odricanjima i ljubavlju koju On jedini može dati.
