Svečani ulazak i tragičan kraj u gradu na gori

Grad na gori

Kraljevski, Davidov grad, simbol nacionalnog jedinstva Božjega naroda i duhovno središte Izraela! Za njega se često kaže da vjernici k njemu „uzlaze“. Kada je Isus s učenicima dolazio ovdje, Pismo kaže: „Putovali su tako uzlazeći u Jeruzalem“ (Mk 10,32) ili pri mesijanskom ulasku na Cvjetnicu kod Luke čitamo: „Nastavi put uzlazeći u Jeruzalem“ (Lk 19,28). Židovski narod uzvisine je uvijek doživljavao kao povlaštena mjesta za susrete s Bogom, a Jeruzalem kao grad na gori prvi je u tome; i to zbog smještaja, ali i zbog sadržaja povijesti spasenja koja se ovdje događala. Na nadmorskoj visini između 650 i 840 metara, odaje dojam da je bliže nebu, što i potvrđuje njegov naziv na arapskom al-Kuds - Svet, kako ga zovu muslimani. Doslovno, pak, značenje na starom hebrejskom bilo bi mjesto dvostrukog mira. Danas ima oko 800 tisuća stanovnika, prostire se na 125 kvadratnih kilometara i površinski je najveći izraelski grad u kojem više od polovice stanovnika čine židovi, zatim muslimani i vrlo malo – svega 15-ak tisuća – kršćani. Suncem okupan, skladne arhitekture i svetačkoga sjaja, Jeruzalem je zaista poseban. Međutim, kad se u obzir uzme njegov život, tada možemo razumijeti misli jednoga povjesničara koji je napisao da je „povijest ovoga grada napisana u krvi i kamenu.“ Dr. Darko Tomašević o Jeruzalemu koristi vrlo zanimljivu i istinitu sliku: „Jeruzalem je grad kontrasta. Rabini su govorili da je 10 mjera ljepote dano svijetu, a od toga devet je dano Jeruzalemu; u isto vrijeme svijetu je dano 10 mjera patnje, a od toga devet je dano Jeruzalemu.“ Unutar drevnih gradskih zidina, koje su visoke i do 12 metara, a dugačke oko 4 km, nalaze se svetinje za tri monoteističke religije: za židove - ostaci jeruzalemskog Hrama (gledanog kao mjesto Božje prisutnosti po pločama Saveza – zapovijedi), za muslimane – tzv. Omarova džamija (Zlatna kupola koja dominira vizurom grada čuvajući mjesto Muhamedova uzašašća na Nebo), za kršćane – Bazilika Kristova groba. Isus je u Jeruzalem dolazio više puta, osobito nakon propovijedanja u Galileji. Njegov svečani ulazak na Cvjetnicu započeo je u obližnjem mjestu Betfagi gdje je uzjahao magarca i u grad ušao kroz tzv. Zlatna vrata. Njih su 1530. godine zazidali muslimani (vidljivo iz Getsemanskog vrta) želeći spriječiti ponovni dolazak Mesije za kojega se vjeruje da će doći u Jeruzalem upravo kroz ova vrata. Kad već spominjemo vrata, svaka židovska vrata u Jeruzalemu na desnoj strani imaju tzv. mezuzu, svitak pergamenta s citatima Pisma.
 
Grad Isusovih suza

Jeruzalem je grad nad kojim je Isus plakao. Bio je duhovno središte, čuvar Božjeg prebivališta, a pretvorio se u Božjega krvnika. Isus je to znao, i zato je zaplakao. Nedavno sam slušala propovijed kardinala Vinka Puljića u Crkvi Isusove agonije u Getsemanskom vrtu u kojoj je promišljao Isusove trenutke na tome mjestu izdaje pitajući se: "Zašto se Isus ovdje znojio smrtnim znojem? Je li to zbog straha pred križem, patnjom, smrću?" Nije to bio razlog njegove agonije, već spoznaja da – i unatoč žrtvi koju će podnijeti iz ljubavi prema svakome čovjeku – i nakon križa će biti onih koji ga neće prihvatiti kao Spasitelja. Isusov plač opisan je u Lk 19,41 – 44: „Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: 'O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!  Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud.  Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja'." I to se doista dogodilo. Jeruzalemski hram uništen je 70. godine, a napetosti stanovnika grada tinjaju sve do danas.
 
Zašto je Isus ušao u Jeruzalem?

Jeruzalem je bio središte štovanja Boga u židovskom narodu. Iščekivalo se da svaki značajni Božji zahvat krene iz Jeruzalema. Sve nade pobožnih židova bile su usmjerene prema Jeruzalemu, da će odatle krenuti politička, društvena reforma koju su oni očekivali.  Tako se ondje očekivao i dolazak Mesije. Židovi su u Isusu i gledali Mesiju. Međutim, bila je to slika po njihovoj mjeri – slika političkog osloboditelja, a ne spasitelja i otkupitelja. Procesija s granama maslina i palmi (koju smo spomenuli na Cvjetnicu) svečanost je koju je narod iskazao Isusu kao takvom Mesiji. Iako je znao za tu krivu viziju što je imaju o njemu, Isus je svojim ulaskom u Jeruzalem ispunio Pismo koje je dobro poznavao i citirao (Lk 13,33): „Ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.“ Jeruzalem Isusova vremena, kao i današnji, patio je od krutosti, discipline, izvanjske revnosti, ali bez otvorenosti za Božje zahvate, pa time i za Božji dolazak. A Bog je najveće djelo spasenja odlučio učiniti upravo ovdje gdje su židovi častili Kovčeg saveza koji je čuvao ploče Deset zapovijedi gledajući u njima znak Božje prisutnosti. Pozdrav kojim su Isusa dočekali na ulasku u Jeruzalem, i danas se pjeva (moli) u svakoj Euharistiji: „Hosana u visini.“ Hosana, prevedeno s hebrejskoga, znači: „Daj spasi!“ S vremenom ovaj zaziv postaje izraz radosti proširen recima Psalma 118: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.“
 
Maslina koja ne šuti

Isusova je agonija počela izvan gradskih zidina, u predjelu nazvanom Getsemanski vrt. Doslovnog značenja preša za ulje, ovaj je prostor zaista oaza maslina, mjesto na koje je Isus rado dolazio moliti ili se povlačio u osamu. Bilo je tako i u noći kada je uhićen. Uz njega su tada zaspala ona trojica učenika koji su malo ranije bili svjedoci Preobraženja: Petar, Ivan i Jakov (Lk 26,37). Dr. Darko Tomašević, jedan od hrvatskih vodiča po Svetoj zemlji, simboliku Getsemanskog vrta lijepo je opisao: "Getsemani nije samo kamenje, zemlja i masline. Getsemani je lekcija, životna lekcija koja nas uči: 'Isus će biti u agoniji do kraja svijeta. Čovjek ne smije spavati, treba biti budan.' To je Isus poručio učenicima, to poručuje i nama." Ovdje danas stoji Bazilika agonije koju nazivaju i crkvom svih naroda, jer su u njezinoj izgradnji sudjelovali svi narodi svijeta. U toj se crkvi čuva kamen nazvan kamenom Isusove tjeskobne muke. Oko njega je željezna kruna s trnjem i maslinovim grančicama. U dvorištu se čuvaju masline, neke čak i iz Isusova vremena (obujma od 6 do 11 metara). Maslina nije slučajno postala svjedok Isusove smrtne borbe. Njezina je prisutnost u Bibliji značajna. Maslinovim su se uljem pomazivali izraelski kraljevi. Osim za hranu, služilo je i za svjetlo u svjetiljkama, primjerice u Hramu, a što se kršćanstva tiče, i danas se koristi za pomazivanje u sakramentima (Krštenje, Pomazanje, Potvrda, Svećenički red).
 
Mjesto rođenja Crkve

Na osobnoj iskaznici Crkve mjesto rođenja je Jeruzalem. Isus je ondje svojim učenicima dao dar Duha Svetoga, i u tome gradu počelo je širenje Evanđelja: „Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Doista,  u Jeruzalemu je kao u mladoj crkvenoj zajednici stvoren jezik i osnove liturgijskih slavlja koje su sačuvane sve do danas. U početku su još slijedili i židovske koncepte organizacije zajednice, a na čelu apostola bio je Petar sve do četrdesetih godina. Oko 50. godine dogodio se i prvi sabor na kojem je odlučeno da kršćani, koji su napustili poganstvo i prihvatili Krista, nisu podložni židovskom zakonu. Posljedica sabora je približavanje kršćanstva helenističkoj kulturi. Zanimljivo je spomenuti da je apostola Petra, kao prvi jeruzalemski biskup naslijedio Jakov.
 
Nebeski Jeruzalem – naš konačni cilj

Viziju nebeskog Jeruzalema imali su i starozavjetni proroci, i on je uvijek bio uzor zemaljskom gradu (Mih 4,1-3; Iz 2,2). U Knjizi Otkrivenja nalazimo česti govor o nebeskom Jeruzalemu: „Sveti grad, novi Jeruzalem, što silazi s neba od Boga“ (Otk 21,2). I pitamo se zašto slika grada u kojem je Spasitelj mučen i ubijen upućuje na nebeski Jeruzalem? Ne zaboravimo osnovnu ideju: Jeruzalem kao simbol Božjega prebivališta (zbog Kovčega Saveza u kojem su se čuvale ploče na kojima je Mojsije zapisao Deset zapovijedi, Aronov štap i mana kojom je Bog hranio narod u pustinji). Jeruzalem kao središte velikih religija i različitosti. Zaista, i pred Božjim ćemo prijestoljem biti različiti, a jedno. I ono što se u zemaljskom Jeruzalemu nazire kao Božji okvir, u nebeskom će biti ispunjeno. Pavao u Poslanici Galaćanima govori o nebeskom Jeruzalemu kao o našoj majci, baštiniku Božjih obećanja (usp. 4,24-31). Poslanica Hebrejima naziva ga gradom Boga živoga (usp. Heb 12,21) u kojem prebiva Bog. Nebeski Jeruzalem je vječna težnja, ideal blagostanja i mira koji se u zemaljskim kategorijama, zbog ljudskih slabosti, ne može do kraja ostvariti. Ali Isus je pokazao da se iz zemaljskih tjeskoba i muka, kroz smrt, uspinje u nebo. On je upravo takav put prošao u Jeruzalemu iz kojega je uzašao svome Ocu. Kršćanska ulaznica za nebeski Jeruzalem je krštenje, a vjera da ćemo u njemu prebivati izražava se i u posljednjem ispraćaju kada pokojnika ispraćamo na „počinak“ riječima: „U raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem.“
 
Hodočasnička pjesma svetog grada Jeruzalema

Psalam 122 nazvan je hodočasničkom pjesmom, a njezina snaga doista dolazi do izražaja kada se uspinjemo prema ovom gradu na gori. Imajući u vidu njegovo značenje kao grada u kojem se čuva Božje prebivalište, a za nas kršćane najsvetija mjesta povijesti otkupljenja i spasenja, ove retke možemo moliti i kao ispovijest vjere u vječni život koji će biti izvan kategorije zemaljskih granica, u „mjestu“ koje je Božja kuća za sve. Molitva za mir koja se spominje u ovim recima stvarni je vapaj iz iskustva zemaljskog Jeruzalema koji čezne za mirom. Njegova punina bit će u vječnosti.
 
Obradovah se kad mi rekoše:
"Hajdemo u Dom Gospodnji!"
Eto, noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani
i kao u jedno saliveni!
 
Onamo uzlaze plemena, plemena Jahvina,
po Zakonu Izraelovu,
da slave ime Jahvino.
Ondje stoje sudačke stolice,
stolice doma Davidova.
 
Molite za mir Jeruzalemov!
Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim
i pokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih
klicat ću: "Mir tebi!"
Radi Doma Jahve, Boga našega,
za sreću tvoju ja ću moliti.