Sveta Ivana Orleanska
Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Sveta Ivana Arška.
Autor
sveci.net/Laudato/M.S.
Fotograf
youtube.com
Objavljeno:
30.05.2018 08:28
Jedinstvena osobnost Jeanne D'Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze. Shakespeare je Djevicu Orleansku kao neprijateljicu svoga naroda pristrano prikazao kao vješticu i prostitutku. Cinični Voltaire ju je obasuo zajedljivim prezirom. Kamo sreće da je on sam imao hrabrosti i karakternosti kao jedna Jeanne D'Arc! Schiller ju je u svojoj poznatoj drami prikazao takvu kakva u stvarnosti nije bila. Pravi, objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu.
Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje. Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge.
Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura. Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D'Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.
Ivana je rođena 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D'Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome. U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja.
Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime "nebeskog Kralja" objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom. Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audijenciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud.
Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine. Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U rimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku. Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morala je prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani.
No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu."Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču 'Hosana!', a onda 'Raspni ga!' Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga.
I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime" (Gisbert Kranz).To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.
Rehabilitirana je pri obnovi procesa 1456. Blaženom ju je 1909. proglasio papa Pio X, a svetom 1920. papa Benedikt XV. Dan njezine uspomene francuski je nacionalni praznik. Simbol francuskog domoljublja, inspirirala je mnoge književnike, likovne umjetnike i glazbenike. Zaštitnica je Francuske, zarobljenika, zatvorenika, mučenika, vojnika, oporbe crkvenim vlastima, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Francuske i svijeta.
Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje. Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge.
Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura. Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D'Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.
Ivana je rođena 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D'Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome. U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja.
Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime "nebeskog Kralja" objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom. Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audijenciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud.
Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine. Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U rimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku. Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morala je prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani.
No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu."Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču 'Hosana!', a onda 'Raspni ga!' Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga.
I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime" (Gisbert Kranz).To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.
Rehabilitirana je pri obnovi procesa 1456. Blaženom ju je 1909. proglasio papa Pio X, a svetom 1920. papa Benedikt XV. Dan njezine uspomene francuski je nacionalni praznik. Simbol francuskog domoljublja, inspirirala je mnoge književnike, likovne umjetnike i glazbenike. Zaštitnica je Francuske, zarobljenika, zatvorenika, mučenika, vojnika, oporbe crkvenim vlastima, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Francuske i svijeta.
