Sveta Katarina de Ricci - redovnica, mističarka i stigmatičarka

Dobila je Rane Isusove na rukama i nogama te Rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života
Autor: sveci.net/Laudato/D.T. Photo: Laudato.hr utorak, 13. veljače 2018. u 09:52

Sveta Katarina de Ricci daje nam primjer jedne "silovite" duše koja se svim silama bori za Božje kraljevstvo. Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfranceska de Ricci i majke Katarine Ponzano. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani. Maloj Aleksandri ili Sandrini, kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda, užitaka i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo prikraćeno.

No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Već u 5. godini izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana. Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina.

Kao redovnica bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prezir sestara izvana. No, baš sve to omogućavalo joj je da se sve više suobliči s onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je za uzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali jednostavni ljudi. Sa svima njima bila je u neprestanom dopisivanju. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa Sv. Filipom Nerijem, Sv. Karlom Boromejskim, Sv. Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.

Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti. Kao plod tih razmatranja sastavila je za svoju zajednicu Kantik muke, koji su sestre molile svakoga petka u korizmi.

Katarina de Ricci umrla je 1. veljače 1590. Blaženom je proglašena 1732., a svetom 1746. Na krštenju je dobila ime Aleksandra – Sandrina.  U petoj godini je izgubila majku. Kao siroče primljena je u samostan S. Pietro in Monticelli, jer je njezina rođakinja bila opatica. Od najranije dobi osjećala je želju da razmatra Muku Spasitlejevu.   Kao redovnica dominikanka dobila je ime Katarina. Bilo joj je 13 godina u samostanu Prato. Razbolila se i bila više godina bolesna. U bolesti je razmatrala Muku Isusovu i dobivala izvanredne milosti. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničke dužnosti. Od veljače 1542. Sveta Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Krisotvu muku dok je promatrala Muku Isusovu. 

Dobila je Rane Isusove na rukama i nogama te Rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Zato Svetica zamoli da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove Rana. I bi uslišana. Uz promatranje Muke Isusove veoma je častila i Presveti Oltarski Sakramenat. Veoma intenzivno osjećala je prisutnost Božanskog Zaručnika u Euharistiji. I nije se prevarila čak ni na Veliki Petak kad je oltar bio raskriven a Svetohranište otvoreno – ipak je ona imala svijest da je Spasitelj  tu prisutan i ostala u klanjanju. Oberica je to primjetila i skrenula pažnju Katarini da je uklonjeno Presveto. Tada Katarina glasno reče: “Zar nisi tu, moj Predragi?”  Gospodin joj odgovori: “ Ja sam ovdje, draga Zaručnice!”  I stvarno se ustanovilo da je svećenik  prije ostavio par Hostija sasvim u dnu Svetohraništa za bolesnike. U ono vrijeme kada nije bila uobičajna česta Pričest, kada je Katarina došla u samostan , molila je ispovjednika da joj dopusti češću Svetu Pričest. Sa velikom pobožnošću i poniznošći tražila je tu milost od Gospodina. Bila je uslišana. Dobila je dozvolu da može uvijek pristupiti Stolu Gospodnjem. Često je prije Svete Pričesti imala viđenje Spasitelja u liku  lijepog  Djeteta. Kad se približio čas njezina skončanja – klečeći primi Svetu Pričest sa neopisivom pobožnošću 2. veljače 1590.

Da biste komentirali, prijavite se.