Sveti Dominik Savio – zaštitnik mladeži

Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Crkve. Bijaše najdraži učenik sv. Ivana Bosca. Rodio se 2. travnja 1842. u selu Riva di Chieri, u sjevernoj Italiji, od oca Karla, koji je bio kovač, i majke Brigite koja je bila krojačica. Bilo ih je desetero braće i sestara, a Dominik je bio najstariji. Isti dan kad se rodio, bijaše i kršten. Već od svoje pete godine gorljivi je ministrant, a u sedmoj godini primio je svetu Pričest uz ispovijed. Tada se posvetio Isusu i Mariji i obećao da će se pričestiti kad ga god bude savjetovao duhovni otac, te je sav radostan uskliknuo: ''Oh, to je za mene zaista bio najljepši dan''. Sveti Dominik bio je uvijek živo svetohranište Isusa Krista. Na dan sv. Pričesti stvorio je odluke kojih se držao kroz čitav život:

1.     Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti.
2.     Slavit ću svečano blagdane.
3.     Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
4.     Radije umrijeti, nego sagriješiti.
   
U don Boscovu oratoriju

Godine 1854. susretne se dvanaestogodišnji Dominik sa sv. Ivanom Boscom. Iste godine ulazi u don Boscov oratorij, gdje je ostao trideset i šest mjeseci, odnosno tri godine. Susret s don Boscom donio mu je novo prijateljstvo i povjerljivost. Prvi blagdan Bezgrješne Djevice Marije koji je Dominik slavio u oratoriju (8. prosinca 1854 ), bio je dan velikog oduševljenja. Papa Pio IX proglasio je u Rimu dogmom bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije. Dominik je popodne toga dana otišao u Crkvu, kleknuo pred Marijin oltar i stavio se pod Njezinu zaštitu riječima koje je zapisao na papiriću: ''Marijo, darujem ti svoje srce! Daj da bude uvijek tvoje. Isuse i Marijo! Budite uvijek moji prijatelji, molim vas, dajte mi radije umrijeti nego da učinim ijedan teški grijeh''.
 
Jedna don Boscova propovijed o svetosti dovodi Dominika u krizu. Nakon što ga je svetac smirio, nastoji ubrzati vrijeme, predosjećajući da mora biti brz želi li uspjeti. Cijelog života mislio je samo na svetost. Druge je poticao na svetu ispovijed, korio ih kada su nešto pogriješili, kad bi čuo psovku, molio bi u sebi: ''Gospodine, budi hvaljen''. Vjerovao je, ako ne postane svet, ne će ništa postići. Već ovdje na zemlji bio je anđeo. U krhkom i slabom tijelu krila se velika duša, čvrsta volja i jaka ljubav prema Bogu i ljudima. Ostvarivao je dobrotu svakoga dana. Osobito bijaše veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i Presvetog Oltarskog Sakramenta. Kad je jednom zgodom don Bosco slavio svoj imendan, rekao je u šali svim dječacima: ''Sutra ćete mi prirediti slavlje i ja vam zahvaljujem. Sa svoje strane htio bih vam podariti nešto što i sami najviše želite. Stoga će svatko od vas dobiti papirić na kojem će napisati ono što želi''. Čitajući papiriće, don Bosco je nailazio na ozbiljne i hirovite želje. Na Dominikovu papiriću don Bosco je pročitao samo pet riječi: ''Pomozite mi da postanem svet''.

Recept za svetost

Don Bosco je ozbiljno shvatio sve želje, a osobito Dominikovu. Pozvao ga je i rekao mu:  ''Kad tvoja mama pravi tortu, potreban joj je recept u kojem su zapisani razni sastojci. Za svetost je također potreban recept, i to je ono što ti želim pokloniti. U recept ulaze tri sastojka koja valja promiješati:

 1.     Radost – sve ono što te uzrujava i što ti oduzima mir, nije od Gospodina. Odagnaj to od sebe.

 2.     Tvoje školske dužnosti i molitva – u školi budi pažljiv, marljivo piši zadaće i rado moli kad je vrijeme molitve.

 3.     Dobročinstvo – pomozi svojim vršnjacima kad trebaju pomoć, pa i onda kad to zahtijeva trud i kad ti je teško. To je recept kako se postaje svet.''

Osnivatelj Družbice Bezgrješne

Godine 1856. utemeljuje Družbicu Bezgrješne. Na to se odlučuje jednog svibanjskog jutra, kad se na veliku don Boscovu žalost, za vrijeme Mise, nitko nije pričestio. Družbica Bezgrješne bila je Dominikovo remek-djelo. Do kraja njegova života ostalo mu je svega devet mjeseci, ali njegova je Družbica potrajala više od sto godina. Dana 1. ožujka 1857. Dominik se vraća u roditeljski dom po savjetu don Bosca, koji je bio zabrinut za njegovo naglo pogoršano zdravlje. Znajući da se više ne će vratiti, obraća se don Boscu posljednji put i pita ga što još može učiniti za Gospodina? – Don Bosco mu odgovara: ''Daruj mu svoje trpljenje.'' ''Što još?'' ''Daruj mu cijeli svoj život.'' Don Boscu je riječ zastala u grlu, jer znao je da će Gospodin primiti taj dar.

Umro je mlad svetom smrću

Njegovi su ga voditelji okruživali s puno ljubavi. Liječnik je ustanovio upalu pluća. Koristilo se tada uobičajeno sredstvo: puštanje krvi iz vene. Deset puta ljiečnički nožić zarezao je u slabašno Dominikovo tijelo, tako da je doslovno iskrvario. Umro je 9. ožujka 1857. svetom smrću u petnaestoj godini govoreći: ''Kako lijepe stvari vidim''. Promatrajući tužnu majku, počeo ju je hrabriti govoreći: ''Mama, nemoj plakati, ja idem u raj''. Don Bosco je u svom večernjom govoru dječacima za laku noć ovako navijestio njegovu smrt: ''Večeras je jedan anđeo manje na zemlji i jedan više na nebu''. Bio je istinski uvjeren da je Dominik Savio bio nalik sv. Alojziju te da će ga stoga Crkva jednoga dana uzdići na čast oltara. Pokopan je 11. ožujka na groblju u Mondoniju.

Drugi o Dominiku

Oni koji su ga poznavali, među njima prvi Dominikov učitelj, don Ivan Zucca, kaže: ''Prvih dana nakon što sam došao u Morialdo, često sam viđao dječačića od kojih pet godina kako s majkom dolazi u kapelu i moli na ulaznim vratima, sa sabranošću koja je uistinu bila neuobičajena za dijete njegove dobi. Kad bi me susreo na dolasku ili odlasku, pozdravio bi me s tolikom ljubaznošću i poštovanjem da sam zaželio saznati nešto više o njemu. Rekao mi je da je sin kovača Savija i da se zove Dominik. Već sljedeće godine počeo je dolaziti u školu. Osobito se isticao u ustrajnosti, marljivosti i poslušnosti, a kako je bio nadaren, u kratkom je vremenu puno toga naučio. Pobožnost, koju je već iskazao na crkvenom pragu moleći s majkom, rasla je u njemu s godinama. Promatrajući ga, često sam pomišljao: 'Evo dječaka od kojega se čovjek može nadati mnogome dobru'.''

Crkveni procesi na putu do proglašenja svetosti

Godine 1858.  na Dominikov zaziv, ozdravi Vascheti, prijatelj iz oratorija, don Bosco reče: ''Ono što je sigurno jest da ćemo imati mladića koji će biti uzdignut na čast oltara. Bude li Dominik Savio nastavio činiti čudesa, nimalo ne sumnjam da će Crkva dopustiti njegovo štovanje barem u oratoriju. Informativni biskupijski proces o životu, krjeposti i glasu svetosti sluge Božjega Dominika Savija počinje 1908., a apostolski proces 11. veljače 1914. godine, na dan Majke Božje Lurdske. Dana 20. srpnja sv. Pio X, papa, kazao je  kardinalu Salottiju: ''Dominik Savio je istinski izvor za mladež našeg vremena. Adolescent koji sa sobom u grob nosi krsnu nevinost i koji tijekom svoga kratkoga života nije nikada pokazao nikakav nedostatak, uistinu je svet''. Prijenos posmrtnih ostatka Dominika Savija u Torino obavljen je 27. listopada 1914. godine.

Dana 16. kolovoza 1915. papa Benedikt XV. izjavljuje don Francesiji, nekadašnjem Dominikovu školskom kolegi: ''Taj će život biti bolje prihvaćen od života svetoga Alojzija: taj je mladić bio blag prema svima i volio je igru. Svijet više ne doživljava svetce kao stroge pokornike. Dominik Savio svidjet će se mladima, koji će u njemu vidjeti mladića poput sebe''.

Objavljen je dekret o junačkim krjepostima Dominika Savija 9. srpnja 1933. godine. Otada se Dominika može zvati časnim. Tom je prigodom papa Pio XI. ustvrdio: ''S petnaest godina istinska i stvarna savršenost kršćanskoga života i to s onim obilježjima za kojima osjećamo potrebu u naše doba, kako bismo ju mogli predstaviti mladima naših dana, jer to je savršenost kršćanskoga života koja se u biti sastoji od čistoće, pobožnosti i apostolata''. Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 1950., a 12. lipnja 1954. nakon što su priznata dva nova čuda, Dominik Savio proglašen je svetcem, i to kad se slavila 100. obljetnica od proglašenja dogme bezgrješnog začeća.