Sveti Malahija iz Armagha

Taj irski biskup ni izdaleka ne bi bio tako poznat i izvan granica svoje domovine da mu se ne pripisuju tobožnja proroštva o papama do konca svijeta. Ta proroštva po smrti jednoga, a prije izbora drugoga pape spominju novinari, učeni i neuki, svećenici i laici. No koliki su koji o tome svecu što ga Crkva danas slavi, znaju nešto više osim navodnih proroštva? – Sigurno ih je veoma malo.
 
Izvorno ime svetoga Malahije na irskome glasi Mael Maedos Ua Morgair. On se rodio na Zelenom otoku, u Irskoj koja tada nije poznavala inače po Europi proširenoga feudalnog sustava. Već je u mladosti stekao zamjetnu naobrazbu, zatim postao redovnik stroga života te napokon veoma mudar i razborit biskup koji se odlikovao velikom privrženošću Rimskoj crkvi, glavi i majci svih mjesnih Crkava, predstojnici velike kršćanske zajednice ljubavi. On je iz djela svetih Otaca dobro poznavao i uvažavao ulogu Rimske crkve i njezina biskupa svetoga oca pape. Dao se je i na put u Rim, što tada iz Irske nije ni bilo baš tako jednostavno.
 
Na putu u Rim Malahija se zaustavio u Clairvauxu, gdje je tada još živio i djelovao jedan od najvećih ljudi tadašnje kršćanske Europe, slavni sv. Bernard. Na tog je velikog sveca Učinio tako snažan dojam da će Bernard o Malahiji izreci jednu od svojih veoma zanosnih pohvala. U njoj će izreci jedno od njegovih životnih načela: „Prezirati svijet, ali ne prezirati nikoga! Prezirati same sebe i ne hajati što ćemo i od drugih biti prezirani!“
 
Malahiji nije bio baš tako lak život medu njegovim Ircima jer su mnogi od njih bolovali od zavisti i od pretjerane autoritativnosti u vjerskim stvarima te bili silno ljubomorni na svoju neovisnost.
 
Na svome drugome putu u Rim Malahija se opet zaustavio u Clairvauxu, gdje se i razbolio. Redovnici sv. Bernarda okružili su ga brižnom pažnjom, pružajući mu sve što su mogli. On je samo mahao glavom na sve to i govorio: „Sve je to uzalud. No iz ljubavi pokoravam se vašoj njezi.“ Predviđao je, naime, da mu se bliži kraj, u čem se nije prevario jer je umro 2. studenoga 1148. Crkva ga je 42 godine nakon smrti proglasila svecem.
 
A sada što je u stvari s njegovim glasovitim proroštvima o papama? – Ona su čisti falsifikat, jedna od tolikih neistina što su između XI. i XVII. stoljeća bile stavljene na papir te se širile kao tobožnje istine. Bilo je to u doba Paracelza i Nostradamusa, kad su proroštva bila u naročitoj modi, kad se gatalo, vračalo, odgonetalo. No ne čudim se tome jer te biljke i danas rastu. Sjetimo se samo horoskopa.
 
Ona je navodna proroštva i pridjevke o pojedinim papama sastavio benediktinac Arnaldo Wion te ih uvrstio u jedno latinsko djelo. Zloupotrijebio je slavu jednoga irskoga sveca – svetoga Malahije – te ih njemu pripisao. Zašto je to Učinio? Možda iz želje da budu uvjerljivija? – Ne znamo. Znamo samo činjenicu.
 
Falsifikat ili varka može se odmah uočiti ako se uoče pripisane značajke papa prije god. 1595. s onima nakon toga. Za one se prve vidi da su piscu jako dobro poznate, dok se to isto za drugo ne može reci. Pisac se je, da dođe do njih, nadahnjivao ili na papinskim grbovima ili na njihovu obiteljskom imenu, mjestu rođenja ili na geslu koje su imali kao kardinali ili kao pape. I na taj se način pridjevci papa od Celestina II. do Urbana VII. veoma dobro i slažu s njihovim nositeljima. Nakon toga su pridjevci mutni, neodređeni, višeznačni.
 
Bog može i po krivim crtama pisati ravna slova, kaže jedna poslovica. On se mogao poslužiti i neautentičnim Malahijinim proroštvima o papama da našu pozornost na njih više obrati te da u njima kao u Kristovim namjesnicima upoznamo ono što ima trajnu vrijednost. Svakako, irski svetac nije ništa kriv što su mu podmetnuta neka „proroštva“. On je i bez proroštava, kako smo vidjeli, u Irskoj stajao na čelu svih koji su s papom u Rimu željeli biti što tješnje povezani, on je u Rim Papi putovao jer je vjerovao da je papa vidljiv znak crkvenog jedinstva.