Treća korizmena nedjelja

Vrijeme korizme vrijeme je čišćenja duše od grijeha, posebno onih koji su nam postali navika te se traži veći napor i jača pokora da ih se iskorijeni, piše fra Mate Tadić za portal Put, Istina i Život.

Čitajući evanđelja, vidimo kakav je bio Isus. Ne osvrće se na ljudske obzire i uvriježene običaje, nego ga zanima čovjek i njegovo dobro.

To je na osobit način vidljivo iz današnjega evanđelja. Isus je u Samariji i za dnevne vrućine sjedi u hladu Jakovljeva zdenca. Židovi i Samarijanci - iako isti narod, nisu se međusobno podnosili, jer su omalovažavali i isključivali jedni druge. Židovi su Samarijance smatrali otpadnicima od svoga naroda, krivovjercima koji ne poštuju jeruzalemski hram. Ljudima s kojima se nije trebalo, ni drugovati niti razgovarati. Od Samarijanke koja je došla zahvatiti vode, Isus ište vode. Žena je veoma iznenađena jer se tada smatralo nedoličnim, da se muškarac u javnosti obraća nepoznatoj ženi. Isusa zanima čovjek i njegovo dobro te se ne osvrće na obzire.

Mi ljudi međutim, mnogo toga činimo iz obzira što će nam drugi reći. Sudimo i prosuđujemo, prema ljudskim mjerilima i kriterijima. Bog se ne zgraža nad grijehom, niti odbacuje grješnika. Prihvaća nas poput roditelja, koji bezuvjetno prihvaća svoje dijete u svim okolnostima i uvjetima.

I zato, ako nas Bog ne odbacuje, zašto bi mi sami sebe odbacivali i isključivali? Ako On ne diže svoje ruke na nas ma kakvi bili, zašto bi mi onda to činili? Ako Bog vjeruje s povjerenjem u nas, zašto mi to ne bismo činili prema samima sebi? Bog prihvaća našega brata, sestru, susjeda, kolegu s posla. Pa zašto i mi ne bismo tu osobu prihvatili, kao ljubljeno Božje dijete vrijedno pažnje i poštovanja?

Kod razgovora žena Samarijanka u Isusu, nije vidjela ništa posebno. Odjednom je na prilično neugodan način shvatila, da pred njom ne stoji samo običan čovjek. Isus pokazuje da mu je poznat njezin život sa svim neugodnim pojedinostima.

Žena je živjela u više izvanbračnih veza. Tek sada kroz stid i nelagodu, priznaje Isusu da je prorok. Da ne bi morala govoriti o svojoj grješnosti, vješto skreće temu sa svoga života na prijeporna vjerska pitanja između Židova i Samarijanaca.

Kad nam Gospodin ukaže na našu ogoljenost, onda je jedino pametno i mudro obratiti se, zatražiti njegovu pomoć, nastojati urediti svoj život i ne gubiti vrijeme u raspravama o grješnosti društva i Crkve. Po sakramentu krštenja okupani smo vodom života i pijemo s izvora života, slušajući Božju riječ u slavlju Kristova otajstva i bogoslužja Crkve. U ovom korizmenom vremenu se vraćamo svome izvoru Kristu Isusu. Što god nam nudili, znamo i vjerujemo da je u njega izvor životni.

Cijeli naš život je traganje, za neshvatljivim Bogom. Nije samo dovoljno živjeti pobožno, svaki dan moliti i ispunjati svoje dužnosti. Potrebno je od vremena do vremena preispitati vlastiti život te izvršiti temeljitiju inventuru svojega odnosa prema Bogu, bližnjima i samima sebi.

Po primjeru žene Samarijanke, otkrivamo da su naše životne brige jedna velika životna žeđ. Koju nastojimo ugasiti malim čašicama. Susretnimo i mi Krista kao što ga je i jednoga vrućega podneva, susrela jedna žena na zdencu. On je poseban i može pomoći kada smo žedni istine, mira, pravde, ljubavi i prijateljstva.

U ovo korizmeno vrijeme, a i inače, nitko od nas nema izgovora da se ne može obratiti i promijeniti. Kada govorimo o promjeni i o obraćenju, ne moramo nužno govoriti o otpadu od vjere ili Krista. Obratiti i promijeniti se trebamo i moramo od naših svakodnevnih nesavršenosti, od svoga dugoga jezika, lijenosti, mrzovoljnosti, nedobronamjernosti, zanemarivanja svojih obveza… Znamo mi dobro, što i kako bismo trebali mijenjati u svome životu. Jer, Bog nam uvijek jamči svoju blizinu i podršku.