Proslava 150. obljetnice Družbe kćeri Božje ljubavi i 70. obljetnice dolaska u Hvar

Hvarski biskup Petar Palić predslavio je svečano koncelebrirano Misno slavlje u samostanskoj crkvi benediktinki u Hvaru u povodu 150. obljetnice Družbe kćeri Božje ljubavi i 70. obljetnice njihova dolasku u Hvar.
Autor: IKA/Laudato/K.P. Photo: IKA petak, 23. studenog 2018. u 17:22

U koncelebraciji je sudjelovalo desetak svećenika, među kojima su bili generalni vikar don Stanko Ječić, hvarski dekan don Emil Pavišić i hvarski župnik don Mili Plenković. Uz brojne vjernike na Misnom slavlju okupili su se i predsjednik Gradskog vijeća Hvara Jurica Miličić. Liturgijsko pjevanje predvodila je mlađa ženska skupina katedralnog zbora 'Mirjam' pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom maestre Klare Milatić.

Biskup Palić na počeku Misnog slavlja pozdravio je sve nazočne, osobito redovnice 'kontemplacije' i one od 'akcije'. I jedne i druge na svoj način svjedoče pripadnost Isusu Kristu i njegovoj Radosnoj vijesti. Istaknuo je kako je svaka Euharistija zahvala Bogu za njegovo spasenjsko djelo; za ono što on čini među nama i što nas uvijek iznova, iz dana u dan, spašava, pokazujući nam svoju ljubav i dobrotu.

- Drugo, u ovoj Euharistiji želimo zahvaliti za 150 godina života Družbe sestara kćeri Božje ljubavi. I treće, u ovu zahvalu želimo uključiti 70 godina njihove prisutnosti ovdje u našem gradu, a nešto malo više i na području naše biskupije. Želimo im zahvaliti za njihovo svjedočko djelovanje, za njihov način približavanja one ljubavi kojom nas Bog ljubi; svima onima kroz povijest, ali, osobito ovdje u našem gradu - rekao je biskup Palić.

U propovijedi je istaknuo kako je bavarska učiteljica Franziska Lechner osnovala Družbu sestara kćeri Božje ljubavi u Beču 21. studenoga 1868. godine s nakanom da sestre budu službenice i oruđe neizmjerne Božje ljubavi. Svrha je Družbe bila pružati siromašnim djevojkama i kućnim pomoćnicama dom, odgoj i obrazovanje. Družba je rasla i širila se. Sestre su na poziv tadašnjega hvarskoga biskupa Mihe Pušića došle najprije u Supetar 1922. godine, a ovdje u Hvar 1948. godine, da bi vodile pjevanje i pomagale u župnoj katehezi. Uzdržavanje redovnica u komunizmu bilo je teško tako da su jedine prihode imale po župama od njege starijih i od drugih poslova kojima su se bavile.

U ovom razmišljanju danas, na temelju evanđeoskih riječi koje smo čuli, ne bih htio govoriti o evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti, o kojima sestre slušaju u svakim duhovnim vježbama i uvijek posvješćuju sebi koji je to najbolji način u današnjem svijetu živjeti te evanđeoske vrednote i s njima svjedočiti svoju pripadnost Gospodinu.

Danas bih se htio osvrnuti na ono što ističe papa Franjo ne samo biskupima, svećenicima i redovnicima, nego svim vjernicima kao naglasak našega poslanja u današnjem svijetu, a to je radost. Kongregacija za posvećeni život u Godini posvećenog života 2014. izdala je jedno pismo za sve redovnike i redovnice, a nosi naziv 'Radujte se!' Imamo li razloga za radost?

Statistika pokazuje da je u Europi godine 1982. bilo oko 338.000 redovnica, a 2007. bilo ih je 213.000, što je pad za više od 37 posto. Ista statistika kaže da smo u Hrvatskoj 2007. imali 3056 redovnica, a da smo 2017. godine imali 2691 redovnicu. Pad od 12 posto.

Kad čujemo ovakve brojke, to je vrlo pitanje za ispit savjesti za sestre, za one koji žive redovnički život. Imamo li razloga za radost? Ali, kriza redovničkog život je i kriza vjere. To je kriza vjere i u jednoj biskupijskoj zajednici, ako iz nje nema redovničkih zvanja ili ako iz nje uopće nema poziva. Međutim, kad govorimo o radosti, onda treba imati na umu da radost nije ukras i nešto što lijepo zvuči. Radost je zahtjev i temelj novoga života. U Svetom pismu radost se koristi za mnoštvo zajedničkih i osobnih iskustava. Pa je tako radost vezana uz obrede i svetkovine. I postoji čak 13 glagola-imenica kojima se u Svetom pismu opisuje Božja radost, radost ljudi i radost samoga stvorenja. Papa Franjo će na jednom susretu sa sjemeništarcima, bogoslovima, novacima i novakinjama reći: Ovo je ljepota posvećenja, to je radost, radost. Zašto papa Franjo toliko poziva nas kršćane, a i Bogu posvećene osobe, na življenje radosti? Mnogo je razloga.

Prije svega, danas u svijetu nedostaje radosti. I zato će u tom pismu Kongregacija reći da nismo pozvani činiti neka epohalna djela i da nismo pozvani davati nekakve bombastične izjave, nego smo jednostavno pozvani svjedočiti radost koja izvire iz sigurnosti da se osjećano ljubljenima i koja izvire iz uvjerenja da smo spašeni.

Koji su to trenuci radosti u mome biskupskom životu, svećeničkom, redovničkom i vjerničkom životu? Ponajprije da smo svi od Boga ljubljeni, da smo svi Božja djeca i da nam Bog iz dana u dan to pokazuje. A onda, da nas je Bog stvorio i želi ovakve kakvi jesmo. I da nam je dao to poslanje koje smo dužni ispuniti. Da smo pozvani i da je Bog svratio svoj pogled na mene. I to, moći razumjeti Boga, moći čuti Boga, to je tajna naše radosti. I osjetiti da nas Bog ljubi, da za Boga nismo brojevi, nego osobe. I osjetiti da me on zove, daje mi svoje poslanje. To je razlog moje radosti.

I zato to pismo Kongregacije poziva na hodočašće u prošlost, prošlost svoga poziva, da znamo gdje su korijeni, da znamo gdje su izvori, a na izvoru je voda uvijek najčišća. Stoga je ova 150. obljetnica poticaj prvo vama, drage sestre, da se vratite tom izvoru. Da vidite tu vodu, tamo gdje je ona najčišća. Jer, postoji opasnost da, uslijed protoka vremena, svašta dođe u tu rijeku. Ali, mi smo pozvani i poslani uvijek čistiti je. Čistimo je na taj način što se vraćamo u prošlost svoga poziva i što uvijek iznova u sebi danas probuđujemo i budimo to ozračje prijateljskog odnosa s Kristom. Inicijativa poziva je Božja. Bog poziva. Ali, o čovjeku ovisi slobodni pristanak. Bog nas je stvorio slobodnima i želi da se u slobodi opredjeljujemo za njega. I taj naš život u Duhu, život za Boga nikada nije nešto dovršeno, nego je neprestano otvoren i i svet otajstvu. A vjera znači traganje. Vjera znači hod u nesigurnost. Ali, ipak, s jednom sigurnošću. A to je da na početku svega i na kraju svega stoji Bog. Taj susret s Gospodinom, koji se dogodio u jednom trenutku u našem životu, uvijek nas potiče da izađemo, kaže Pismo, iz autoreferencijalnosti. Težak izraz!

Pokušat ću vam to dočarati jednom našom uzrečicom, bolje reći kletvom, u našem narodu: "Dao Bog da se sobom zabavio". I to je autoreferencijalnost. Kad smo usmjereni samo na sebe. Kad gledamo sebe, svoje interese, svoje probitke. Kad ne gledamo cjelinu; bilo da se radi o cjelini zajednice, bilo da se radi o cjelini biskupije ili, na kraju, o cjelini Crkve. Jer, svi smo mi najprije u toj Crkvi. I zato, kad Papa danas govori kakvu Crkvu želi, onda Papa kaže da želi Crkvu u izlasku. A što to znači Crkva u izlasku? To znači da je naš kršćanski život nužno definiran izrazima kretanja. Čak i kad se živi u monaškoj, kontemplativnoj i klauzurnoj dimenziji, kao što žive naše benediktinke, to je isto život stalnog traženja koji me potiče da uvijek iznova izlazim iz sebe i da uvijek iznova tražim. To je taj sveti nemir traženja, koji mora biti u svima nama. Ako nema svetog nemira traženja, onda upadamo u tu autoreferencijalnost, onda se bavimo sobom. Onda su nam pogledi uski. I onda, uslijed toga nastupa i kriza posvećenog život.

I kao što je naše društvo, kao što su naše obitelji, kao što smo i mi sami katkad zahvaćeni krizom, tako postoji i kriza u posvećenom životu. I te kako! A to je u prvom redu nesposobnost da se prepoznamo; tako duboki poziv, Božji poziv. To je zatim kriza vjernosti, kad nisam vjeran tim anđeoskim idealima. To je zatim kriza humanizacije, drugim riječima, kad nismo vjerni i kad smo ograničeni u toj našoj dosljednosti. A onda, sve to stvara nezadovoljstvo, ogorčenost, zatvara nas u jad i žalost, zatvara nas u neku nostalgiju za neistraženim putovima života i neispunjenim snovima.

I zato na tu krizu treba dati odgovor. Ponovno posjetiti duboko središte osobnog života. Tamo gdje su moji motivi da nasljedujem Isusa Krista. A zatim vjernost, odnosno svijest koja nas usmjerava prema Bogu i prema svakom stvorenju. A zatim i ustrajnost, ustrajnost sve do Golgote. Iskusiti u sebi kako nas razdiru i sumnje i vjetar, ali istovremeno radovati se divoti i čudesnosti Uskrsa, sve do očitovanja Duhova i novoga slanja. A to je evangelizacija. I to je ta radosna vjernost, do mučeništva, do onoga potpunog razvlaštenja, do potpune kenoze, ono što je i sam Isus Krist doživio.

I zato bismo mi danas u ovoj krizi ,u kojoj smo svi pogođeni, trebali doista dublje čuti i u svome životu nastojati živjeti taj Papin poziv, a to je ispuniti i obnoviti radošću i velikom ljubavlju svoj poziv. Ono, kad me Bog pozvao i ono zašto me je Bog pozvao. Danas je u svijetu prisutna fragmentarnost; ne živimo cjelovito svoj život i sve ono što jesmo. I danas je u svijetu prisutan, nažalost, sve više i besplodni individualizam. Ali, odgovor na ta pitanja, braćo i sestre redovnice, može biti jedino iskreno naše svjedočenje i življenje za zajednicu. Vi za redovničku, mi svi, braćo i sestre, za župnu, biskupijsku, odnosno za cijelu crkvenu zajednicu u cjelini.

I zato, molimo danas Gospodina u ovoj Misi da uvijek u nama budi taj osjećaj zahvalnosti zato što smo izabrani. A izabrani smo od trenutka našega stvaranja. Da u sebi obnovimo tu svoju želju i čežnju za traženje njegova lica i da u sebi iznova, iz dana u dan, budimo tu želju živjeti onako kako nas on želi i kamo nas on šalje. A šalje nas da u ovome svijetu budemo svjedoci njegove radosne vijesti i da u ovome svijetu izgrađujemo njegovo kraljevstvo.

Za to je, kako smo čuli u Evanđelju, potrebno puno ulja. Ne maslinovog, nego u prvom redu ulja radosti, a onda i ulja otvorenosti, ljubavi, međusobnog poštovanja i prihvaćanja. Sve do onoga, kao što sam i rekao, do mučeništva, do potpunog razvlaštenja, do potpune svijesti da pripadamo jedino Bogu i da nas Bog šalje da živimo svoje poslanje biskupa, svećenika, redovnika, redovnice, oca obitelji, majke obitelji, bake ili djeda. To je naš put kojim ostvarujemo svoju svetost. To su trenuci koje nam je Bog dao da se iz dana u dan posvećujemo.

- Neka nam ova Euharistija, ovaj susret s uskrslim Kristom pomogne da iz dana u dan rastemo u ljubavi i da iz dana u dan rastemo u sve većoj sličnosti s Isusom Kristom koji je došao da imamo život u izobilju - zaključio je biskup Palić.

Na kraju Mise poručio je kako je službenica Božja Majka Franziska Lechner pokušala dati odgovor na pitanje onoga vremena i trenutka i činiti ono što je za nju bilo važno i potrebno. I mi smo ovdje i sada pozvani činiti ono što je ovdje i sada naša zadaća i na što nas Bog poziva. Ohrabreni upravo svjedočanstvom naših, koji su nas prethodili u življenju i svjedočenju Isusove radosne vijesti, molimo Božji blagoslov i zagovor svih svetih naših zaštitnika da nam pomognu i zagovaraju nas kako bi smo doista bili iskreni Kistovi svjedoci i svjedoci njegove Radosne vijesti u ovome trenutku i tamo gdje nas Bog šalje.

Družbu kćeri Božje ljubavi osnovala je mlada bavarska učiteljica Franziska Lechner u Beču 21. studenoga 1868. godine. Družba danas okuplja oko 1000 sestara u 19 država svijeta sa 7 provincija i 4 viceprovincije. Družba je 150. obljetnicu postojanja proslavila na blagdan Marijina prikazanja.

Kćeri Božje ljubavi došle su u Hvar 23. lipnja 1948. godine na poziv hvarskog biskupa Mihe Pušića. Kroz 70 godina u Hvaru je djelovalo 57 sestara, od kojih su neke tamo bile dva ili tri puta. Drže se načela Majke Franciske: 'Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo'.


 

Da biste komentirali, prijavite se.