Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na Nedjelju muke Gospodnje, Cvjetnicu, u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, svečano misno slavlje kojem je prethodio blagoslov maslinovih grančica i procesija kroz Gradski park, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem.
 
U koncelebraciji bili su generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, supsidijar preč. Milan Begić i vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić. Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku izveli su preč. Begić i bogoslovi Valentino Ljevar i Fran Bijelić  uz podršku Katedralnog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.
 
Govoreći o muci Kristovoj kako je opisuje sv. Marko, biskup je istaknuo kako je ona puna dramatike, te teških momenata, ali i poučnih i simboličkih elemenata koji daju nazrijeti tko je Isus i zašto je trpio.
 
- Dapače, iz Markova se opisa jasno vidi i to da on zna kako je Krist po svojoj muci pobijedio đavla i svako zlo i grijeh, te da je ta njegova muka – slavna! Upravo o takvom muci Kristovoj govori i čitava današnja liturgija. Jer nije Krist trpio da bismo ga mi sažalijevali, nije on podnosio nepravdu jer je bio slab i nemoćan, nego baš stoga što je Sin Božji, što je moćan vladar i kralj svega svijeta on je muku svijeta i svakog čovjeka ponio na svojim leđima da bi ju pobijedio i svemu svijetu donio novi život, pun radosti i smislu - ustvrdio je biskup.
 
Dodao je kako Evanđelista želio iznijeti opis Kristove muke da bi u nama probudio svijest koliko je Bog nas volio, koliko je bio spreman dati za nas i koliko je velika Božja ljubav, ali i s druge strane koliko je slab čovjek.
 
- Jedan Isusov apostol ga izdaje, drugi ga zatajuje; Pilat ga nevina osuđuje, vojnici i svjetina mu se podruguju. Ipak ima tu i ljudi koji su sućutni, koji ga prate s ljubavlju: Petar plače kad spoznaje svoju slabost, Šimun Cirenac mu pomaže nositi križ, žene ga prate i plaču nad njim, a Josip iz Arimateje ga pokapa u svoj grob. Na kraju, nakon što Isus umire na križu, rimski satnik zaključuje: 'Doista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji'! I mi bismo trebali doći do tog zaključka i zahvalno se pokloniti Gospodinu koji je za nas, premda Bog, trpio i umro. Gdje smo tu mi – upitao je biskup.
 
Prisjetio se i gorkog 'Judinog poljupca'.
 
- Koliko je strašan Judin poljubac! Da ga je bar ošamario, ne, Juda je Isusa poljubio. Ono što bi trebao biti znak ljubavi i nježnosti, on je pretvorio u znak prijevare i izdaje. Koliko prijetvornosti često ima u svima nama ljudima! Kada bismo trebali biti blizu onima koji trpe, mi okrećemo oči od njih; kada bismo trebali priskočiti u pomoć, mi radije ostajemo u svojoj komotnosti; kada bismo trebali dići svoj glas protiv nepravde i protiv zala ovog svijeta, mi radije šutimo… Judin poljubac! Koliko je to strašna pouka – za sve ljude, za sva vremena. A jesmo li što naučili, jesmo li spremni priznati svoje nedosljednosti i ispraviti ih, poći za Isusom i nositi svoj križ s vjerom da je to put spasenja? – ponovo je upitao mons. Košić.
 
Na kraju biskup je upozorio kako se i danas Krista razapinje kada se ponižava, vrijeđa i progoni Crkvu.
 
- Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem Istambulske konvencije pljunuli su nama katolicima u lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju. Ne smiju to ni oni koji su nevjernici, zbog pravnih i moralnih razloga i zato što bi se time prihvatio nadzakon koji bi nadzirao domaće zakone. A radi se o duboko nekršćanskom zakonu i, kako je rekao predsjednik HBK, oni koji to zlo podupiru sami sebe ekskomuniciraju iz Katoličke Crkve. Molimo se, braćo i sestre, i dalje da to zlo ne prevlada. Krist je pobijedio. On će dati da i mi s njime pobijedimo. No, kroz mnoge nam je nevolje proći… ali s vjerom, uzdignute glave, svjesni da nismo sami i da je to put spasenja. Zato: Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te jer si po svojem svetom Križu pobijedio svijet - zaključio je biskup.