Josip se ne umara pomagati

Dvanaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu 3. travnja 2019. godine predvodili su štićenici udruge Job.
Autor: svetijosip.com/Laudato/K.P. Photo: svetijosip.com četvrtak, 04. travnja 2019. u 17:00

Misno je slavlje u Nacionalnom svetištu predslavio mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije u koncelebraciji s vlč. Dragutinom Goričancem, predsjednikom udruge Job, o. Marijom Škrtićem, pavlinskim provincijalom, dr. sc. Josipom Beljanom, umirovljenim svećenikom i mons. Antunom Senteom, ml., rektorom Nacionalnog svetišta. Posebni korizmeni ugođaj liturgijskom slavlju dali su "Pivaći svetog Jakova" iz Šibenika izvodeći pjesme iz korizmene dalmatinske baštine.

U prigodnoj homiliji mons. Mlakić je između ostalog kazao kako ovu svetu misu slavimo u vremenu Korizme, kada smo na osobiti način pozvani na obraćenje. Što znači obratiti se? Vjerujem kada bi smo onako, bez puno razmišljanja odgovarali na to pitanje da bi smo u prvom redu rekli, obratiti se znači ne činiti grijehe, odvratiti se od krivoga puta, odreći se zla, živjeti prema Božjim zapovijedima i to bi sve bilo jako točno, ali, je li to dovoljno da bi se netko obratio? Postavimo pitanje, zašto se treba obratiti? Koja je svrha obraćenja? Samo zato da ne činimo grijehe i da živimo po Božjim zapovijedima? Meni osobno, taj odgovor nije dovoljan. On mene osobno ne zadovoljava. Ne motivira me toliko na obraćenje, osim možda ako uz to netko još kaže, jer ako se ne obratiš propast ćeš. Ali onda se zapravo stvara jedan odnos straha. A ni s time nekako nisam zadovoljan. Obratiti se treba radi onoga što ćeš dobiti obraćenjem. Obratiti se treba radi života prema kojemu se okrećeš od zla i grijeha. To je svrha obraćenja i to je razlog obraćenja. A koja je to stvarnost, što to mi dobivamo obraćenjem? Dobivamo zajedništvo s Bogom, već ovdje na zemlji, kako kaže Isus u Evanđelju, onaj koji mene sluša ima život! Kod Isusa su stvari vrlo jednostavne, gotovo bi se reklo crno bijele. Ako živiš s Bogom imaš život! Ili ako ne živiš s Bogom nemaš života, imaš lažan život, imaš u glavi zabludu. To je prolazna lažna sreća. Istinski život imaš samo onda ako si s Bogom, i zato se treba obratiti, kazao je mons. Mlakić, te nastavio kako je poslušnost, poput Kristove, temeljna odlika naše vjere, ono što bi trebalo nas resiti. Poslušnost Bogu. I to je ono po čemu prepoznajemo i svetce, a među njima, evo, na osobit način i našega vrlog muža, pravednika, svetog Josipa kojeg smo došli častiti. Jer, ono malo iz njegovoga života što znamo, govori nam beskrajno puno, govori nam koliko je Josipovo pouzdanje u Boga bilo veliko, koliko je on Boga tražio, sanjao da otkrije Božju volju što da napravi kada se njegova Zaručnica našla trudna. A Bog svoje pravedne ne ostavlja bez svoje milosti i bez svojega svijetla i daje mu. I kada Josip spoznaje Božje svjetlo, kada shvaća što je volja Božja, on ne koleba ni jednoga trenutka, nego pristaje učiniti ono što Bog od njega traži, kao i Isus Krist, njegov sin kasnije. Nije to ropska poslušnost, nije to poslušnost iz straha, nego je to duboka promišljena, zrela poslušnost vjere, koja onda naš zemaljski život otvara prema Nebu, čini ga ispunjenim božanskom milošću i pretvara ga u jedan beskrajni stvaralački čin kojemu i mi postajemo svjedoci Božje ljubavi u svijetu, kazao je mons. Mlakić.

Pri kraju Misnog slavlja svoju su vjeru svjedočili Zvonimir Bilušić, vjeroučitelj i Hrvoje Lapić, obojica članovi muškog zbora "Pivaći svetog Jakova". Hrvoje je tom prigodom kazao kako su članovi zbora pjevači koji su pjevali u različitim klapama, ali koji su htjeli osnovati klapu čiji će repertoar biti isključivo duhovna glazba za misna slavlja. Tako već postoje od 2012. godine. Nadalje dobar dio pjevačka su aktivnu u svojim župama, stoga su željeli taj dar, koji im je dao Gospodin, staviti na raspolaganje zajednici, što je i njima osobno veliki gušt što mogu moliti pjevajući. Njihov član je i mons. Marinko Mlakić.

Svaka proba započinje molitvom što nam osvješćuje da smo od Boga primili taj dar, stoga je dobro primljeni dar stavit na korist drugih, kazao je tom prigodom Zvonimir.

Uz svetog Jakova koji je vaš zaštitnik ima li mjesta za svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske? upitao je članove klape Pivaća mons. Sente, na što je Hrvoje odgovorio: mogu reći da je baš ovdje u ovom Svetištu rođena zajednica kojoj većina nas pripada. Naime prije dvije tri godine proglasili su po biskupijama Godinu očeva, a ovdje u Zagrebačkoj nadbiskupiji Godinu svetog Josipa. To nam je dalo za promišljati. Većina nas je oženjena. Žena i ja čekamo peto dijete i nekako smo vidjeli da je kriza muškaraca. Rodila se želja da se osnuje zajednica u kojoj bi se posvetili, naučili biti bolji muževi i bolji muškarci. Sveti Josip, bar meni, je primjeri za sve ono što bih ja želio biti kao muškarac! Najbolji otac, najbolji suprug, dokraja Bogu vjeran i poslušan. Nadalje kada promatram svoju djecu, na koju ovaj sekularni svijet djeluje, vidim da traže uzor. Kad djeca vide oca da ide na nogomet, ribolov, onda i oni požele tako. Stalno mi se motalo po glavi kako bi to bilo da moja djeca vide mene i mojih 10-15 prijatelja kako klečimo i Boga molimo. Svjestan te dimenzije koju nam Bog u sakramentu braka daje, tog duhovnog autoriteta kao roditelj, kao glava obitelji, potakla me da pokrenemo jednu bratovštinu, koju smo nazvali Bratstvo svetog Josipa. Prije dvije godine naša je biskupija hodočastila upravo u ovo svetište. Promatrajući kako ste tada predmolili krunicu svetog Josipa, sjećam se da mi je srce tada tako gorilo od želje da nešto učinim. Kad smo se vratili kući razgovarao sam sa Zvonimirom, nastavili smo moliti i postiti na tu nakanu. Biskup Anto Ivas, nas je uputio na povjerenika za obitelj u našoj biskupiju don Roka. Bilo nam je logično da s tim što smo nosili u srcu dođemo svećeniku koji je za to nadležan. Don Roko nas je lijepo prihvatio i rekao da ćemo zajedno postiti i molit. Kroz korizmu smo molili, postili i on je dao svoj blagoslov, nakon čega je nastala zajednica u kojoj nas je petnaest članova. Redovito molimo krunicu svetog Josipa za naše obitelji, za domovinu, za svećenike. Ovu Korizmu smo odlučili postiti. Svaki dan u korizmi jedan naš član posti, za duhovnu obnovu u našoj biskupiji, za obitelj i domovinu. Svaki novi dan drugi član posti. Možemo kazati da je ta naša zajednica "Bratstvo svetog Josipa" nastala u ovom Svetištu. zaključio je Hrvoje.

Svoje svjedočanstvo dala je i tajnica udruge Job, Marijeta Peršić.

Bila sam na pretrazi u jednoj poliklinici. Liječnik je utvrdio da moram ići na operaciju. Kad je čuo da se brinem o štićenicima udruge Job odmah me preporučio jednoj medicinskoj sestri koja puno moli, te da će mi i ona pomoći. Uskoro sam upoznala spomenutu sestru, koja mi je pomogla ali se i sama pojadala. Naime, imam problem. Udovica sam i majka troje djece. Moj najstariji sin u 25 godini života ima jako tešku dijagnozu na oku. Sutra ide na punkciju i ne znam što će biti, a prognoze su jako loše. Ohrabrila sam je i ispripovjedila kako ću pomoliti za zdravlje njego sina svetom Josipu, on je bio zaštitnik Svete obitelji, vi ste rekli da ste udovica, pa evo neka i vama on bude zaštitnik vaše obitelji.

Ona kaže, ovo je nevjerojatno, ja sam jutros išla u našu bolničku kapelu i stala sam pred kip svetog Josipa i rekla sam Josipe ja nemam muža, daj budi ti zaštitnik moje obitelji. Kaže ona, ovo je nešto nevjerojatno. Dragi Bog zna koga zajedno slaže, ništa nije slučajno, kažem ja. Drugi dan zazvonim mi telefon na kojem čujem glas te sestre koja mi u suzama govori - Marijeta, čudo se dogodilo, na oku moga sina nema ništa. Liječnica koja mi je to kazala se i sam čudi, stoga je zvala drugog liječnika koji je potvrdio novopostavljenu dijagnozu. Bolesti više nema. Sestra, odnosno majka poče mi zahvaljivati na molitvi, na što sam joj odgovorila ne meni, nego svetom Josipu, on se za sve pobrinuo, zaključila je svoje svjedočanstvo gospođa Marijeta.

 

Da biste komentirali, prijavite se.