Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s pomoćnim biskupima Valentinom Pozaićem, Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim, više kanonika i prebendara te dvadesetak svećenika i dvojicu đakona.

Biskup Šaško je u homiliji istaknuo da uz Kristov križ, spomen na Posljednju večeru vjerojatno je onaj temeljni događaj za kršćanstvo koji su umjetnici najviše pokušavali uprisutniti, oživjeti svojim djelima i tako su u nama ostavili polog mnoštva slike lika, tumačenja, osjećaja i smisla. Istaknuo je kako ga ne može obuhvatiti niti jedno umjetničko djelo; niti jedna boja niti oblik, niti jedan kist ili dlijeto, niti jedan filmski ili zvukovni zapis.

„Najljepša i najistinitija slika toga događaja, koja ostaje živjeti u bilo kojemu vremenu, jest vjernička zajednica. Nju oblikuje isti umjetnik – Duh Sveti, po nadahnutoj riječi koja postaje tijelom, po zemaljskim darovima koji postaju euharistijskom Božjom prisutnošću, po Crkvi koja – u istome Duhu – ostaje živjeti u svijetu kao Kristovo Tijelo". Time, istaknuo je, potaknuti darom vjere, ponovno postajemo suradnicima u Božjemu stvaranju najljepšeg remek-djela koje ne pripada niti jednoj galeriji ili zbirci, jer otajstvo života, radosti i ljubavi pripada Gospodinu: od njega dolazi i k njemu se vraća, po nama, po našim životima, svaki put kada očitujemo nesebičnost".

Ustvrdivši da je naša kultura postala umorna od suvišnih riječi, prezasićena govorom bez značenja, zaključio je da su puno prodornije i govorljivije geste, te se čini da je riječima lakše manipulirati, lakše ih je odvojiti od života, te time i od istine.

Svako euharistijsko slavlje, objavljuje otajstvo Isusova i našega dolaska na svijet. Znajući da mu je „Otac sve predao u ruke" ta evanđeoska rečenica uvod je u gestu koja sažima cijeli Isusov život – pranje nogu učenicima. U tome božanskom činu Isus očituje bit religije koja živi u ljubavi, pobožnosti, milosrđu, sućuti... Bog koji je po ljubavi stvorio sav vidljivi i nevidljivi svijet, susreće njegovu unakaženost grijehom. To predivno remek-djelo grijeh stvorenja kojima je dana sloboda želi unakaziti i učiniti neprepoznatljivim. I samo mu Bog može vratiti ljepotu.

I posezanje za vodom, da bi oprao noge, znakovita je gesta obnove stvorenja, pojasnio je biskup Šaško. „Obnavlja svijet spuštajući se do ljudskih nogu i njihova dodira sa zemaljskim prahom. On pere i pročišćuje, obnavlja i posvećuje svoje djelo. Tako poučava svoje učenike i nas, što nam je činiti, kako ponovno graditi narušeni Savez, obnavljati ljudska srca, obasjati savjesti i pročistiti duh, posvećivati živote s pomoću istinskoga služenja, ne zanemarujući ljudsku tjelesnost, po kojoj ljubav postaje vidljivom. Isus je svojim dahom blizak vodi, kao što je Duh lebdio nad vodama u počecima Stvaranja, da bi apostoli svijetu vraćali njegov dah i životnu snagu. Između tame grijeha i svjetla Duha; između vode i ljudskoga tijela nastaje novi svijet. Isus vodom daruje svježinu, da bismo kao Crkva bili uronjeni u Božju snagu, a Crkva svoju snagu, mudrost, milost i istinu ima samo u Bogu. Pranje nogu znak je pranja duše, savjesti, volje, nutarnjosti. Zaustavlja ljudski korak oholosti i samodostatnosti, dajući primjer služenja, tu jedinu umjetnost kojom se može obnavljati Božje remek-djelo; umjetnost u kojoj služiti znači voljeti bližnje i svijet. Poruka evanđeoskog navještaja je: kleknuti pred drugim, da taj može rasti u spoznaji i ljubavi prema Ocu.

Pozvani samo biti euharistijski ljudi koji ne stoje, koji čistih nogu stupaju na Božji put, čist od grijeha i zloće. Isus je dao sebe kao put, istinu i život, dao nam je primjer i dao nam je slobodu, poručivši da i onaj koji je opran vodom, ali nije prihvatio Isusa, nije u sebi sačuvao taj spomen njegove ljubavi. Pranje nogu je simbolička gesta da bismo bolje razumjeli Kristovu gestu euharistijskoga dara. Oprani smo krsnom vodom, preporođeni na novi život.

Sve se svodi na prepoznavanje ili neprepoznavanje Božje ljubavi, na prihvaćanje da budemo slobodni toliko da dopustimo Bogu da nam opere noge i da budemo čisti za primanje njegova tijela i krvi za obnovu svijeta, kako bismo mi, Crkva, činili isto na svim mjestima našega života gdje čovjek treba radost i Božju prisutnost.

Večerašnje nam slavlje ujedno govori da svaka obnova polazi od vjere da se Bog prigiba k čovjeku i u toj vjeri čovjek drugomu čovjeku. Euharistija nas poziva na prepoznavanje istine i na djelovanje. Ako mislimo da netko drugi treba činiti nešto umjesto nas, ako očekujemo da se drugi prvi treba sagnuti, nismo razumjeli. I sada, dok ulazimo u središnjost spomena ustanovljenja najvećega dara Boga svijetu, Isus pita baš to: Jeste li razumjeli?, pokazujući praonik i oltar, ispunjene ljubavlju, rekao je biskup Šaško.

Nakon homilije kardinal Bozanić je oprao noge bogoslovima zagrebačke Bogoslovije.

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija