Pater Božidar Nagy primio Povelju: Ona je priznanje svim dobrotvorima, volonterima i hodočasnicima

Razgovor s patrom Božidarom Nagyom o primljenoj povelji za Dom hrvatskih hodočasnika i o bl. Ivanu Merzu.
Autor: laudato.hr/D.R. Photo: ika.hkm.hr četvrtak, 06. veljače 2020. u 16:31

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović dodijelila je 4. veljače 2020. Povelju priznanja Domu hrvatskih hodočasnika u Rimu za izniman doprinos i zasluge u karitativno-humanitarnom radu i razvoju nacionalne kulturno-vjerske djelatnosti. U ime Doma Povelju je primio prof. dr. Božidar Nagy, hrvatski isusovac koji je glavni idejni začetnik i utemeljitelj istoga Doma. Na naš poziv rado se odazvao kao sugovornik.

Sigurno je velika čast primiti ovakvo priznanje Republike Hrvatske. Kako ste primili ovu vijest i što za vas znači ovo odlikovanje?

Ovo odlikovanje osobno sam primio s velikom radošću, ali i zahvalnošću Predsjednici što je prepoznala vrijednost i važnost našega Doma ne samo za vjerničku, katoličku Hrvatsku nego i za cijeli hrvatski narod. Odmah na početku želio bih istaknuti da je ova Povelja u prvom redu priznanje našem Odboru koji je još početkom 1986. godine ustanovljen u Rimu i koji je pokrenuo cijeli ovaj pothvat i vodi ga evo sve do sada.

Članovi Odbora jesu hrvatski redovnici i redovnice, svećenici i laici, njih desetak. Željela se u prvom redu najprije obnoviti stoljetna tradicija prihvata i zbrinjavanja hrvatskih hodočasnika koja je u Rimu postojala od 1453. do 1901. g. a konkretno se sastojala od Bratovštine sv. Jeronima, od hrvatskog gostinjca za hodočasnike i čak i hrvatske bolnice koja je postojala skoro dvjesta godina. Kako više nije bilo moguće obnoviti u formalnom i materijalnim smislu te stare ustanove, nažalost dokinute 1901., a daništa adekvatno nije učinjeno u zamjenu, naš je Odbor odlučio krenuti iz početka. Prvi koji je o tom projektu obaviješten bio je Papa Ivan Pavao II. Sveti Otac je odmah dao svoj blagoslov najprije usmeni, a onda i pismeni, i dapače darovao je prvi novčani prilog za budući hrvatski hodočasnički dom. I tako je Papa Ivan Pavao II. upisan pod broj 1. kao prvi dobrotvor budućeg hrvatskog Doma. Ovo je priznanje također i svim dobrotvorima koji su dali svoje donacije za ostvarenje Doma, potom volonterima koji rade u Domu ali i hodočasnicima koji kroz Dom prolaze.

Po čemu se Dom hrvatskih hodočasnika istaknuo kroz ove 33 godine koliko djeluje, da je zaslužio ovakvo odlikovanje i možete li navesti njegove najvažnije djelatnosti?

Kroz Dom je u ove 33 godine njegova postojanja i djelovanja prošlo oko 45.000 hrvatskih hodočasnika iz domovine i inozemstva što je jasan pokazatelj koliko je ovaj Dom potreban i koristan hrvatskom narodu kako za njegovu duhovnu obnovu i učvršćenje kršćanske vjere, tako i za njegovo kulturno obogaćenje. Dovoljno je samo zaviriti u Knjigu gostiju i pročitati njihove zahvalne zapise da se vidi što taj Dom znači za svakog Hrvata koji u njemu potraži gostoprimstvo.

Za vrijeme Domovinskog rata Dom je velikodušno pomagao i brojnim hrvatskim izbjeglicama i slao pomoć u Domovinu. Već od svojih početaka Dom je otvoren također i za smještaj hrvatskih bolesnika koji dolaze u Rim na liječenje kod raznih specijalista. Također je Dom pružio mogućnost boravka hrvatskim studentima laicima koji su studirali u Rimu na raznim učilištima. Neki su od njih postigli i doktorat.

Osim što je Dom funkcionalan, on je ukrašen i mnogim umjetničkim djelima hrvatskih umjetnika koji su svoje umjetnine darovali Domu pa je Dom ujedno i svjedok bogate hrvatske kulture u Vječnom Gradu Rimu. Tako u Domu imamo djela kipara Mate Tijardović i članova Ernestinovačke kiparske kolonije, reljef Pokrštenje Hrvata od Josipa Turkalja iz Clevelanda, učenika Ivana Meštrovića, Knez Branimir i Hrvatska povijest od Petra Bulića iz Vancouvera i mnoga druga.

Tu su i brojni podaci i ilustracije iz hrvatske povijesti postavljeni u domskim prostorima pa je jednom jedan djelatnik Hrvatske televizije, koji je i sam bio gost Doma, izjavio u jednoj HTV emisiji 'da se u ovome hrvatskom Domu u Rimu bolje može učiti hrvatska povijest nego u našim školskim udžbenicima.'

Dom nosi ime po bl. Ivanu Merzu. Koji je tome razlog? Vi kao postulator u kauzi za proglašenje svetim bl. Ivana Merza možete li reći kako napreduje njegov proces za proglašenje svetim.

Tijekom svoga života bl. Ivan Merz puno je učinio za povezivanje Hrvata s Rimom kako riječju tako i perom. Sam je hodočastio u Rim tri puta i organizirao veliko hodočašće mladeži u Rim za Svetu Jubilarnu Godinu 1925. Osim toga na početku pokretanja ove inicijative Odbor mu je učinio zavjet da ako pomogne svojim nebeskim zagovorom da u kraćem vremenskom razdoblju ostvarimo ovu ideju da će Dom po njemu dobiti ime. Tako je i bilo. Za svega pet godina Dom je potpuno otplaćen zahvaljujući hrvatskim darovateljima iz cijeloga svijeta i od 1991. g. Dom nosi po njemu ime.

Što se tiče kanonizacije bl. Ivana Merza sada se proučava jedno čudo koje se dogodilo prije nešto više od godinu dana na njegovu grobu. I ako ono bude prihvaćeno i odobreno onda je put za kanonizaciju otvoren.

Svakodnevno gledamo kako brojni mladi odlaze iz Hrvatske. Što bi bl. Ivan Merz mogao reći našim mladima u današnjoj situaciji?

I sam bl. Merz je u svojoj mladosti boravio u inozemstvu u Beču i Parizu ali na studiju. I potom se obogaćen vratio u domovinu i učinio čudesa u odgoju mladeži u svega šest godina svoga kratkog života na korist domovine i kršćanske vjere. Što bi on danas rekao današnjim mladima? Ja mislim da bi im rekao ovo: 'Kada ste već morali otići, ne ostajte dugo da se ne utopite u stranom svijetu i kad se materijalno sredite vratite se u svoju domovinu koja Vas treba!'

Pet godina ja sam radio kao dušobrižnik na našoj hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. I poznam dosta slučajeva mojih tadašnjih vjeroučenika koji su rođeni u Francuskoj ali nakon završenih studija vratili su se u domovinu svojih roditelja, zaposlili se u raznim ustanovama, osnovali ovdje hrvatske obitelji i sretni su i zadovoljni da nisu stranci u stranoj zemlji nego su svoji na svome, u svojoj domovini na svojoj hrvatskoj grudi. Samo jedan primjer: predstojnik ureda sadašnjega Premijera je jedan moj bivši vjeroučenik iz Pariza, koji je rođen ondje, ali se vratio u domovinu i sa znanjem koje je stekao u Francuskoj sada koristi ne samo hrvatskoj vladi nego i cijeloj domovini!

 

Da biste komentirali, prijavite se.