Misu u sklopu 6. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem i još nekoliko svećenika, a župna crkva bila je premala da primi više od tisuću hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske. Među hodočasnicima bio je i sisačko-moslavački župan Ivo Žinić.

Na početku je sve okupljene pozdravio biskup Košić ističući kako se ovo slavlje prikazuje za Domovinu, za poginule branitelje Gvozdanskog iz 1578. godine, za stradale civile od partizana 1941. godine i za poginule u Domovinskom ratu 1991. godine.

U homiliji govoreći o krštenju Isusa Krista u rijeci Jordanu biskup Gorski je istaknuo kako je to i naše krštenje, čin kojim smo preporođeni.

„Upravo na temelju događaja koje nam ovo Evanđelje danas daje, na temelju krštenja koje smo primili mi trebamo promatrati što se to zbilo i u svjetlu krštenja, u svjetlu vjere prosuđivati i povijest i ljude. Vidimo Isusa koji je rođenjem sišao u ovaj naš svijet, pomiješao se s nama kao sa svojima, kako silazi u rijeku Jordan u povorci grješnika. On nevin, potpuno je preuzeo sudbinu, i onu dobru i onu zlu, našeg roda na sebe i sišao je u rijeku ne da sa sebe skine grijeh, nego da naše grijehe, i moje i vaše, uzme na svoja leđa i da ih ponese“, poručio je biskup Gorski te dodao kako u tom događaju postoje tri elementa koja nam progovaraju o dubini i snazi toga čina.

„Prije svega to je otvaranje nebesa i glas koji kao da je na tragu one silne čežnje vjernika kroz stoljeća zabilježene u knjizi proroka Izaije koji viče: 'O da razdreš nebesa i da siđeš..' Vidimo, nebo se otvorilo ne samo za Isusa nego za svakog čovjeka, za svakog tko mu se po krstu pridruži. Druga značajka krštenja jest činjenica koju promatramo u riječima 'Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina'. U tim riječima opet prepoznajemo proroka Izaiju koji govori o Sinu, o sluzi i miljeniku Božjem koji će proći zemljom i glas mu se neće čuti po trgovima, trske napuknute neće do kraja slomiti dok pravdu ne donese narodima. Vidimo, već smo u samom činu krštenja dobili ne samo milost, nego i zadatak, poslanje u svijetu u kojem se nalazimo. Treća značajka krštenja Isusova je Duh Božji u liku goluba koji silazi na Isusa. Isti Duh koji je u počecima stvaranja svijeta, isti Duh koji je golubica koja je Noi navijestila novi život, isti Duh koji stvara novo čovječanstvo ne rođeno od tijela i krvi nego od vode i Duha kako Pismo uči. Što se to dakle dogodio s kršenjem Isusovim? Bog je dotaknuo stvarnost i sve stvoreno kroz vodu kao pramateriju te je na taj način zapravo posvetio svijet u koji je sišao, kao i vodu za naše krštenje po kojem se mi ucjepljujemo u njegovo otajstveno tijelo koje zovemo Crkva Kristova“, rekao je biskup.

Govoreći o herojskim žrtvama branitelja Gvozdanskog i svih branitelja u našoj povijesti biskup je rekao kako naš spomen mora prolaziti upravo kroz sliku koju nam Pismo nudi u Isusu, on mora biti pročišćen.

„I sveti Ivan Pavao II. poziva na čišćenje naših sjećanja. Da se ne sjećamo samo zla, da ne nosimo u sebi krhotine i porezotine prošlosti, da se ne sjećamo onoga što je na tako snažan način obilježilo i našu povijest, bilo osobnu bilo narodnu, samo u zlu, nego baš naprotiv. Mi se moramo sjećati događaja koji su prošli kroz milost krsta, događaja koje promatramo kao vjernici i u kojima želimo pamtiti dobro. Želimo pamtiti ne smrt hrabrih ljudi nego njihovu hrabrost, želimo pamtiti njihovu vjeru, želimo pamtiti njihovu odanost Domovini, obitelji i Crkvi. To su vrijednosti na kojima se i danas želimo nadahnjivati“, poručio je biskup te upozorio kako je za našu budućnost važno priznanje, kajanje i iznošenje istine ma kako bila bolna jer je nepravda uzrok, korijen i sjeme svakog zla u budućnosti.

„Neispravljena nepravda je sjeme zla i novih nepravda i kad se kao vjernici sjećamo svega što nosimo u sebi, mi želimo da naš spomen bude čist, da naš spomen bude oslobođen mržnje i da ono čega se sjećamo i što nosimo u sebi kao vrijednost, bude na dobro i izgradnju naše obitelji, zajednice, Crkve i naroda. Mi kršćani smo upravo na to pozvani, tako djelovati u ovome svijetu“, zaključio je biskup Gorski.

Nakon mise slijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen križa, gdje je na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici lokalnih vlasti, braniteljskih udruga iz više gradova, te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga, a na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode“.

Utvrda Gvozdansko, koju su izgradili knezovi Zrinski, našla se na putu turskim osvajačima koji su, nakon Bitke na Krbavskom polju, nastojali zauzeti Pounje kako bi osigurali nastavak pohoda prema kršćanskoj Europi. Nakon zauzimanja okolnih strateških točaka, utvrda je, odoljevši više pokušaja osvajanja, pala nakon tromjesečne opsade turske vojske pod zapovjedništvom Ferhat-paše Sokolovića. Umjesto posljednjeg turskog juriša osvajače je 13. siječnja 1578. godine zatekao strašan prizor koji je izazvao poštovanje i samog Ferhat-paše. Tristotinjak branitelja utvrde smrzlo se nakon što su, bez hrane i streljiva, odbili sve ponude da se predaju. Turski je vojskovođa iz poštovanja poginulim braniteljima osigurao kršćanski ukop, a mještane Gvozdanskog je oslobodio plaćanja poreza.