Na ovaj dan kada slavimo svetkovinu svetog Leopolda Bogdana Mandića, sveca pomirenja, Crkva nam govori o Božjoj ljubavi i pred nas stavlja lik Dobrog Pastira koji daje život za ovce i traži također one koje nisu iz ovoga stada, kako bi postali jedno stado pod jednim pastirom. Božja riječ pruža tako dva točno određena aspekta: njegovu apostolsku težnju za pomirenjem i davanjem zadovoljštine i njegovu ekumensku i misijsku težnju.

Kada ga je Pavao VI. 2. svibnja 1976. proglasio blaženim predstavio ga je ovim nadahnutim riječima: „Tko je onaj koji nas je danas ovdje sabrao da slavimo u njegovo blaženo ime širenje Kris-tova Evanđelja? To je siromašni, mali kapucin. Doima se ispaćenim i krhkim, ali tako neobično sigurnim da nas privlači, očarava...“. Tu očaranost u prvom redu budi odrješenje koje je podje-ljivao „52 godine u tišini, skrovitosti, skromnosti skučene ispovjedaonice“ (papa Ivan Pavao II.). Taj je aspekt lijepo istaknuo također sveti Ivan Pavao II., kada ga je 16. listopada 1983. ubrojio među svece. „U toj njegovoj nevidljivosti – rekao je Papa – po kojoj se otvarao prostor pravom Pastiru duša krije se njegova prava veličina“. „On je taj koji oprašta, on je taj koji odrješuje“ – govorio je svetac pokazujući na Raspetoga. „Bio je ispovjednik koji je neprestano molio; ispovjednik naviknut u životu biti uronjen u Boga, u jednom nadnaravnom ozračju“.

Ivan Pavao II. je istaknuo također drugi aspekt svetosti oca Leopolda: ekumenski duh. „Bio je svećenik – rekao je – koji je imao tako veliki ekumenski duh da se prinosio kao žrtva Gospodinu svakodnevnim darivanjem zato da dođe do ponovne uspostave punog jedinstva između latinske i odijeljenih istočnih Crkava te da ponovno čine jedno stado pod jednim Pastirom. On je živio svoj ekumenski poziv na potpuno skriven način“. Sa suzama u očima se povjeravao: „Bit ću misionar ovdje, u poslušnosti i vršenju svoje službe... Svaka duša koja traži moju službu bit će moj Istok“.

Tu skrovitost, taj jednostavni i skriveni život nije lako riječima opisati, kao što nije lako opisati silnu količinu Božjeg milosrđa koja se slila u nekoliko četvornih metara njegove sobice-ispovjedaonice, i žar njegova žrtvenog prinosa za jedinstvo Crkve.

Rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, u Dalmaciji, na ulazu u Boku Kotorsku, na Jadranu. Bio je posljednje od petnaestoro djece; kršten je 13. lipnja pod imenom Bogdan. Njegov otac, Petar Mandić, ribar i trgovac, oženio je Karlu Carević. Oboje su bili gorljivi katolici.

Sa šesnaest godina, 16. studenog 1882., stupio je u kapucinsko sjemenište u Udinama. Bogdanovo je kapucinsko zvanje bilo plod snažnog apostolskog žara. U dvije godine provedene u Udinama trudio se ispraviti, u tišini i sa samokontrolom, malu govornu manu koja ga je ometala u njegovoj želji da komunicira s drugima. Po naravi je bio srdačan i otvoren. Odmah se u svemu pokazao uzornim. Godinu kušnje je proveo u Bassanu del Grappi kod Vicenze, gdje je 2. svibnja 1884. prilikom redovničkog oblačenja uzeo ime fra Leopold. Slijedile su zatim tri godine filo-zofskog studija u Padovi, od 1885. do 1888. Dana 18. lipnja 1887., kao što je on sam napisao, začuo je po prvi puta Božji glas koji mu govori o povratku odijeljenih istočnjaka katoličkom je-dinstvu. To je temeljno usmjerenje čitavog njegovog života, opetovani predmet njegove težnje, smisao njegova poslanja.

Za svećenika je zaređen 20. rujna 1890. u crkvi La Salute. Odmah je zatražio od poglavara da ga pošalju u misije na Istok. Odgovor je bio negativan: zbog njegove govorne mane poglavari ga nisu smatrali prikladnim. Kasnije i opetovane molbe također su odbijene. Tada se, u tišini poslušnosti, povukao u službu molitve za jedinstvo, u polusjeni ispovjedaonice. I tako se pred malim franjevcem na misteriozan način otvorilo misijsko polje šire od istočnih krajeva. Svakodnevna misa, življena kao ekumensko zauzimanje, preplavljivala je svjetlom njegov poziv, i to se svjetlo nezaustavljivo i snažno širilo u ispovjedaonici. Tijekom sedam godina boravka u Veneciji postao je referentna točka, pravi duhovni učitelj, obdaren posebnim duhovnim karizmama.

Godine 1905. na godinu dana je poslan u samostan u Kopar, kao vikar. Nakon što je vraćen u Italiju, proveo je tri godine u Thiene kod Vicenze, u svetištu Gospe od Olma. Godine 1909. premješten je u Padovu gdje su mu poglavari povjerili službu duhovnog vođe studenata i predavača patrologije. To razdoblje, koje je bilo u znaku studija i nastavnog rada u Padovi, predstavljalo je dramatični vrhunac njegova misionarskog i ekumenskog poziva, pretvorenog u herojsko predanje samoga sebe kao žrtve. U siječnju 1911. pisao je svome duhovnom vođi, koji mu je odgovorio: „Budi siguran da će taj stav molitve i žrtve pred Ocem sviju uvelike koristiti odijeljenim na-rodima“. Leopold se već bio opredijelio za stalni život žrtve, u radikalnoj poslušnosti koja poprima tonove stroge ignacijevske poslušnosti i mistike samozatajnosti, koju je podnosio sa svim bogatstvom svoje snažne dalmatinske čovječnosti. Teško mu je palo što je morao zamijeniti svoje snove o misijskom apostolatu patnjama prihvaćenim u suobličenosti Kristu i svetom Franji. On, piše jedan životopisac, „prinosio je ono što je mogao prinijeti od sebe – fizički, egzistencijalno – učenim ljudima, pokornicima, prijateljima. Život je time potpuno doveden u nepriliku; a doveden je u nepriliku zato jer je odbačen“.

Nakon toga razdoblja duhovnog vodstva studenata, od 1914. njegov je život bio sav posvećen mučeništvu službe ispovijedi. Ali je njegovo srce ostalo uvijek na Istoku. Nakon kratkog razdoblja provedenog u Zadru, ponovno je pozvan u Padovu, gdje je ispovijedao od deset do dvanaest sati dnevno, ne mareći za hladnoću, žegu, umor, bolesti. „Ne brini“ – govorio je svojim pokornicima – „sve stavi na moja leđa, ja ću se pobrinuti za to“, i preuzimao je na sebe žrtve, molitve, noćna bdjenja, postove, bičevanja do krvi. Radosno je išao ususret pokorniku, štoviše zahvaljivao mu se i htio ga zagrliti. Jednom je prilikom tako ispovijedao klečeći jednog pokornika, koji je zabunom, ušavši u njegovu ispovjedaonicu, sjeo mu na stolicu. Predbacivalo mu se da je previše popustljiv, da je „široke ruke“, i podnio je mnoge protivštine. Ali on, pokazujući na Raspetoga, odgovorio je čudesnim iskustvom Božjeg milosrđa. „Ako bi me raspeti prekorio da sam širokogrudan, ja bih odgovorio: Taj žalosni primjer ste mi, dragi moj gospodine, vi sami dali; ja ipak još nisam došao do te ludosti da umrem za duše!“. U tome svome djelu milosrđa podnosio je svoju žrtvu sve do smrti, koja ga je snašla 30. srpnja 1942. Imao je 76 godina.

Taj jednostavni život, malo sjeme koje umire, urodilo je čudesnim stablom, punim plodova čija plodnost nije minula do dana današnjeg. Aktualnost njegova života svetosti u Crkvi može se nazrijeti u nekim vrlo poticajnim elementima.

U njegovu herojskom svjedočenju kršćanskog života ima ljubavi prema sabranosti, prema šutnji, prema kontemplaciji koja vodi do ponovnog stjecanja vlastitog identiteta, kao bitni uvjet za susret s Bogom i, kao posljedica toga, za ponovno otkrivanje svijeta i braće. Ima zatim velike ljubavi prema križu, žrtvi, koja predstavlja najbolji lijek za hedonističko traženje, od kojeg boluje današnji svijet. Ima nadalje čvrste volje za suotkupljenjem, koja se suprotstavlja prepotentnom porivu egoizma u društvu. Ima žive želje za ljubavlju i služenjem, koja je u opreci sa raširenim shemama koje nažalost često moramo konstatirati u današnjem svijetu. Ima prije svega gorljivog ekumenskog duha, koji je pravi predznak Isusova duha, jer kršćanin ne može ne biti „ekumenski“ nastrojen u svakom trenutku svoga života. Ima urgentnosti nove evangelizacije, misije koja pripada svim kršćanina, jer biti Kristovi učenici ne može ne biti nešto privatno; naprotiv, radost vjere mora se dijeliti sa svima, napose sa siromašnima i onima koji su se udaljili od Boga, svjesni da se vjera jača kada se daruje.

Zato molitva koju večeras uzdižemo u spomen na svetog Leopolda, za nas ovdje okupljene i za čitavu Crkvu Božju u Hrvatskoj, je da nam taj mali kapucin, neustrašivi i nezaustavljiv u siroma-štvu svoga franjevačkog habita, pomogne da svakoga dana sve više vidimo u „svetoj Crkvi“ ne ugodnu obalu na koju ćemo se smjestiti i nepomično stajati, već „Petrovu lađu“ na kojoj svaki od nas mora zauzeti svoje aktivno mjesto, s radošću i sa odgovornim služenjem.

Neka nam sveti Leopold Bogdan Mandić, koji tako milo i snažno dočarava lik Krista Dobrog Pastira, izmoli duh obraćenja, duboke duhovnosti, misionarskog žara i srce puno milosrđa! Amen.