Redovito kao Večernjakov novinar pratite vjerska događanja u Hrvatskoj, koje biste vjerske događaje izdvojili kao najznačajnije u 2017.
 
Podijelio bih događaje na dvije razine. Jednu bih nazvao “službenom”, a drugu “neslužbenom”. Na primjer, na toj referentnoj iliti službenoj razini jedan je događaj bio kapitalan, a to je završetak rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije o životu i djelu kardinala Alojzija Stepinca.
 
Zašto je to važno?

Pa prije svega zbog toga što se nije uspjelo u opstrukciji kanonizacije kardinala Stepinca, a što se željelo na učiniti na vrlo ružan način, objedama i povijesnim krivotvorinama. Udar na Stepinca, dakle, nije uspio, ali je, izgleda, uspjelo nešto drugo, a to je uspostava razgovora između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve. Mislim da je to papi Franji bio primarni interes kada je osnivao ovu komisiju, jer se iz Vatikana u više navrata naglašavalo kako je Stepinčeva svetost neupitna. Zapravo, ona je sama po sebi neupitna, kao što se zna, jer je on već beatificiran i vjernici ga u tzv. mjesnoj Crkvi časte na oltaru, a nakon što bude kanoniziran, njegova će svetost biti čašćena u cijeloj Crkvi.
 
Od ostalih događaja?
 
Sad sam se prisjetio da su nas ove godine napustila dva velikana, poput fra Bonaventure Dude i dr. Tomislava Ivančića. Oni su, svaki za sebe, “katedrale u vremenu”. Učinili su toliko mnogo za duhovni život vjernika u Hrvatskoj da je to nemjerljivo i da će se njihova baština tek otkrivati s vremenom koje dolazi.
 
A što podrazumijevate pod “neslužbenim” događajima?
 
Pa, ponajprije jednu mladu Crkvu koja se u Hrvatskoj budi i izlazi na društvenu pozornicu. Vidjelo se to, na primjer, na koncertu Laudato televizije “Progledaj srcem”, koji je okupio više od 6.000 mladih u dvorani Cibone u Zagrebu. Bila je to eksplozija mladosti i ljepote mladih, urbanih, obrazovanih ljudi, koji su bez ikakvih kompleksa slavili  Boga u javnom prostoru. To su ljudi koji će sljedećih godina, nakon ovih “40 godina tumaranja po pustinji” i mrmljanja staraca s društvene i političke scene, napokon ovoj zemlji vratiti osmijeh na lice. Jako vjerujem u tu mladost i način na koji žive i funkcioniraju.
 
To se najbolje vidi svaki tjedan na Kamenitim vratima?
 
Točno. Znate što se tamo dogodilo, pričaju iz vodstva zajednice Srce Isusovo, koje ondje organizira molitvu krunice?
 
Što?
 
Ostao je isti broj ljudi, oko 700 do 800 svakog utorka, ali ih se promijenilo oko 80 posto! Dakle, došli su neki novi. To je fantastična vijest. Imate mjesto u glavnom gradu države na koje dolaze mladi, pronalaze vjeru i odlaze, a na njihovo mjesto dolaze drugi, dolaze sljedeće generacije. I to se onda kasnije vidi po svim ostalim događanjima i slavljenjima po Hrvatskoj, od duhovnih obnova za studente u Zagrebu ili nedavnog slavljenja u Splitu, na Gripama. No to je samo vidljivi, manifestativni dio onoga što se događa među njima, na duhovnim obnovama mladih, na sustavnom radu s njima. Vjerujte, oni će obnoviti lice ove zemlje.
 
Ti mladi, tj. iz cijeloga svijeta oduševili su poljskog nadbiskupa mons. Henryka Hosera, kojega je papa Franjo službeno delegirao da pridonese pastoralu u Međugorju?
 
Da, jesu. Nitko ne može ostati ravnodušan ispred 50.000 mladih sa svih strana svijeta, koji na 45 međugorskih Celzijevaca cijeli dan slušaju kateheze, mole, sudjeluju na misi, ispovijedaju se, klanjaju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Toga nema nigdje na svijetu! To su ti vidljivi plodovi Međugorja: ispovijed, euharistija, post, pokora... Mons. Hoser je posvjedočio kako je ondje susreo živu vjeru, koja je upravo po mjeri modela nove evangelizacije pape Franje.
 
On kaže kako su sada moguća i službena hodočašća?
 
Gledajte, na tim misama mladih koncelebriralo je po 500 ili 600 svećenika. Dakle, ondje oni svojim rukama posvećuju tijelo i krv Kristovu. Samo slijepac to ne vidi. S Međugorja polako spadaju okovi. Ljudski okovi, koji su mu nametnuti s mnogih strana No, Božji plan u povijesti nikada nije mogao biti zaustavljen. Naprosto po onom načelu ako je od Boga opstat će, ako nije propast će. A Međugorje je opstalo i postalo jedno od važnih mjesta za duhovnost svijeta danas.
 
Vratimo se u Hrvatsku, jedan od najprozivanijih biskupa u javnosti je sisački biskup mons. Vlado Košić, koji redovito podsjeća na komunističke zločine i žrtvu kardinala Stepinca. Što je uzrok tih napada?
 
Ukratko, uzrok je nedostatak demokratičnosti. Ima ljudi koji i danas misle da u javnosti smiju govoriti samo jedni, a drugi šutjeti. I to ne šutjeti sami po sebi,  nego šutjeti kad ih se pljuje, šamara, izruguje... Biskup Košić osobno je vrlo hrabar čovjek. Ponekad možda ishitren u reakcijama, ali nesumnjivo evanđeoski hrabar. On na svoj način progovara o temama o kojima je zabranjeno govoriti. Pritom ih oboji u neke boje koje izazivaju niz reakcija. Ali to je dio njegove osobnosti. Pritom koristi uglavnom društvene mreže i to je za pohvalu. Govori, dakle, u svoje ime, tj. osobno. No, kada se zna da je pritom i biskup, onda to ima i svoju težinu. Kada bi se ostali biskupi služili istim alatima kao i on, razina demokratičnosti u društvu bila bi sigurno viša. Ovako, biskup Košić ostaje pomalo usamljen i meta je mnogima. No, ne da se, kao što vidite.
 
Lik blaženog kardinala Alojzija Stepinca svjetlo je hrvatskim vjernicima. Što to u liku i djelu Alojzija Stepinca oduševljava hrvatske vjernike?
 
Kada bi svijet znao za kreposti kardinala Stepinca također bi se tako oduševio. To su, naime, upravo one kreposti koje nedostaju današnjem svijetu, današnjem čovjeku, muškarcu, osobi. A to je, ukratko – biti postojan. Biti postojan u vjeri, u stavu, u mišljenju. Možeš biti i ponižen i zatvoren i prognan i nepravedno osuđen, ali si ostao čvrst. Zašto i kako? Pa zato što si svoju ljudsku krhkost vezao za Boga, nisi sebi stvorio idole na zemlji. Stepinac je tako živio. I zato je on svet, a ne zato što su ga komunisti otrovali. Naravno, to je potrebno za njegovu službenu kanonizaciju, a oni su ga otrovali upravo zbog tih kreposti, jer mu se drukčije nisu mogli suprotstaviti. No, povijest je uvijek na strani istine.
 
Kako mediji karakteriziraju vjernike u svojem izvještavanju? Zašto je uglavnom negativna percepcija?
 
Nikada ne volim generalizirati. Ima medija koji sve što je u vezi s vjerom, Crkvom, vjernicima, religijom stavljaju u negativan kontekst, ali ima medija koji to ne rade. Oni koji to rade glasni su i bučni, prosti i nepristojni pa to onda odjekuje u javnosti. No, svatko radi po vlastitoj savjesti i ne treba nikoga osuđivati. Crkvi je potrebna kritika, jer je sačinjena od ljudi. No, ako ta kritika nema argumenata, onda je to progon i linč. Tužno je da je tome tako u ova vremena. Osobito što to najčešće rade oni koji se najglasnije zauzimaju za ljudska prava, različitost i ostale civilizacijske stečevine. A mentalno su još u “srednjem vijeku”.