Uskrsna poruka provincijala Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavka Sliškovića

Uskrsna poruka provincijala Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavka Sliškovića prenosimo u cijelosti.
Autor: IKA/Laudato/A.K.K. Photo: IKA/Laudato/A.K.K. srijeda, 08. travnja 2020. u 19:31

Drage sestre i braćo!

Vjera u Isusovo uskrsnuće izvor je vjere u uskrsnuće našega tijela. Sveti Pavao nam poručuje: 'Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8, 11)'. Iz te vjere slijedi i odgovornost za naše tjelesno zdravlje. Apostol nastavlja - 'Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji' (1 Kor 6, 19). Radi toga je Crkva odredila da ove godine na drukčiji način slavimo svetkovinu Uskrsa. U skladu s tim odlučio sam iz obzira prema zdravlju svih onih koji bi bili angažirani za predaju i dostavu tiskanih čestitki, u svoje ime i u ime braće Hrvatske dominikanske provincije, Uskrs vam čestitati ovim putem.

Čitajući evanđeoska izvješća o danu Isusova uskrsnuća naići ćemo na više straha i nesigurnosti nego radosti. Učenici su uplašeni i izgubljeni. Bojeći se same pomisli da bi ih mogli prepoznati i povezati s Isusom, većina se izolirala od svijeta. Drugi, poput putnika za Emaus, pokušavaju pobjeći i pronaći staru sigurnost. Praktične osobe poput Tome, koje ne vjeruju dok ne vide i opipaju, vjerojatno traže mogući izlaz iz nezavidne situacije ne prepuštajući se defetizmu. Prazan grob, koji je vidjela tek nekolicina, umjesto veselja izazvao je dodatne nedoumice. Više se nisu mogli osloniti ni na ostatke prošlosti skrivene iza grobnog kamena.

Danas nam je blisko i lako razumljivo stanje duha Isusovih učenika. Unatoč svijesti o Uskrsu, fali nam ljepota blagdana. Umjesto ozračja radosti, i u nama su strah i nesigurnost. Uskraćeni smo topline vazmenog ognja i svjetlosti koju pruža uskrsna svijeća i brojni na njoj zapaljeni plamičci. Radost zajedništva još više nedostaje osjećajući ili promatrajući izdaleka ili putem elektroničkih medija usamljenosti predslavitelja liturgijskih obreda. 'Prinesi ruku' – govori Isus Tomi. Pružamo ruke a nedostižno nam je tijelo Kristovo za pričest ili ruka bližnjega u znak mira i čestitanja. Hvalospjev kao da je utihnuo pred vijestima o zlu. 'Prijelomna vijest' zamijenila je drevni 'Nek’ usklikne'. Sve što je donedavno bilo svakodnevno i blisko postalo je neuobičajeno i daleko.

Dijelovi naše domovine dodatno su bili pogođeni potresom. Na doslovan način potvrđeno je podrhtavanje svijeta u kojem smo živjeli i rušenje sigurnosti, snova, nada i vjerovanja koja su upravljala našim životima. Strah od moguće zaraze drži jedne iza zatvorenih vrata. Drugi nastoje pobjeći u vlastite Emause izbjegavajući suputnike. Tu su i oni koji traže rješenja ili kalkuliraju kamo staviti ruku.

U takvo ozračje dolazi Isus i poručuje: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te ima ključ Smrti i Podzemlja“ (Otk 1, 17-18). On ujedno pokazuje svoje rane učenicima. Ne skriva njihovo postojanje. Ranjivosti učenika izlaže svoju ranjenost. Govor iz visina ne bi imao isti učinak kao bliske riječi supatnika. Isusove rane potvrđuju njegovo iskustvo straha, patnje i smrti, ali uskrsnuće svjedoči kako nije dopustio da ga one zarobe. Rane nisu nestale, čak nisu ni zacijelile, ali nisu ni pobijedile život. Ni jedna rana, križ pa ni grob ne mogu nadvladati život! Iz te svijesti izrasta mir koji Isus donosi učenicima i radost Uskrsa. To je mir koji nudi i nama danas. To je radost koju osjećamo ovoga Uskrsa!

Kriza koju svijet proživljava iznova nam otkriva ne samo vrijednost zajedništva nego i nove mogućnosti njegova ostvarenja. Radi izolacije u kojoj se nalazimo, osobe koje su nam fizički bliske postale su često daleke i nedodirljive. Zahvaljujući iznašašćima suvremene tehnike, u kojima također možemo prepoznati djelovanje Duha Božjega, oni od kojih smo tjelesno daleko postali su nam bliski. Do sada nepoznati ljudi putem ekrana i sučelja ulaze u naše domove kroz zatvorena vrata. S njima dijelimo molitvu, razmjenjujemo informacije i međusobno se hrabrimo. Iznova otkrivamo katolicitet naše vjere i univerzalnost Kristova poziva koje ne mogu zaustaviti zidovi jezičnih, vjerskih, nacionalnih i bilo kojih drugih podjela. Dijeleći sudbinu ljudskog roda spoznajemo svoju odgovornost za cijeli svijet i potrebu međusobnog bratstva čitavoga čovječanstva. Vrata susjedstva otvaraju se na međusobnu pomoć i solidarnost otkrivajući ljepotu pripadnosti. Nesebična odricanja i žrtve brojnih osoba vraćaju vjeru u dobro. Ne očituje li se u ovih tek nekoliko primjera uskrsnuće novoga života?!

Možda je neke stvarnosti bilo nužno zamotati u povoje i prekriti grobnim kamenom kako bi uskrsnule nove. Sigurno je umrlo više zrna bačenih u zemlju, ali zato već izrastaju novi klasovi koji će donijeti obilat rod. S tom sviješću smijemo, možemo i moramo slaviti i jedni drugima čestitati: Sretan Uskrs!

fr. Slavko Slišković, OP
Provincijal Hrvatske dominikanske provincije
 

 
Da biste komentirali, prijavite se.