Pokojni Zoran i Jasna su sve svoje zajedničke fotografije iz rata spalili kako ne bi dospjele u ruke četnicima, osim ove na naslovnici. Upamtite dobro lica i imena vukovarskog Romea i Julije koji su, baš kako su se i zavjetovali, bili zajedno u dobru i zlu. 

Vukovar je nekoć bio grad krvi, smrti i stradanja, a danas ljepote, dobrih ljudi i dokaza teškog vremena koje u čovjeku budi strahopoštovanje. Jednako tako paradoksalno, to je grad najtežih priča o ljudskim sudbinama, ali i onih najljepših. Jedna od njih je ona o Zoranu i Jasni Šipuš, hrvatskim braniteljima, herojima, bračnom paru, prijateljima, ljubavnicima.

Priče o Zoranu i Jasni ne bi se postidio ni sam Shakespeare čiji su junaci umrli jedno zbog drugog. Junaci Vukovara su, osim što su voljeli jedno drugo, neizmjerno voljeli i svoj grad, a na neki način, za njega i umrli. 

Priča o vukovarskom bračnom paru koju većina Hrvata ne zna, a čija je ljubavna priča započela 1981. godine u Borovu. Šipuši su, naime, spominju tek u knjizi ''Vukovar i istočno bojište'', a o njima je još u vrijeme trajanja rata snimljen kratki dokumentarni film ''Zoran Šipoš i njegova Jasna''. Veći dio njihove priče ipak najbolje znaju njihovi suborci.

– Prekrasna priča o Jasni Šipoš i Zoranu, njenom mužu, koji su do zadnjega dana branili grad bit će zlatnim slovima upisano u hrvatsku povijest. Obitelj Šipoš… Ne znam kakve riječi bih upotrijebio za njih. Jasna je bila vojnik i zamjenik svojem mužu Zoranu koji je zapovijedao obranom Doma tehnike. Borila se bolje od nekih muškaraca, prava potpora, prava žena. Od njih su kretale akcije i odlazak na ispomoć kod Borova sela. Zoran je znao da će njegova žena s par branitelja to zaustaviti – kazuje jedan.

– 26. kolovoza bilo nas je 12-ak poslanih od Ivice Arbanasa, napad iz Borova sela, 6 sati prsa u prsa, odbili smo ih i napravili čistinu ispred nas. Poginuo nam je jedan vojnik iz Sotina, Dražica, ali između nas i njih, Doma tehnike i Borova sela, bilo je more poginulih napadača, tu su prvi put polomili zube. Svaki put kad krene napad Zoran Šipoš bi govorio : “Prvo idu granatiranjem, pa pješaštvo”! I uvijek kad bi ih odbili, vraćaju se kod Doma tehnike i kao da su na izletu. Svjedoci kažu da je Jasna borac kojeg među muškarcima nije bilo, koturala se, otvarala vatru… – prisjećaju se suborci.

A onda je grad pao. Jasna se uspjela preobući i spasiti, ali su Zorana odveli. Prvo logor Stajićevo, pa Niš, Srijemska Mitrovica. Branitelj Mladen Novak podsjetio je kako je nakon predaje završio u logoru Stajićevo, a potom i u samici u Srijemskoj Mitrovici, gdje su mu batinanjem slomili nos i šest rebara.

- U Mitrovici je sa mnom, također u samici, bio i moj zapovjednik Zoran Šipuš - napomenuo je dodavši kako su on i njegova supruga bili istinski vukovarski junaci. 

Nakon logora, Zoran je odveden pred vojni sud u Beogradu gdje je osuđen na smrt.

- Tukli su ga kao životinju, najviše od svih nas - posvjedočio je i admin stranice Blago Zadro koji je i sam bio u Stajićevu .

Zoran Šipuš je, međutim, kasnije ipak razmijenjen. Na pitanje hrvatskih novinara Zoranu, kako je to sve uspio preživjeti u logoru odgovorio im je: ''Zbog Hrvatske i Jasne''.

Nakon Vukovara, odlazili su na ratišta i čekali dan kad će se izdati akcija pod nazivom ''Grom'' da se oslobodi Vukovar nakon Oluje i uvijek ih je boljelo jer se to nije dogodilo.

- Išli bi skupa u oslobađanje ali ne s mržnjom već za slobodu - smatraju suborci Zorana i Jasne.

Zoran Šipoš je umro od zloćudnog tumora kao posljedice rata 01.11.2001 godine, a Jasna mu je nakon dvije godine na Božić zauvijek otišla u zagrljaj. Pokojni Šipoši su sve svoje zajedničke fotografije iz rata spalili kako ne bi dospjele u ruke četnicima, osim ove na naslovnici. Upamtite dobro lica i imena vukovarskog Romea i Julije koji su, baš kako su se i zavjetovali, bili zajedno u dobru i zlu.