Fra Darko Tepert: Zločin i kazna?

Bog ne uništava izgubljene, nego ih spašava. Svaka druga slika Boga bila bi slika nekoga boga koji nije Bog Isusa Krista.
Autor: laudato.hr/D.R. Photo: ks.hr četvrtak, 16. travnja 2020. u 14:50

Novi broj kršćanske obiteljske revije Kana donosi mnoštvo zanimljivih tekstova, a jedan od njih svakako je i ovaj fra Darka Teperta. Odgovor na naslovno pitanje sjajno je obrazložen kroz prizmu starozavjetnog, novozavjetnog i apokaliptičnog pogleda, o čemu pročitajte u dijelu članka koji prenosimo u nastavku.

Različite nevolje u povijesti čovječanstva poticale su pitanje koji je njihov uzrok i zašto nam se to događa. Pojedine krajeve periodično su pogađale poplave, potresi ili pošasti bolesti. Prije nekoliko godina potres u Japanu, nakon kojega su slijedili razoran cunami i nuklearna opasnost, prouzročio je mnogo patnje i boli stanovnicima te zemlje. Poginuli i nestali brojili su se u tisućama, pa je doista bila riječ o velikoj katastrofi koja će ostati zabilježena u sjećanju japanskog naroda, ali i u bolnim sjećanjima tolikih obitelji. Epidemija ebole prije nekoliko godina pogodila je dijelove afričkoga kontinenta, posijala smrt i prouzročila bol i patnju mnogih. Slične nepogode često potaknu mnoge da traže objašnjenja i u Svetom pismu. Pritom je vrlo lako upasti u zamku da neki apokaliptički biblijski tekstovi budu protumačeni kao konkretna proročanstva o događajima kojima svjedočimo. Različite slike Knjige Otkrivenja mogle bi za to poslužiti kao pogodan materijal. Zamka u koju mnogi upadaju jest tumačenje nevolja kao Božje kazne. To se moglo primijetiti i pri posljednjoj pandemiji koja je pogodila i naše krajeve, ali i potresa koji je poharao Zagreb i okolicu.

Obično se kao primjer Božje kazne navodi deset egipatskih zala kako se navode u Knjizi Izlaska. Pritom se zaboravlja da Knjiga Izlaska uopće za to ne rabi riječ ’zla’, nego bi se prije trebalo govoriti o čudesima i znakovima. U tim čudesima (Izl 7, 8 – 10, 29) prepoznaje se jednolična struktura s elementima koji se pojavljuju u pojedinom izvještaju o čudu, iako nisu svi elementi prisutni u svakom od tih izvještaja. Ti su elementi sljedeći: Božja zapovijed Mojsiju da pođe faraonu; prijetnja čudesnim događajem koji je unaprijed opisan; ostvarenje čuda; pokušaj egipatskih vračara da otklone ili oponašaju učinke čuda; lažni znak faraonova obraćenja; Mojsijev zagovor; prestanak učinka čuda; faraonovo ponovno otvrdnuće. Iz ovoga je već vidljivo da svrha egipatskih čuda ili znakova nije u kažnjavanju bilo koga, nego u nastojanju da se faraon navede na obraćenje. U većini slučajeva starozavjetnih nevolja koje katkad pogađaju i Božji izabrani narod, njihova svrha nije kazna, nego obraćenje.

Naravno, ima i drukčijih primjera, gdje se govori kako je Bog nekog čovjeka ili skupinu ljudi kaznio, no u njima valja prepoznati postupnost objave. Za kršćanina vrhunac je objave u Isusu Kristu, te se cijela objava, osobito starozavjetna, mora čitati kroz prizmu Isusa Krista, njegova utjelovljenja, njegova života i nauka i njegova vazmenog otajstva.

U tome smislu i sve starozavjetne izvještaje o različitim katastrofama valja iščitavati imajući na umu nauk Isusa Krista. Taj je nauk. s obzirom na različite katastrofe i nevolje najjasnije izrečen u Lukinu evanđelju. Ondje javljaju Isusu kako je Pilat pomiješao krv nekih Galilejaca s krvlju njihovih žrtava (Lk 13, 1). Očito je bila riječ o iznenadnom ubojstvu, i to još unutar prostora Hrama. Riječ je dakle o nevolji koja je izravno prouzročena ljudskom zloćom. Isus odgovara: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ (13, 2 – 3). Isus zapravo odgovara na uvjerenje koje je vladalo u to doba da je čovjekova nevolja posljedica njegova grijeha i njegov je odgovor jasan: nevolja nije kazna za grijeh.

Nevolja, bilo da je riječ o prirodnoj katastrofi, bilo da je riječ o posljedici ljudske zloće ili nebrige, nije kazna za grijeh. Nevolja je uvijek prilika da se čovjek obrati. To je poanta Isusova govora u evanđelju. Suočeni s katastrofama i tragedijama bilo kakva karaktera, vjernici ih ne smiju prepoznavati kao kaznu za nečiji grijeh ili, što je još gore, tražiti krivce, suditi i presuđivati drugima. Isus poziva da se pogled svrne na sebe samoga i da svatko sam shvati tu nevolju kao opomenu za sebe. Sve to valja čitati unutar Isusova nauka o hitnosti obraćenja i potrebi budnosti.

Zato nije slučajno da odmah nakon ovih dvaju primjera s Isusovim odgovorima, u Lukinu evanđelju slijedi prispodoba o neplodnoj smokvi. U prispodobi je prisutna nada vinogradara da će ta smokva, premda već tri godine nije rodila, ipak donijeti plod. No, ako ga ne donese ni nakon što se potrudi oko nje, bit će posječena (13, 6 – 9). U nevoljama koje pogađaju pojedince, skupine, narode i cijeli svijet valja prepoznati i ovaj Božji trud, ne kao kaznu, nego kao poticaj.

Uostalom, time Isus preuzima starozavjetni nauk. Kod proroka Ezekiela čitamo: „Života mi moga« – riječ je Gospodina Boga – »nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!“ (Ez 33, 11). U tome smislu treba razumjeti i svaki korak koji Isus učini prema grešnicima. To je onaj njegov pogled i topla riječ upućena preljubnici: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8, 11), ili pak pogled upućen Zakeju: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ (Lk 19, 10). Ne, Bog ne uništava izgubljene, nego ih spašava. Svaka druga slika Boga bila bi slika nekoga boga koji nije Bog Isusa Krista.

Cjelovit članak, uz dio o apokaliptičnom pogledu, pročitajte u online izdanju Kane koju Kršćanska sadašnjost ovoga puta daruje besplatno.

 

Da biste komentirali, prijavite se.