Ovo je prvi put u povijesti kanonizacija dvaju papa održana istog dana i to dvaju Petrovih nasljednika, Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., kojima je grob čuvala Duknovićeva "Bogorodica s Djetetom". Ivan XXIII. i papa Ivan Pavao II. Spomenuti Duknovićev kameni reljef bio je godinama postavljen iznad groba pape Ivana XXIII.

Papa Ivana XXIII. je učinio mnoge velike stvari u Crkvi za vrijeme svojeg ponitifkata. Jedna od tih stvari po kojoj se pamti taj papa je Drugi vatikanski koncil kojeg je sazvao jer je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa Ivan Pavao Drugi nam je bio bliži te o njemu znamo mnoge više. Često je pokazivao veliku ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu, tako da je tri puta došao u posjet voljenoj Hrvatskoj i ljubljenom hrvatskom narodu. Njegovo uobičajeno mjesto za molitvu je bilo upravo ispred groba pape Ivana XXIII. iznad kojeg se nalazio spomenuti kameni reljef "Bogorodice s Djetetom" kojeg je isklesao Ivan Duknović iz Vinišća.

Papa Ivan Pavao Drugi je svoju veliku ljubav prema hrvatskom čovjeku pokazao i željom da djelo jednog hrvatskog kipara "čuva" i njegov grob, tako je nakon papine smrti Duknovićev kameni reljef postavljen pored groba pape Ivana Pavla Drugog.

Ovime je dano još jedno ogromno priznanje hrvatskom renesansnom kiparu Ivanu Duknoviću.

Biografija Ivana Duknovića:

Veliki kipar, Ivan Duknović (Ioannes Dalmata ili Giovanni da Trau), jedna od svjetski poznatih osoba iz povijesti hrvatskoga naroda koja nas veže s Europom, rodio se na brdu zvanom Orihovica (Oriovica) u lijepom hrvatskom ribarskom mjestu Vinišću oko 1440. godine.

Rodna kuća mu je bila blizu kamenoloma Voluje iz kojih se uzimao kamen za trogirsku katedralu kojoj se dive generacije. Vinišćari i danas čuvaju sjećanje na kipara "Dulčića" (kako ga zvahu) koji je radio kipove u Rimu i Veneciji i drugdje, a kuća mu je stajala možda podno brda Kabal kod Devića dvorina ili na mjestu današnje Dukanove (Dukanovića) kuće na Grebenu.

Zanat je vjerojatno počeo učiti kod svoga oca, protomajstora Stjepana, koji je bio graditelj zvonika trogirske katedrale. U Italiji Ivan je nastavio umjetničku izobrazbu. Krajem 15. stoljeća. javlja se u Rimu kao zreo majstor spreman i sposoban za vrlo vrijedne narudžbe. Istaknuvši se na njima osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo se uklapa u vrhove tamošnjega renesansnoga kiparstva. Za njegovu blještavu umjetničku i ljudsku putanju i uzlet od Vinišća do Rima i Venecije, te Višegrada i Budima trebalo je zacijelo mnogo nadarenosti i umješnosti.

Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Palazzo Venezia i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja hrama Sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija.

Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom, zadržavši vlastiti izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji figura i temperamentnoj obradi površine. S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva grobnicu kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima (malim anđelima).

Arhivski podatak o njegovu radu ukazao je i na dva kipa s pet reljefa izrađenih 1469. godine za klasično koncipirani oltar Gospe u crkvi Sv. Ivana u Norci.  Od 1475. do 1477. godine radio je na grobnici tadašnjeg pape Pavla II. koja se nalazi u vatikanskim Grottama.

Oko 1485. Duknović odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada. Premda su mu tamošnja djela stradala već u provalama Turaka, figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u Višegradu te reljefna pala oltara iz pavlinske crkve u Diosgyoru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću.

Zaslužan za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprijeđivanje tamošnje umjetnosti, Duknović je dobio plemićki naslov i feud s dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitkoreljefnih portreta po europskim muzejima, uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u Zagrebu.

Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika Sv. Ivana kao remek-djela iz zenita stvaralaštva i Sv. Tome sa znakovima staračke sustalosti.

Opus mu je dopunjen kipom Sv. Magdalene iz franjevačkog samostana, portalom i puttom grbonošom palače Cipiko, lunetom s grbom obitelji Cega, te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela zrelorenesansnoga kiparstva u nas.