Međunarodna federacija za planirano roditeljstvo i Povelja o seksualnim i reproduktivnim pravima

U intervjuu za Glas Koncila od 17. veljače 2013, dr. Judith Reisman spominje IPPF - International Planned Parenthood Federation - Međunarodnu federaciju za planirano roditeljstvo koju je osnovala Margaret Sanger, i kaže da su IPPF i Alfred Kinsey nerazdvojni od samoga početka.

planned3.jpg
Objavljeno:
 
05.03.2013 09:10

U intervjuu za Glas Koncila od 17. veljače 2013, dr. Judith Reisman spominje IPPF - International Planned Parenthood Federation - Međunarodnu federaciju za planirano roditeljstvo koju je osnovala Margaret Sanger, i kaže da su IPPF i Alfred Kinsey nerazdvojni od samoga početka. Kaže da su imali istog odvjetnika, da su surađivali i vršili pritisak u dva smjera: na zakonodavstvo i na školski sustav.

IPPF - International Planned Parenthood Federation - Međunarodna federacija za planirano roditeljstvo - je pionir kulturnog pokreta, koji je „slobodnu ljubav“, pristup kontracepciji, pobačaju i oplodnji in vitro preinačio u prava. IPPF, koji je osnovala Margaret Sanger, je federacija koja danas broji oko 150 udruga obiteljskog planiranja u više od 180 zemalja. IPPF se nameće kao nezaobilazni globalni ekspert u pitanjima „spolnog i reproduktivnog zdravlja“ i kao takav vrši nemjerljiv utjecaj širom svijeta. Radikalno permisivan, između ostalog borac za temeljno pravo na „nerizični“ pobačaj i za „slavljenje seksualne raznolikosti“, IPPF je istovremeno skupina za pritisak (koja djeluje na međunarodnoj, regionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini) i davatelj usluga. Federacija se predstavlja i kao neosporan branitelj ljudskih prava.

Još od svoga osnivanja u Bombaju 1952. god., federacija je imala međunarodnu perspektivu koja ju je potaknula na suradnju s UN-om u cilju usmjeravanja multilateralne politike i maksimalnog širenja svog utjecaja širom svijeta. Tajništvo UN-a već je ionako imalo velikih ideoloških sličnosti s IPPF-om, bez čega se ne može objasniti čvrstoća tog partnerstva. Godine 1964., IPPF je dobio konzultativni status pri Ekonomskom i socijalnom vijeću (ECOSOC), 1965. pri Međunarodnoj organizaciji rada (ILO) i Fondu UN-a za djecu (UNICEF), 1966. pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), 1968. pri Organizaciji Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) i Organizaciji za hranu i poljoprivredu (FAO). Drugim riječima, IPPF si je u samo četiri godine osigurao privilegirano savjetničko mjesto pri glavnim institucijama globalnog socioekonomskog upravljanja.

Godinu dana nakon studentske pobune u svibnju 1968., UN je osnovao Fond Ujedinjenih naroda za aktivnosti stanovništva (UNFPA). U to vrijeme, glavni razlog postojanja UNFPA bio je smanjivanje demografskog rasta zemalja u razvoju. Stvaranje strukture UN-a koja se bavi pitanjima za koje se IPPF smatrao ekspertom, i za koja je imao odjel za vezu s nevladinim organizacijama već od sedamdesetih godina, za federaciju je bila odskočna daska. Između IPPF-a i UN-a od početka je postojala ideološka bliskost. Između 1970. i 1990., njihovo je partnerstvo neprestano jačalo. U sjeni hladnoga rata i nuklearne opasnosti, čime su se tada bavili zapadni politički vođe, međunarodne su organizacije u tišini postale taoci nevladinih organizacija koje se bore za „seksualno oslobađanje“. Godine 1990., ključna mjesta na vrhu UN-a zauzimali su pojedinci koji pripadaju tim mrežama. Protivna stajališta o pitanjima stanovništva više nisu imala pravo građanstva u globalnoj upravi.

Povelja o seksualnim i reproduktivnim pravima

Godine 1995., godinu dana poslije kairske konferencije, Generalna skupština IPPF-a prihvatila je Povelju o seksualnim i reproduktivnim pravima – ključni strateški dokument globalne revolucije prava. Povelja, koja je bila prevedena na mnoge jezike i proširena diljem svijeta, daje svoje tumačenje dvanaest prava iz Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka iz 1948., i drugih instrumenata međunarodnog prava. Cilj IPPF-ove „Povelje“ je „dokazati“ da ugovori, sporazumi i deklaracije UN-a u pitanjima ljudskih prava neodjeljivo sadrže program seksualnih i reproduktivnih prava onako, kako ih tumači IPPF. Cilj je isto tako dati aktivistima sredstva da prokažu navodno „kršenje“ seksualnih i reproduktivnih prava u svijetu i da „nadgledaju“ kako vlade primjenjuju ciljeve Kaira i Pekinga.

Povelja, na primjer, pravo na život daje osobama koje su rođene, a prešućuje pravo na život nerođenog djeteta koje naziva „zametak“ (IPPF Charter on Sexual and Reproductive Rights, Guidelines). Za IPPF, pravo na život uključuje pravo na „nerizični“ pobačaj u slučaju kada je ženino pravo na život „prekršeno“ jer nije imala pristup uslugama „nerizičnog“ pobačaja.

Pravo na slobodu i sigurnost osobe po IPPF-u uključuje slobodu „kontroliranja“ i „uživanja“ u svom seksualnom i reproduktivnom životu u onoj mjeri u kojoj to ne krši prava partnera (seksualno zlostavljanje, nasilje). Podsjetimo: „informirana suglasnost“ pojedinca i njegova sigurnost su apsolutne vrijednosti nove etike: svatko može raditi što god hoće, sterilizirati ili se dati sterilizirati, pod uvjetom da ne vrši pritisak na sebe ili svog partnera, i da ne ugrožava svoj ili partnerov život ili zdravlje. Povelja objašnjava da pravo na slobodu može biti korišteno kako u kampanji protiv neželjenog pobačaja tako i u kampanji protiv neželjene trudnoće: individualni izbor žene stavlja se iznad života. IPPF isto tako potiče na korištenje toga prava u kampanji protiv svakog (kulturnog ili vjerskog) vjerovanja koje, po IPPF-u, izaziva strah, osjećaj krivnje i stid, i koje tako umanjuje slobodu i sposobnost pojedinca da „uživa“ u svojim seksualnim odnosima.

IPPF tumači pravo na jednakost i slobodu od bilo koje vrste diskriminacije tako da promiče zakone koji zabranjuju diskriminaciju manjina, napose homoseksualnih. Za IPPF, protivno je tom pravu kada žena mora tražiti dopuštenje svoga muža da bi imala pristupa uslugama spolnog i reproduktivnog zdravlja (i svemu što IPPF uključuje u te usluge) ili kada mladi za to moraju tražiti dopuštenje roditelja.

Pravo na privatni život za IPPF uključuje pravo svakoga pojedinca na „autonomno“ donošenje odluka koje se odnose na njegov seksualni život, uključujući odluku da žena počini „nerizični“ pobačaj, kao i pravo na pristup povjerljivim informacijama. Po IPPF-u, pravo na privatni život moglo bi se koristiti u kampanji protiv svake vrste „progona“ pojedinaca zbog njihove seksualne orijentacije, ili protiv zakona ili praksi koje zahtijevaju pristanak supruga ili roditelja da bi žena ili mladi imali pristupa kontracepciji i pobačaju.

IPPF koristi pravo na slobodu mišljenja da bi potaknuo tumačenje vjerskih, filozofskih i kulturnih tekstova koje podupire „slobodu mišljenja i izražavanja“ na području zdravlja i seksualnih i reproduktivnih prava. IPPF želi da se poziva na to pravo u borbi protiv svakog ograničavanja informacija i pristupa uslugama reproduktivnog zdravlja, utemeljenog na moralnim ili vjerskim argumentima. Napomenimo da u logici tumačenja IPPF-a izgleda da se svako naredbeno moralno naučavanje, svako duhovno praćenje koje ograničuje seksualnu slobodu, protivi pravu na slobodu mišljenja. Pravo na prigovor savjesti IPPF ograničuje samo na slučajeve kada liječnik ili medicinska sestra, koji odbiju pružiti usluge kontracepcije ili pobačaja, pacijenta mogu usmjeriti prema nekome tko to može učiniti.

IPPF smatra da napose mladi moraju moći zahtijevati pravo na informaciju i obrazovanje da bi imali pristupa „kompletnom“ spolnom informiranju i obrazovanju, što znači onom koje pokriva sve tehnike kontracepcije, medicinski potpomognute prokreacije, sterilizacije i pobačaja. Informacija, kaže IPPF, mora biti oslobođena svih „stereotipa“.

Pravo na stupanje ili nestupanje u brak i osnivanje i planiranje obitelji je protumačeno tako da se omogući svaki oblik planiranja obitelji – što uključuje svaki oblik kontracepcije i liječenja neplodnosti. Tumačenje IPPF-a isto tako rješava problem takozvane „nametnute trudnoće“ time, što se ženama koje su žrtve silovanja daje pravo na pobačaj.

IPPF hoće da putem prava na odluku hoće li se i kada imati djecu, informacija, odgoj i usluge koje se odnose na reproduktivno zdravlje, „nerizično“ majčinstvo i „nerizični“ pobačaj, postanu dostupni, dohvatljivi, prihvatljivi i praktični. IPPF precizira da te službe trebaju ponuditi najširu moguću lepezu „nerizičnih“ i učinkovitih metoda kontrole plodnosti. Usvajanje djece od strane homoseksualaca i lezbijki dio je logike toga prava.

Pravo na korištenje znanstvenih dostignuća postaje pravo pristupa svim kontracepcijskim i abortivnim tehnologijama i tretmanu neplodnosti u skladu sa znanstvenom etikom.

Pravo na slobodu udruživanja i političko sudjelovanje koristi se za kampanju protiv navodnog „proganjanja“ organizacija, koje žele utjecati na politiku na način koji se protivi IPPF-u: podrazumijeva se lobi za život i za obitelj te institucije kao što je katolička Crkva.

I konačno, IPPF u svoju korist reinterpretira pravo na slobodu od mučenja i zlostavljanja i pravo na zdravstvene usluge i zdravstvenu skrb, pojašnjavajući da te usluge moraju uključivati sve opcije („comprehensive“), da moraju biti financijski i geografski dostupne, povjerljive i da moraju poštivati „dostojanstvo“ i udobnost korisnika. (Globalna kultura redefinirala je dostojanstvo ljudske osobe: protivno je dostojanstvu ono što se protivi slobodi izbora. Patnja se isto tako smatra protivnom ljudskom dostojanstvu.)

Pritisak na vlade

Međunarodna federacija za planirano roditeljstvo – IPPF – potiče militantne nevladine organizacije da vrše pritisak na vlade, da bi primijenile seksualna i reproduktivna prava. Nudi im model akcijskog plana. Prva etapa sastoji se od „dijagnosticiranja“ zakonodavstva, politike i prakse određene zemlje: jesu li permisivne ili restriktivne i protivne ciljevima iz Kaira? U drugoj fazi, IPPF poziva nevladine organizacije da identificiraju svoje akcijske prioritete u određenoj zemlji. (Pristup „nerizičnom“ pobačaju? Pristup kontracepciji za adolescente?) IPPF ih potiče da dokumentiraju „kršenja“ seksualnih i reproduktivnih prava u dotičnim zemljama, i to tako da skupljaju statistike i konkretne primjere. (Ta navodna „kršenja“ zapravo i ne postoje, budući da seksualna i reproduktivna prava nisu ušla u međunarodno pravo.) Zatim dolazi vrijeme da se izvrši pritisak na vlade da bi „poštivale“ svoj navodni angažman preuzet u Kairu i u Pekingu. Taj se pritisak vrši preko medija, preko mreža nevladinih organizacija, preko neformalnih i nevidljivih partnerstava s funkcionarima i parlamentima koji su skloni seksualnim i reproduktivnim pravima.

Povelja IPPF-u nudi ne samo pseudo-pravni okvir (odakle korištenje riječi „Povelja“ za dokument koji je zapravo tek propagandno sredstvo djelovanja) za postizanje onoga što federacija drži svojim mandatom, nego isto tako ima pretenziju ponuditi etički okvir za globalnu primjenu Kairske konferencije i spolnog i reproduktivnog zdravlja. Prvenstveni cilj Povelje je dati moralni legitimitet seksualnim i reproduktivnim pravima. Na taj način radikalno redefinira etiku.

Nevladina organizacija kao što je IPPF nema pravni legitimitet da bi na državnim razinama primijenila svoje tumačenje prava. Bilo bi ipak naivno i neodgovorno podcjenjivati dugoročni utjecaj stalnoga pritiska lobija seksualnih i reproduktivnih prava na države i na međunarodno pravo.

Izvor: MARGUERITE A. PEETERS, Globalizacija zapadne kulturne revolucije

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Crkva u svijetu

Još iz rubrike: