Osobe s invaliditetom u Siriji se bore oružjem krhkosti i nježnosti

U srcu Damaska nalazi se kuća koja prihvaća osobe s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom
Autor: FratellanzaUmana/Laudato/L.G. Photo: foto SIR utorak, 18. lipnja 2019. u 11:50
Zar se u ratu može boriti oružjem nježnosti i krhkosti? Da! Tako to čine štićenici doma Al Safina u Damasku, jedne od mnogih zajednica Arke, velike obitelji koja se brine za osobe s invaliditetom. Oni su otvorili vrata svog doma u starom gradu sirijske prijestolnice, a tijekom rata prihvatili su mnoge raseljene osobe i siromašne iz okolnih sela. Danas svoju voljenu Siriju obnavljaju djelima nježnosti i ljubavi, počevši od srdaca posljednjih.

Al Safina na arapskom znači "brod" i istaknuto je u velikom logotipu uz stiliziranu sliku arke s tri osobe na njoj te se nalazi na ulazu u nekoliko starih kuća u srcu starog Damaska ​​duž starorimske Via Recta (Ravne ulice) citirane u Djelima apostolskim gdje se opisuje obraćenje svetog Pavla. Al Safina sirijska je podružnica Arke, velike obitelji zajednica koje prihvaćaju osobe s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, a koju je početkom 1960-ih osnovao Jean Vanier. Nedaleko odavde nalazi se Bab Touma, trg s vratima apostola Tome, jedno od mjesta koje je tijekom rata najviše stradalo od raketa i minobacača. Danas su ta vrata prekrivena fotografijama sirijskih vojnika koji su izgubili živote u borbi. Vojni kontrolni punkt nadzire i kontrolira svaki automobil koji prolazi - stoji u reportaži talijanske agencije SIR, a prevodi Fratellanza Umana.

Sjećanja na rat su još uvijek teška za sve oni koji su ga proživljavali i živjeli.

'Na zidovima kuće nemamo nikakvih vidljivih znakova rata, ali naravno u umovima i srcima svih nas postoje oni nevidljivi znakovi', objašnjava upraviteljica Al Safine gđa Ghada Touma dok poziva osam gostiju kuće otvorene 1995. godine. Prvi su stigli Randa, Gaby, Karim i Imad. Svi s teškim tjelesnim i intelektualnim teškoćama. S njima su dva djelatnika: Ashraf i Fadi. Ponovno se bude sjećanja na najteže ratne godine, na bombe i minobacače.

Iako se situacija popravila od travnja prošle godine, strah je još uvijek prisutan.

- Svaki put kad bi padale bombe i rakete, ovdje je se osjetio strašna tutnjava i buka. Stakla su se tresla. Kako bismo odvratili pažnju naše djece pojačali bismo glasnoću glazbe i pokušavali smo nastaviti igrati se. A kada su sukobi bili još jači svi bismo se okupili u unutarnjoj najzaštićenijoj prostoriji kuće ili u jednom malom podzemnom bunkeru gdje je bilo dovoljno hrane i lijekova za tri tjedna. Mislili smo čak i premjestiti naše goste u drugu kuću u Libanonu, ali ipak smo donijeli odluku tijekom cijelog rata ostati u Damasku i boriti se Jean Vanierovim oružjem: ljubavlju, nježnošću i prijateljstvom - ističe gđa Touma.

Na bombe su odlučili odgovoriti jedino kako znaju i umiju - 'krhkošću'. Otvorili su vrata kuće svima koji su je trebali, a u početku su i sami tražili potrebite. Tako su se mnoge osobe s invaliditetom ukrcale na brod Al Safina, a mnoge od njih su interno raseljeni u logorima oko Damaska ​​i marginalizirani iz najsiromašnijih ruralnih područja glavnog grada. Tako je iskustvo Jean Vaniera – "sveca susjednih vrata" kako ga je definirao papa Franjo u svojoj poruci za Dan siromašnih.

- Otišli smo među šatore i tamo smo svi proživljavali trenutke animacije i igre. I sada kada su logori zatvoreni mnogi od tih osoba s invaliditetom dolaze nas posjetiti ovdje u našoj kući. Na radionicama sudjeluju 32 osobe tri puta tjedno po tri sata. Prate ih mame. Za to vrijeme, prema svojim sposobnostima i mogućnostima, bave se dizajnom, recikliranjem papira, pletenjem, vezom, proizvodnjom čokolade i likera te izradom malog nakita. Sve proizvode krajem godine prodajemo na dvodnevnoj izložbi kako bismo mogli sami financirati naše aktivnosti - ističe gđa Touma.

Touma i njeni suradnici iz Al Safine posebno su ponosni na suradnju s Caritasom u Damasku.

- Tijekom tih ratnih godina radili smo s Caritasom na pripremi i distribuciji paketa hrane raseljenim osobama. Biti u stanju pomoći onima koji su u istoj situaciji kao i mi kako bi prevladali teške trenutke bilo je doista važno. Svjesni smo da su to samo male opeke u obnovi Sirije, ali na tom putu nas vode riječi Jean Vaniera: ‘Ljubav ne znači činiti izvanredne ili herojske stvari, nego redovite stvari činiti s nježnošću’ - zaključuje upraviteljica gđa Touma.

 
Da biste komentirali, prijavite se.