Posve je sigurno da je riječ o pogrebnom platnu, 4,37 metara dugačkom i 1,11 metara širokom, u koje je bilo umotano mrtvo tijelo na križu pogubljenog muškarca srednjih godina. Ono što je neobjašnjivo jest otisak tijela osobe koja je bila umotana u platno, otisak koji odražava sve tragove Kristove muke, onako kako je opisana u evanđeljima (tragovi rana na ekstremitetima i na grudnome košu, trnova kruna).

 

Povijesno gledano, sa sigurnošću se može utvrditi da se platno koje se nalazi u torinskoj katedrali pojavilo u drugoj polovici 14. stoljeća u Francuskoj. Slijediti njegovu sudbinu dublje u prošlost nije moguće, barem ne sa sigurnošću koja bi mogla zadovoljiti suvremenu historiografiju, premda teze i o tome dakako postoje. Inače, u Torinu se platno čuva od 1578. godine.

 

Mračno otajstvo - svijetli znak

 

Dakako da je Torinsko platno pravi izazov za suvremenu znanost. U tom je smislu njegova zagonetnost u potpunosti došla do izražaja 1898. godine, kad je Secondo Pia prvi put fotografirao platno. Ispostavilo se da ono ima obilježja fotografskog negativa, što znači da se prava slika vidjela tek kad se razvio negativ! Ta je spoznaja razbila sva nagađanja da je Sveto platno napravio neki srednjovjekovni umjetnik. Otada do danas na platnu su napravljena brojna ispitivanja, koja su usredotočena oko dvaju ključnih pitanja: datiranja starosti platna i - još zagonetnijeg - utvrđivanja načina na koji je slika utisnuta u platno. Ukratko se može reći da znanost ni izdaleka nije dala konačni odgovor ni na jedno od postavljenih pitanja, premda podosta pokazatelja upućuje na to da bi uistinu moglo biti riječi o Isusovu platnu.

 

A što je s vjernicima? Kakvo stajalište zauzima Crkva? Dragocjene smjernice dao je, što se tiče Torinskoga platna, već papa Ivan Pavao II. za vrijeme svojega pohoda Torinu 1998.  godine. Prvo, Crkva bez prethodnih očekivanja prepušta znanstvenicima da rade svoj posao, prema metodama koje su svojstvene prirodnim znanostima. Drugo, kad vjernici štuju Torinsko platno, onda to čine zato što ono neodoljivo podsjeća na ključni događaj našega spasenja, na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Ono, dakle, "ne zarobljuje srce ljudi u sebi, nego ga upućuje na onoga u čiju ga je službu stavila Očeva providnost puna ljubavi", rekao je Ivan Pavao II. Pojednostavnjeno, nije bitno platno kao platno, nego platno kao "ikona", kako ga je nazvao papa Benedikt XVI. za vrijeme pohoda u svibnju prošle godine. Točnije, nazvao ga je "ikonom Velike subote". Upućujući na tragedije prošloga stoljeća, na "lagere" i "gulage", na Hirošimu i Nagasaki, rekao je da je otajstvo Velike subote - dana kad je Bog šutio, a Krist bio predan smrti - blisko "duhovnosti suvremenog čovjeka, egzistencijalno, gotovo nesvjesno, kao praznina u srcu koja se sve više širila".